Krajem zime 1936. godine na mome radnom stolu zazvonio je telefon.
— Mogu li govoriti s gospođom Aleksander?
— Pri telefonu.
— Ovdje Krleža.
— Koji Krleža?
— Koliko Krleža poznajete?
— Ni jednoga, a pogotovo, na žalost, onoga kojega bih htjela znati. Glupo pitanje, dakako, zato što je neočekivano.
— Zašto je to tako neočekivano za vas, ako smijem znati?
— Smijete, tim više što ste već postavili pitanje, što znači da se i vi možete zbuniti i reći ono što niste htjeli. Zašto neočekivano? Svi i sve bili su protiv našega upoznavanja: zajednički prijatelji, koji su prenosili izmišljotine ili, jednostavno, tračeve, od vas nama i, valjda, od nas k vama, vaše predrasude protiv nas — lijevo orijentiranih predstavnika najviše, za naše prilike, buržoazije; nepravedne i čak nedostojne vaše inteligencije iskaze o meni… — on me prekinuo:
— Nemojte! Kajem se, i to ne zato što mi trebate, nego zato što sam se u dubini duše želio upoznati s vama, ali ni jedan most moga puta nije vodio prema vama. Cak sam razmišljao kako da ga postavim. Trebam vašu pomoć — zamisao nije moja, nego Belina, priznajem.
— Da ste rekli kako je zamisao bila vaša i da ste jedva dobili Belinu suglasnost, ne bih vam vjerovala. Odveć ste pametni da to ne biste shvatili.
— Nisam baš tako pametan kako mislite, osobito u praktičnim stvarima, točnije — u ženskim. Kad bih mogao svratiti k vama? Ako možete zaboraviti moje napade i ne spominjati ih. Spreman sam spustiti se pred vama na jedno koljeno — na oba ne mogu zbog ishijasa — i pokorno moliti oprost.
— Ako hoćete, i bez klečanja — napadi u »Danasu« već su zaboravljeni, započinje sutra. Priznajem da i sama umirem od želje da vas upoznam, i ovo »umirem«, molim, smatrajte posve svjesnom hiperbolom, poput »umirem od žeđi«.
— Ja uopće ne umirem od želje da vas upoznam, čak se pomalo i bojim, iskreno govoreći, no usprkos strahu, usprkos svemu — nemojte me pitati »zašto«, molim vas, zato što ni sam ne znam čega se bojim. A budući da ste mi ljubazno ponudili bilo koje vrijeme, točnije dan, onda sam zbog neodgodivosti svoga posla spreman doći danas, recimo — za sat vremena. Može?
— Može, dakako, čak i prije, ako želite. Više nisam u stanju nastaviti ono što sam radila prije nego ste nazvali.
— Onda za pola sata. Uzgred, zapišite u kalendar — sigurno ga imate na svom radnom stolu — dan i sat našega povijesnoga susreta usprkos svemu — za naše buduće biografe.
Ako se netko usudi začuditi toj gotovo stenografskoj preciznosti razgovora, koji se odvijao prije četrdeset pet godina, uvjeravam sumnjičavce da imam pamćenje kao Škrti vitez1: ne rastajem se od svoga blaga, i nikakva prtljaga, a osobito vrijedna, nije mu na teret. A Krleža, bez obzira na česte teškoće u našim odnosima, bio je vrijedan teret. Dok sam ga toga dana čekala, razmišljala sam: neka je nepravedan, neka me još nedavno opalio u »Danasu«2 ne baš blistavim i zlobnim dosjetkama, zbog čega je cijeli Zagreb namjeravao doći k meni sa sladunjavim izrazima sućuti. U jednome članku nazvao me »četvrtim pravcem socijalne književnosti« i nije objasnio kakvi su i gdje se nalaze ostala tri.
