Dijelimo intervju s Francom “Bifo” Berardijem kojeg je vodio Pedro Rios za portugalske novine Publico (01/08/2025).
Znan kao “Bifo” još od mladosti, Talijan Franco Berardi referentna je točka lijeve misli posljednjih desetljeća. U svibnju 1968. sudjelovao je u u studentskim pobunama na Sveučilištu u Bolonji. Bio je i član izvan parlamentarne skupine Potere Operaio uz figure poput Toni Negrija. Tijekom tih godina pobunjene uzburkanosti osnovao je magazin A/traverse i bio uključen u rad piratskog radija pod imenom Alice. U svojim knjigama Berardi napušta odaje ortodoksnog marksizma, preuzimajući, recimo, učenje i koncepte psihoanalize kako bi sproveo kritiku postindustrijskog kapitalističkog društva.
Njegova posljednja knjiga naziva “Dezertirati” (2023) locira u valu depresije među mladima simptom svijeta prekomjernog rada i klimatske krize. Sučeljavajući se s kaosom i bolom, reakcija mladih svodi se na “dezertiranje”, povlačenje, odustajanje; kao da bi radost mogla još jedino biti pronađena među “ruševinama”.
Da, Franco Berardi, sada sedamdesetpetogodišnjak, izgubio je nadu. Htjeli smo popričati s njim u vezi nedavnog portugalskog izdanja njegove knjige Budućnosnovanje: Doba impotencije i horizont mogućnosti (2017). U toj knjizi… filozof je već iznio mračnu dijagnozu života prožetog kapitalizmom, no još uvijek je vjerovao kako je moguće otvoriti nove linije leta. Kako? “Kreirajući zajedničku svijest i zajedničku tehničku platformu za kognitivne radnike cijeloga svijeta.” Intelektualni radnici (umjetnici, inženjeri, znanstvenici) su ti koji omogućili mašini da radi, stoga je sada na njima i da “reprogramiraju” tu veliku svjetsku mašinu kako bi bila na korist i blagostanje sviju.
Skoro deset godina nakon što je napisao ove riječi, Franco Berardi je izgubio nadu.
PR: „Budućnosnovanje“ završava s apelom intelektualnim radnicima. U toj knjizi se ocrtavala kakva takva nada, ali ste me već obavijestili da je ona za vas izgubljena. Zašto je to tako?
FB: Budućnosnovanje je bila, u izvjesnoj mjeri, moja posljednja knjiga koja predlaže mogućnost alternative. Ona je nastala prije pandemije, prije iluzije koju nam je pandemija dala i prije povratka genocida nad svjetskom poviješću.
Znam da ono što sada govorim ne otvara nikakvu perspektivu, no moram izabrati između laganja, afirmiranja nečega u što ne vjerujem i iznašanja istine. A istina je, ukratko, ovo: ljudsko iskustvo je okončalo.
PR: Što je to ljudsko iskustvo?
FB: To je ideja, ključna za modernost, da svijet, jezik, razum i zakon mogu kontrolirati neposrednost instinkta, bestijalnosti. Žrtve moraju postati krvnici – to je lekcija koju sam naučio s transformacijom Izraela u nacistički entitet. To je lekcija koju sam naučio kada vidim Auschwitz na plažama Mediterana, na obali Gaze i u stotinama koncentracijskih kampova u Mediteranskom bazenu.
PR: Što je to što čini horor Gaze nečim drugačijim od drugih konflikata?
FB: Prije 50 godina kada sam bio dvadesetpetogodišnjak svjedočio sam prljavom ratu koji je bio poput genocida u Vijetnamu. Međutim, tada smo imali percepciju da je Vijetnamski rat početak neke nove moguće budućnosti. Kada su Vijetnamci uspjeli pobijediti agresore, imali smo percepciju nove mogućnosti… Bili smo u zabludi. Vijetnamci nisu bili nada za čovječanstvo. No mi smo, kao i milijuni drugih ljudi, vidjeli u tome neku stanovitu buduću mogućnost.
Danas je novina u tome da su nove generacije svjesne činjenice da genocid prevladava u svijetu u kojem živimo. Kada pogledamo Gazu vidimo simbol genocida koji su svugdje odvija, duž granice između Sjevernog i Južnog dijela svijeta, od Mjanmara do Sudana i Mediterana gdje su migranti svaki dan ubijani od strane talijanskih fašista.
PR: U Budućnosnovanju branili ste ideju da su moguće neke druge budućnosti, upisane u trenutačnu stvarnost, zamrznute no čekajući da ih se otključa. Nije li opasno izgubiti svaku nadu kao što je to slučaj u ovome trenutku.
