Tvrdi k’o pruće lesa, a zlatasti dah oko njih
Peruša – čiviluci rebara; bedra prignuta,
vitke
Butine k’o užad spletena; kolena glavčine;
cevasti gnjati –
Glava i noga, plećke i gnjati
I sivo oko što sve to vodi, jedna su družina;
zajedno potežu;
Drže se sapeti. Svakoga uda mišić nosivi,
njegova žila,
Sad puna guste krvi, sad ispumpana, splasla –
natekla ili splasla,
No čvrsta k’o šiba breze, odmah, k’o na prozivku,
zna rang svoj
I sliku, tkivom svojim, što ona, što žila svaka
mora moći.
Službu žile, gde bilo, mora moći.
Plug priginje, a Hari naginje, gledaj. Leđa, lakat,
struk vižljavi
Sve to truckavi hod pluga nadvladava; obraz se
Rumeni, a kosa se stresa, mrsi, vetar je diže,
vetrosplet –
Pogle, vlasi njegove su vetra splet.
Seljačka gracija, takođe – dete snage – sad
zateže, sad
Izbacuje – gnevne noge, pod grubom kožom, k’o
bičem šibaju!
Trka
Nogu, a ispod njih gvožđe zubato i hladno, seven,
seva.
Izvor-vode-svetlim-mlazevima seva.
Džerald Manli Hopkins
Gerald Manly Hopkins (1844-1889)
Prevod: Isidora Sekulić
Harry Ploughman
Hard as hurdle arms, with a broth of goldfish flue
Breathed round; the rack of ribs; the scooped flank; lank
Rope-over thigh; knee-nave; and barrelled shank –
Head and foot, shoulder and shank –
By a grey eye’s heed steered well, one crew, fall to;
Stand at stress. Each limb’s barrowy brawn, his threw
That onewhere curdled, onewhere sucked or sank –
Soared or sank -,
Though as a beechbole firm, finds his, as at a rollcall, rank
And features, in flesh, what deed he each must do –
His sinew-service where do.
He leans to it, Harry bends, look. Back, elbow, and liquid waist
In him, all quail to the wallowing o’ the plough. ‘S cheek crimsons; curls
Wag or crossbridle, in a wind lifted, windlaced –
Wind-lilylocks-laced;
Churlsgrace too, child of Amansstrength, how it hangs or hurls
Them – broad in bluff hide his frowning feet lashed! raced
With, along them, cragiron under and cold furls –
With-a-fountain’s shining-shot furls.
Hopkins, Gerard Manley
Hopkins, Gerard Manley, engleski pjesnik (Stratford, 28. VII. 1844 – Dublin, 8. VI. 1889). Za studija u Oxfordu prešao (1866) na katoličanstvo, stupio (1868) u isusovački red; kao svećenik djelovao u Londonu, Oxfordu i Glasgowu. Profesor klasičnih jezika u Dublinu. Prijateljevao s pjesnikom R. Bridgesom, koji je 1918. posmrtno objavio njegove pjesme i pisma. – Po zaređenju se odrekao mladenačkih stihova i pisanja, ali su ga stroge duhovne vježbe tjelesno toliko iscrpile da mu je red umjesto toga dopustio pisati pjesme. Objavljene tek trideset godina nakon smrti, one snažno utječu na razvoj suvremene engleske poezije. U žarištu im je sukob ljudske osjetilnosti i višega smisla askeze, obilja životne radosti i tragičnosti te strogosti duhovnog poziva. Njegova je lirika i tehnički novatorska; ostavila je dubok trag u pjesništvu T. S. Eliota i W. H. Audena. Eliptična sintaksa, kovanice od germanskih etimona i sažete metafore spajaju se s mnogobrojnim aliteracijama i asonancama: uveo je i nov metar, »poskočni ritam« (sprung rhythm), kako bi spojio »karakterističnost samoga ritma i prirodnosti živog izraza«. Vrhunac predstavljaju njegove predsmrtne pjesme, tzv. strašni soneti (terrible sonnets). Djela: Pjesme (Poems, 1918), Pisma Bridgesu, Dixonu i Patmoreu (Letters to Bridges, Dixon and Patmore, 1935), Dnevnici i spisi (The Journals and Papers, 1959), Propovijedi i vjerski spisi (The Sermons and Devotional Writings, 1959).