Negdje me nazvao i Iročkom Konovom-Aleksander, što je bio jedan od njegovih antisemitskih ispada. Ne vjerujući u autentičnost prezimena Kunina, on ga je preradio u Kon, otuda Konova, kao u Ceha. Krležin antisemitizam je verbalni. Ne borben i zao, nego staleški. Uza svu svoju pamet, on je od djetinjstva, mislim, sanjario o tome da se ponosi svojim porijeklom, ali nije mogao, i antisemitizam je u takve djece — zamišljeno pravo na bilo kakvu prednost. Čini mi se da je upravo to gurnulo dječaka Krležu u kadetski korpus, a zatim u znameniti Ludoviceum — najviše vojno učilište u Budimpešti, po završetku kojega su se i pred mladićem iz niska staleža otvarala velika vrata. Možda mu je taj dječji snobizam sugerirao »pseudonim« Aleksandra Borodina, čije je, tobože, pravo ime bilo: Mihail Markovič Gruzenberg. A Borodin je, kao što sam to, mislim, negdje pripomenula, potjecao od drevnoga roda kneževa Imeretinskih. A ja barem nisam bila Imeretinska, a nisam bila ni Konova. Njegov ne zlobni, nego kritički antisemitizam dobro je ilustrirao slučaj koji se zbio ubrzo nakon što smo se upoznali. Dolazi nam Krleža i s neba pa u rebra ratničkim tonom:
— Zamisli Bokso, sjedim ja u kavani Corso, prilazi doktor Edo Deutsch i ja predložim: »Sjedni, Edo, da popijemo po konjačić, danas imam kišu i maglu u glavi, i dosadno je«. »Hvala, ne bih«. »Kako to — ne bi?« — čudim se i navaljujem. I Edo na kraju objašnjava: »Danas imamo Jom-kipur, post… znaš da nisam vjernik, ali…« »Ništa ja ne znam, ti ni sam ne znaš objasniti. Kad bih ja, katolik, rekao tebi komunistu: ‘Edo, ja danas ne pijem zato što je Veliki petak’ , ti bi navalio na mene, i ja bih o sebi saznao sve ono strašno što komunist, koji je odstupio mali korak od partijskih pravila, može saznati o sebi. Da je reakcionarna hulja, da je svoju majku silovao, ženu prevario, sina u Sibir poslao i tome slično. A vi, Zidovi, u džepu držite ispravu o otpustu svojih grijeha, napamet je znam, stereotipna je, ovako ide: Tokojnoj majci sam obećao — molila me na samrtnom odru.’ «
Ne znam kako je završio njihov spor onoga dana kad je Krleža bio potišten, ali znam da je Edo Deutsch kao partizan pao u borbi, istaknuvši se kao hrabar vojnik i samoprijegorni liječnik.
Neočekivano mi je palo na pamet da je Krleža znatno prije nego što smo se upoznali dva-tri puta došao na moja predavanja, ni jednom nije sjeo, slušao je u dubini dvorane blizu vrata, da može pobjeći kad mu dosadi. Ni jednom nije pobjegao, ali nije ni pokazao nikakve osjećaje: niti odobravanja ni osude — niti glasno ni u tisku. Kad je vidio o čemu je riječ, slegnuo je ramenima, klimnuo glavom i izašao bez osvrtanja. Pratila sam tu vrećastu figuru, koja je tko zna zbog čega bila privlačna. Bio je poput medvjeda profinjenih pokreta. Točno tako — profinjeni medvjed. Od ljudi, koji su uporno ometali naše upoznavanje, najneobičniju ulogu igrao je ustrajno, godinama, Krsto Hegedušić, koji je kod nas ili s nama proveo više od polovice večeri sve do svoje ženidbe, o kojoj ću govoriti na drugome mjestu.
— Uvrijeđen je na vas — govorio nam je, ponavljajući tobože Krležina ili Belina razmišljanja o nama, podrugljive reakcije, čak i pogrde. No, mi smo ga tako iskreno voljeli i vjerovali mu, osobito Božidar, da uopće nismo sumnjali u istinitost onoga što govori. Sto je u naše ime govorio Krleži — nismo imali ni prilike ni volje saznati.