FB: Budućnosnovanje se bavilo materijalističkom analizom rada i društvene aktivnosti. Iz tog razloga, bez obzira na pobjedu Donalda Trumpa, Brexit, još uvijek je postojala mogućnost. Mogućnost, ali ne i nada: mogućnost solidarnosti među intelektualnim radnicima s ciljem stvaranja zajedničkog terena transformacije.
Ta ideja je bila prisutna i u pokretu “Okupiraj” iz 2011. godine, a bila je prisutna i 1968. u pokretu intelektualnih radnika protiv imperijalizma i kapitalizma.
Pandemija je ubrzala tendenciju koja je već bila upisana u povijest novih generacija: usamljenost, društveno distanciranje, strah od tijela drugoga. To je antropološka i psihološka transformacija koja je učinila solidarnost nemogućom. Kada smo izašli iz pandemije otkrili smo da je naša usamljenost definitivna. Usamljenost je temeljna karakterna crta života digitalne generacije.
Radio sam mnogo upravo s mladim ljudima, studentima, aktivistima, ljudima koji sa mnom komuniciraju primarno iz psihoanalitičkih razloga i ono što sam uvidio je to da je za njih usamljenost budućnost. Ne postoji ništa što bi dozvolilo zamišljanje neke solidarnosti u budućnosti. Iz tih razloga došao sam do toga da govorim kako je ljudsko iskustvo privedeno kraju.
U pravu ste kada kažete da moja tvrdnja ukida mogućnost nade u budućnost. No odgovaram: nada je danas opasna. Bitno da je osvijestimo činjenicu da više nemamo mogućnost biti ljudi u budućnosti. Stoga, postavlja se pitanje, što bi trebali činiti? Moja posljednja knjiga nosi naslov “Dezertirati” (Odustati od svega, 2024.). Odustati od svega, napustiti, otići, prestati se razmnožavati: to je jedina istinska politika za budućnost.
PR: Ipak, u posljednjih nekoliko godina bili smo svjedoci nekolicini pokreta reakcije. Vidjeli smo, na primjer, mlade ljude kako prakticiraju “digitalni Sabat”, jedan dan u tjednu proveden uz veoma kratko ili nikakvo korištenje digitalnih tehnologija. Također, stvari poput serije Adolescenti ili knjige Johnatana Haidta “Anksiozna generacija; polučile su određene uspjehe u otvaranju značajnih diskusija. Zar ne postoji ipak veća svijest, pogotovo među mladima, o utjecaju tehnologije na naše živote?
FB: Postoji, ali je suviše kasno. Stvar je u tome da nijedna kulturalna kampanja ili psihologijska terapija ne može promijeniti temeljne postavke našega (sadašnjeg) uma. Generacija koja je naučila više riječi od mašine nego od svojih majci ne može biti “re-educirana”, ne može biti “izliječena”. Nitko ne može pomoći adolescentima da napuste digitalni zatvor zbog toga što je on jedini svijet za kojega znaju, zato što je njihov mozak već formatiran sukladno toj digitalnoj vrsti stimulansa, sukladno toj paradigmi.
PR: Zagovarate da tehnologija i rastući automatizam (od ekonomije do politike) koji upravljaju suvremenim životom doprinose onome što nazivate “era impotencije”. Kako je možemo izbjeći?
FB: Impotencija je vladajuća karakteristika globalnog političkog života proteklih desetljeća.
Politički poraz ljevice, radnika, u suštini je povezan s neizbježnim odnosom financija i društva. Pogledajte samo što se dogodilo u Grčkoj 2015. U knjizi „Budućnosnovanje“, podosta opsežno govorim o Grčkoj. 61% grčke populacije je glasalo protiv financijskog memoranduma (spasenja). Na kraju, Alexis Tsipras je bio natjeran da popusti zato što je bilo nemoguće, zato što je financijski automatizam potpuno uništio demokraciju. Demokracija je farsa i nešto ne-egzistentno kada financije diktiraju političke i ekonomske odluke vlada.
Danas smo intelektualno, seksualno i politički impotentni. Naša snaga je atomska bomba. Naša snaga je koncentracija tehnologije i oružja.
PR: Vaša prva knjiga nosi naslov Contri il lavoro (1970.), odnosno, protiv rada. Vjerovali ste da će tehnologija postati saveznik ljudi – da će dopustiti, na primjer, oslobođenje od rada. Što je pošlo po krivu?
FB: Mnoge stvari. Prva stvar koja je pošla krivo – veoma krivo- je takozvana ljevica. Umjesto društvene autonomije, fokus revolucionara je uvijek bila politička moć. Tehnologija je sama po sebi samo mogućnost, no ljevica je potpuno pogrešno interpretirala funkciju i potencijal tehnologije. Od početka 20. stoljeća komunisti su reducirali tehnologiju na puko oruđe.
U posljednjih 50 godina koje su bile godine digitalne i elektroničke transformacije, radnički sindikati smatrali su tehnologiju neprijateljem, umjesto da o njoj razmišljaju kao o mogućnosti.
