Eto, pričam ti o svemiru i o tišini. Da smo rođeni u svemiru mi ne bismo ni znali šta je tišina, da li je to tačno? Mislim, ne bismo znali za zvuk?
I kada u svemiru ispustiš tanjir – on se bešumno polomi.
Moguće, ali, vidiš – da nema lomljave ne bi bilo ni tišine.
Da se ponekad ne posvađamo kakva bi to ljubav bila.
To je to – ko se bije taj se voli.
Nisam na to mislila ali nema veze. Opet se šališ. Nadam se.
Meni je svemir uvijek bio totalno nerazumljiv. I ta kvantna fizika.
Meni je lijepo da gledam zvjezdano nebo. Ne razmišljam o fizici – samo ga posmatram.
Iznad nekog ostrva.
Na nekoj neimenovanoj plaži.
Onda kada smo posmatrali nebo, bila je tako posebna noć, sjećaš li se?
Sjećam se. I ti vidio neku letjelicu, NLO, UFO.
Stvarno sam je vidio.
Pa da, moć imaginacije je čudesna.
Pa da.
Moć.
Imaginacije.
Čudo.