Mnogo se toga može smisliti za pola sata čekanja. Zašto sam rekla Krleži da ni trenutak nisam sumnjala kako me nije nazvao na vlastitu inicijativu nego na Belinu? Zato što smo se ona i ja često sretale na različitim javnim mjestima, razmjenjivale prijetvorno-ravnodušne poglede, i ja sam znala da nas je ona željela upoznati. Dakako, i ja sam nju željela upoznati, premda je kao glumicu nisam cijenila ni u jednoj ulozi, osim u Nušićevim narodnim komedijama, u kojima je igrala samu sebe. Međutim, ona je imala pametne, zle oči plavoga preljeva iz kojega izbija hladnoća. Pričalo se da je dobro recitirala njegove pjesme i taj uspjeh kod prijatelja naveo ju je na pomisao da najprije napusti posao učiteljice i potom karijeru knjižničarke kako bi se posvetila kazalištu. Odnosno, kao većina žena dramskih pisaca — da teatar posveti sebi. Dakle, znale smo jedna drugu i još više jedna o drugoj, ali ni jedna nije učinila ništa da se upoznamo. Priznajući joj pamet, reći ću kako je ideja o tome da iskoristi Krležu kao most među nama značila: siguran pogodak. Kad ga je mučila potreba da pomogne nestaloženom prijatelju, ona je u duši morala uskliknuti:
— Heureka! — i odmah dodala, — Nazovi Irinu Aleksander!
— Ja?! — vjerojatno je zbunjeno i sluđeno vrisnuo Krleža. — Pa ja ju ne poznajem! Ti si luda! Nedavno sam joj se rugao, a danas da joj telefoniram!? Čujem tišinu u njihovu domu. Bela dobro poznaje Krležu, neusporedivo bolje nego on nju: ne smije se inzistirati. Treba ga pustiti da probavi tu rečenicu.
A da Irina Aleksander neće odbiti primiti Krležu — nema sumnje.
— Daj mi njezin broj telefona.
— Njihov broj je 62-47.
— Otkud znaš?
— Iz telefonskog imenika. Potražila sam.
Umjesto da pita: kad?, on je još jednom razmislio o Belinoj »pametnoj srpskoj glavi«. I eto, Krleža sjedi ispred mene — ukupnom težinom svoga medvjeđega tijela utonuo je u naslonjač, ljupkošću svoje naravi koja nije bila dosadna, siva i mračna kao njegove knjige, s osmijehom i upornim nježnim pogledom lijepih tamnih očiju. Oboje šutimo i oboje se znakovito smješkamo. On odjednom reče:
— Znadete li slučajno početak treće kancone Pakla?
— Per me si va nella citta dolente / Per me si va nell’eterno dolore: / Per me si va tra la perduta gente. Otkud takvo neskriveno čuđenje u vašim očima? Kad vam nisu tako izbuljene, u njima blješte zlatne iskre. Da se ne bih doimala obrazovanijom nego što zapravo jesam, reći ću vam istinu: u izvorniku sam Dantea pročitala tek nedavno. Prije nekoliko mjeseci odlučila sam uzimati satove talijanskoga jezika kod profesora Deanovića. U mladosti mi se dopao talijanski jezik i poezija, osobito futuristi. Revolucija me prekinula u učenju talijanskoga jezika, nakon osme lekcije. U početku sam s profesorom, mislim da se zvao Lorenzoni, predavao je na peterburškome sveučilištu, čitala Ungarettija, kojega sam jako zavoljela, zatim su me oduševili Umberto Sabba, Marinetti i
Palazzechi.
— Marinetti je fašist.
— Kad sam ja učila talijanski još nije bilo fašista, rekla sam da je Revolucija prekinula moje satove.
— Rekli ste. A zašto nosite naočale? Koketiranje dame koja želi biti intelektualka?
— Zašto: koja želi biti intelektualka? Niste u pravu. Dobro, nemojte se opravdavati.