Kada smo rekli „odbijte rad“, bio je to način da kažemo: natjerajmo se da prihvatimo tehnološku promjenu i istodobno izborimo se za smanjenje radnog vremena. Sindikati i ljevica generalno su govorili nešto drugo: nužno je braniti poslove od invazije tehnologije.
Sve do sada umjetna inteligencija nije dovela do smanjenja radnog vremena. 1928., britanski ekonomist John Maynard Keynes napisao je kratki esej, „Ekonomske mogućnosti za naše unuke“, u kojem zamišlja kako će svijet izgledati u narednih sto godina. Keynes je u tom tekstu naveo da će 2028. ljudske prilike biti toliko poboljšane da će biti moguće raditi samo 3 sata na dan. Očito je: automatizacija nam nije dala takav svijet.
Upravo se dogodilo suprotno: danas ljudi rade više za manje novaca. I dalje smatram da automatizacija može poslužiti kao mogućnost da se smanji rad. No ta ideja u praksi se izokrenula u instrument povećanja profita, povećanja vojne moći i proširenja beskorisne potrošnje.
Problem nije u tehnologiji nego u antropološkoj i kulturalnoj nesposobnost da redefinira društvene ciljeve i aspiracije. Štedljivost, s druge strane, nikada nije bila razmotrena od strane radničkog pokreta.
PR: Često govorite o depresiji, a taj klinički koncept pripisujete kapitalističkom društvu u cjelini.
FB: Psihijatri kažu da su mladi ljudi depresivni. To je točno iz perspektive psihijatrijske simptomatologije. Ipak, smatram da se tu nalazi još nešto: mislim da mladi ljude vide istinu.
James Hillman, važni psiholog, rekao je da je depresija točka najbliža istini, istini smrti i ljudske uzaludnosti. Sukladno toga, depresija se ne bi trebala razumjeti samo sa stanovišta patologije. Očito je da razumijem ogroman terapeutski problem, ali postoji i druga ravan na kojoj možemo razumjeti depresiju. Depresija je oblik znanja, razumijevanja. Mladi danas pogledaju u sadašnjost, pogledaju prema budućnosti i shvaćaju da nema više ljudske budućnosti. Nema ljubavi, seksa, zadovoljstva, poštovanja, svježeg zraka. Kako ne bi bili depresivni? I ne zovem to depresijom, već dezertiranjem. Dezertiranje je razumijevanje da ne postoji izlaz i da je jedina stvar koju možemo učiniti suočeni s zumiranjem ljudske vrste ta da pokušamo živjeti u solidarnosti.
PR: Može li nešto pozitivno izaći iz takvog dezertiranja?
FB: Nadam se da postoji kultura radosti među dezerterima. Mi smo dužni dezertirati. Mi smo dužni napustiti riječi „rat“ i „bestijalnost“. Ova generacija ima pravo da promišlja svoj život radosno. Moja sadašnjost je radosna jer znam da ne dugujem ništa čovječanstvu. Čovječanstvo je došlo svome kraju, no ja sam i dalje živ.
PR: Nastojat ću unijeti malo nade u ovaj razgovor…
FB: … oprostite mi. (smijeh)
PR: Izbor Baracka Obame u 2008. vam je dao ohrabrenje. I uspjeh Zohrana Mamdanija, koji je postao čelnik demokrata u New Yorku te popularnost nekoga kao što je to Bernie Sanders u zemlji u kojoj je skoro pa tabu govoriti o socijalizmu?
FB: Smatram da bi se svi pokušaji stvaranja prostora čovječnosti trebali pozdraviti kao pozitivni. Volim Zohrana Mamdanija, ali znam i da nema nikakve šanse za uspjeh.
Posljednjih 10 ili 15 godina često smo se nadali nećemu novom od strane ljevice – U Grčkoj, 2015. s Jeremy Corbinom, sa Sandersom. Mora se priznati da je takav entuzijazam pozitivan i da ga dijelim, ali isto tako nisam ni idiot i dobro znam da smo zauvijek pobijeđeni! Riječ „ljevica“ ne znači ništa. To je problem. Dijelim radost da mogu biti zajedno s drugima protiv fašizma. Ipak, znam da moram ići preko ove privremene radosti i stvoriti uvjete za bijeg od agonije ljudske vrste. Kao filozofu, moja zadaća nije pronaći strategiju, već razumjeti. A ono što razumijem je sljedeće: čovječanstvo neće preživjeti ovo stoljeće. Na nama je da stvorimo uvjete za radost i solidarnost tijekom ove agonije.
Preveo s engleskog Patrik Weiss
Link engleskog prijevoda s kojeg je prevođeno: https://autonomies.org/2025/08/franco-bifo-berardi-humanity-will-not-survive-this-century/