Naočale su pokušaj da se zaštitim, one mi trebaju samo za čitanje; desno oko mi je razroko. Za udaljenost na kojoj se nalazimo nisu mi potrebne. Smatrajte ih polumaskom.
— A zašto vam treba maska ili polumaska?
— Da isključim struju interakcije dvoje krotitelja zmija.
Neću ponavljati sve detalje našega literarnoga dvoboja — iz moje sadašnje perspektive nedopustivo-ljupkoga ili ljupko-koketnoga ne osvrće se unatrag tridesetogodišnja žena, sigurna u sebe, nego stara, kojoj se daju komplimenti: »Nitko vam ne bi dao te godine!«, ili pretjerano čuđenje: »Vi ste jednostavno biološko čudo!«, a tadašnji Romeo sad je beznogi starac… Gospode! Pa nema ga više! Krleže nema! Krleža još nije ukočeni leš kad pišem ove stranice, ne puštajte ga u nepovrat, dok još ne vjerujem da ga više nikada neće biti. I premda smo im pod konac života postali tuđi — za mene je Zagreb umro (Božidar, sreća njegova, taj dan nije doživio) tog prosinačkog dana 1981. godine, kad je Vilim Svečnjak — slikar, član Zemlje, svjedok naših najljepših godina — telefonirao rano u jutro i rekao:
— Irina, u jedan u noći je umro…
Upravo svečano uređeno i položeno u zemlju tijelo velikoga čovjeka, kojega je trebalo poznavati da bi se svom snagom srca izmjenjivali ushit, ljubav, mržnja, da bi odnosi s njim zauvijek ostali u pamćenju, kao prvi dječji kaleidoskop — nezaboravan prizor šarenih komadića svih vrsta, oblika i boja. Samo je jedan glumac sišao s pozornice i cijeli je komad, cijeli Zagreb izgubio smisao.
— Prije nego prijeđemo na svrhu vašeg, neću kriti, za mene radosnog posjeta, ispričat ću vam zanimljiv slučaj iz naše daleke zajedničke prošlosti. Jer, vi i ja nemamo samo sutra i »Danas«, nego i jučer.
Pogledao me začuđeno i podigao obrve, koje su kvarile njegovo lice: obrve mu nisu bile pametne, uzdignute polukružno, nego su to okomite zagrade, izvrnuti mladi mjesec. Šutio je u iščekivanju.
— Godine 1925. za vrijeme vašega Izleta u Rusiju bila sam suradnica »Lenjingradske pravde«, recenzentica filmova, reporterka, takozvana Katica za sve. I nazove me urednik kući: »Vi ste, Kunina, jedina koja u nas zna srpski. Idite smjesta u Evropejskuju intervjuirati Krležu.« »Oprostite, druže uredniče, ali moje znanje srpsko-hrvatskoga nikako mi neće pomoći da intervjuiram Krležu. Na žalost, moram vas zamoliti da me oslobodite te dužnosti«. »Zašto, ako smijem znati?« »Smijete. Sigurna sam da ću ispasti sumnjiva osoba time što ću pokazati da znam njegov jezik.«
— Svakako biste ispali — nasmiješio se Krleža neobično ljubazno.
— Čak sam zapamtila svoj argument: »Gurnut će me sa svojih stuba i vikati za mnom: Uekistica!’ ili će pomisliti da me poslala zagrebačka policija i još će se više razljutiti.« Jesam li pogodila?
— Pogodili ste. Moja žena će se smijati kad joj ispričam kako ste me se bojali.
— Svaka žena, ne samo vaša, obično se ne smije, nego se ljuti ili vrijeđa: »Misliš li da sam idiotkinja? Ne boji se ona tebe nimalo, to je samo koketiranje! « Ili će reći: »Ah, starac se već zaljubio?!«, čak i ako starac, vi, primjerice, nemate više od četrdeset godina… ne, malo više: imate četrdeset tri godine.
— Kako znate?
— Biste li me pitali u kojem je stoljeću živio Shakespeare?
— Hvala na komplimentu. Nije li pretjeran?
— Dakako da je pretjeran, no svatko ima svoga Shakespearea.
— Za ovaj kompliment ne zahvaljujem, čak sam pomalo uvrijeđen. Prijeđimo radije na stvar, dok još niste rekli da sam Shakespeare iz Babine Grede, i onda je moja stvar s vama propala, a stvar je ozbiljna. Radi se o spašavanju vrlo pametnoga i vrlo kulturnoga no posve nestaložena čovjeka3. Nepopravljiva pijanca koji se, kad nema više alkohola, baca u vodu, evo sad već treći put. Očito zato da se naguta bilo kakve tekućine. Jučer se ubijao, opet neuspješno, i opet u jezeru maksimirskoga parka. A tamo se, kao za napast, često pojavljuju policajci — čuvari ćudoređa naše mladeži koja se nema gdje sastajati, i sad spašeni utopljenik leži na svome tavanu, prozebao, bolestan, gladan i k tome još gol — svu njegovu poderanu odjeću na komadiće su poderale motke i vesla, čime su ga izvlačili — ostale su samo krpe. Uostalom, nekakvu hranu sam mu odnio tamo — Bela je skupila, i uz to sam ga prekorio, od čega mu nije postalo lakše i toplije. Leži taj pametni tikvan u svojoj tavanskoj krletki ispod poderana pokrivača i čak ne može ustati, ni kad bi htio: gol je kao od majke rođen. Valja ga odjenuti. Pamet mu je slaba — pa pravi tikvan i slabić i veseljak, ali vrlo kulturan čovjek. On labudovima na mjesečini recitira latinske ode — začarao ih je, plivaju k njemu kao da ima hranu — vidio sam svojim očima — vodio me na svoj labuli susret na latinskome. Ptice su izdužile vratove i slušale. Možda ne vjerujete, ali, idite s njim i — uvjerit ćete se. Veliki latinist, odlično prevodi, pjesnik k tome! Zanima me zbog koga se uništava, a ne mogu pitati. No, uzrok mora postojati.
— Koje je nacionalnosti?
— Estonac. Nemam pojma kako je dospio ovamo, cijeli je njegov život pod ključem. Čujte, on je vrijedan našega napora zato što je pjesnik. Svojedobno je postojao put ruma, a njegov put ima manje egzotična pića — sav je od patoke do naše klekovače, koju voli više od šljivovice. Maksimirsko romantično jezerce s njegovim krilatim ljubiteljima latinskih pjesnika zavolio je kao mjesto vječnoga spokoja — jako mu se, veli, svila labula bjelina na tom jezerskom crnilu. Već sam razmišljala o praktičnoj strani predstojeće zadaće: Helmi4! Čak sam prekinula njegovu šutljivu zamišljenost:
— Dobro je što je Estonac, čak zapanjujuće dobro, ne može bolje. Žena mlalega šogora je Estonka, i ona nikada i nikoga u obitelji ništa nije tražila. A ja sam pak svima dosadila sa svojim umjetnicima, izbjeglicama i stolarom s velikom obitelji. Danas ću zavrbovati Helmi — neka spašava zemljaka. Sigurno će pristati. Možete li mi dati njegove mjere, barem približne?
Krleža se nasmijao:
— Što, zar ste ga odlučili ženiti? Dotjerati kao mladoženju? Srednje je visine, nešto mršaviji, srednje dobi — dakle, sve je prosječno osim pameti i kulture. Izgleda kao svetac ili prosjak, odnosno siromašni svetac. Samo najpotrebnije, ne treba mu davati više — zapit će. Uostalom, Bela ili vi možete čuvati višak do sljedećega samoubojstva.
Ustao je, pružio mi ruku, zatim se odjednom teatralno nagnuo i poljubio je.
— Ako vas Bela Krleža pita jeste li me uspjeli očarati, hrabro recite u moje ime da jeste, apsolutno.
— Onda je to apsolutno uzajamno.
On je pretjerano odlučno ustao, kao da se zasramio, okrenuo se i izašao van bez osvrtanja. Došla sam do vrata i vratila se za radni stol, te ljutito zaključila:
»Ako ne želiš da te pratim — tvoja stvar.«
Nakon tri dana nazvala sam Belu, predstavila se i pozvala ih na ručak, a poslije, kasno u noć, odvezli smo ih kući s dva pažljivo i čvrsto zapakirana kovčega. Šest muškaraca naše obitelji (sedmi, šogor-Francuz, bio je na putu) napunili su kovčege korisnim i kvalitetnim stvarima. Na rastanku smo se na Belinu inicijativu zagrlili, i sprijateljili kao djeca u školi: »Zauvijek!«
— Prisegnimo jedni drugima da je za cijeli život — rekla je dok je iznimno dobro glasom i dječjim grimasama imitirala malenu djevojčicu. I već smo se bespomoćno komešali, već smo bili njene igračke… dok nas ne potrga i baci; je li to prijateljstvo zauvijek ili nije, ne ovisi o nama — ni o kome od nas troje — nego samo o njoj. Cesto mi je bilo žao, od te prve večeri, bez obzira na česte trenutke radosti i uzajamnoga povjerenja, da se ostvarila moja bojazan, moja slutnja da će baš tako i biti — sve će biti onako kako ona hoće, ali tu nisam mogla stati, prije nego što je bilo kasno, i, čini se, nisam htjela. Oboje su bili vrlo privlačni, oboje su snažno privlačili i isto tako — odbijali.
I Bela i Krleža bili su svojim roditeljima »jedino dijete« sa svim obilježjima takve djece: nedruštveni, egoistični, neuravnoteženih odnosa s ljudima, spremni na žrtve kako bi stekli nečije prijateljstvo, ali se i žrtvovali ga bez srama, iz hira. No, ja trčim naprijed. Neka radije život priča umjesto mene kakve su »duše Šarka« zadesile njihove prijatelje.
Uza sve neslaganje njihovih naravi, podsjećali su me na blizance koji ne samo da bi mogli zamijeniti kostime i bicikle, nego i ljubavnice, a da one te ne znaju. Čini mi se da je činjenica njihove istorodnosti bila i uzrokom i znakom dvospolnosti u oboje, dublje u Krleže, ali možda i za inat. Krleža nam je mnogo puta dokazivao kako smo svi manje ili više biseksualni, da je to posve normalna pojava, nenormalno je jedino to što to ne osvještavamo ili ne želimo osvijestiti. Da je homoseksualnost postojala tijekom cijele povijesti čovječanstva i da nikome nije smetala, da su samo dva bića pretvorila to u razvrat, pokvarenost i izopačenost: Isus Krist i engleska kraljica Viktorija. Homoseksualnost nije ni bolest ni izopačenost i glupo je boriti se protiv toga ili za nj. Postojala je i postoji — kao različite oči, različita kosa, visina i ostala ljudska obilježja. Mislili smo kako je u tim Krležinim iskazima samo Bela mogla primijetiti homoseksualnost, da je samo ona u šali mogla uzviknuti: »Pogledajte kako se starac zagledao u tog mladića!« Ona je obilježjima njegove homoseksualnosti držala čak i komplimente prijateljima, poput:
— Marko5, vi svojom profinjenošću i kretnjama podsjećate na hrta.
Ili Božidaru:
– Ti si jedini lord naše skromne provincije, i tko ti je smislio tvoju englesku ironiju, držanje i eleganciju?! Ni najmanjeg znaka folklornosti, kao u drugih naših ljepotana…
Bio je estet, iako je racionalno poricao teatralnost Belina ukusa, Markovu profinjenost i Božidarovu eleganciju. Estetizam je njegov bio duhovni, i on mladića nije gledao s požudom, nego s vizualnim, estetskim zadovoljstvom. Ako je bilo išta dvospolno u tome složenu čovjeku, onda su to bila neka, svakako ženska obilježja: ranjivost, dječja uvredljivost i instinktivno koketiranje. Uistinu muški mogao je biti jedino mozak, specifična težina kojeg je, čini mi se, premašivala uobičajenu normu, tako da je ponekad čak i štetio njegovu stvaralaštvu. Da završim s obilježjima Krležine dvospolnosti reći ću samo to kako su mi bile poznate dvije njegove strasti, i to obje prema ženama, i u oba slučaja — prema mome dubokom uvjerenju i njegovim aluzijama, strastima se to i nije moglo nazvati nego prije sklonostima, od kojih se branio, kao i Belu i svoj brak, i neprestano bježao glavom bez obzira. Jednom, usred zime — u Skopju, odakle je pisao: »Snijeg, studen, usamljenost — zašto? Pa dobro. Bolje od svih udobnosti i napasti.« Zatim ga je spopala želja da smjesta otputuje u Firencu. »Neka pada kiša, i soba nezagrijana, i postelja vlažna, i ishijas muči — obilaziti muzeje, gledati, razmišljati. Biti sam.« No, Firenca nije Skopje, i Bela mu se ubrzo pridružila. To da se tome nije radovao — priznao mi je u trenutku slabosti. Sumnjam da je svoje probleme mogao izložiti prijatelju-muškarcu: za takvu žensku slabost trebalo mu je žensko prijateljstvo. Te naše prve večeri, o kojoj, po svome običaju, pišem napreskokce, Bela je dobro odigrala prizor nakon Krležine priče da sam ga odbila intervjuirati u Lenjingradu.
— Gurnuo bih tu ljepoticu niza stube? Vjeruješ da ona tako misli? Derao bi se za njom, sav u strahu od svojeg vražjeg zanimanja: »Vratite se, preklinjem vas…« — I okrenuvši se k meni: — Zbilja ste povjerovali da bi vas izbacio? Čak i ako ga ne poznajete, ali poznajete sebe i svoju snagu? Ne, vi u dubini duše vjerujete da bi vam on nježno tepao ono o čemu razmišlja cijelu večer, dok vas je krišom pogledavao…
Prekinula sam je:
— Nemojte, pustite moj strah, to nema veze s književnikom…
— Ah! Ne volite komplimente? Umorni ste od njih?
— Možda, no prije svega ne volim iznuđene.
Već sam znala, u tom trenutku sam znala, da nam predstoji u četvero odigrati dramu u kojoj mene čeka uloga miša, a Bela će biti mačka. No, bilo je prekasno za zaustavljanje: ona je ovladala nama i neće nas tako brzo ispustiti iz ruku. Znala sam da je Božidar razmišljao nešto u tom stilu, jer, kad smo ostali sami, zamolio me da »ne srljam u to prijateljstvo zatvorenih očiju«. Inzistirala sam da to objasni, no on je glatko odbio. Doduše, rekao je nešto dobro o Krleži, ali sam, na žalost, zaboravila što točno. Shvatila sam da mu se Krleža, kojega je volio kao pisca, sviđao. I shvatila sam da se Bele bojao — bojao se zbog mene. To je objasnio:
— Bela nema povjerenja u tebe, a Krleža se svom naivnošću svoje naravi zainteresirao za tebe, i Bela ti to neće oprostiti…
— Što ima opraštati i što ima ne opraštati?!
— Ne sili me da govorim ono o čemu ne želim govoriti. Zapamti samo da su žene sklone za sve optužiti druge žene.
— Bela je lukava — rekla sam, i često smo se prisjećali tog pridjeva. »Lukava« — ponavljali smo to na sve načine, kao da je lukavstvo bilo njeno osnovno obilježje. Sjećam se isto tako da mi je Božidar tada rekao:
— Ti često ljude točno procijeniš pri prvome susretu, ali postupaš suprotno svome razboru i osjećaju. S Belom se ne možeš nadmetati, zapamti to. No, oboje su toliko šarmantni i duhoviti da se vrijedi upustiti u taj opasni hod po žici. Vježbaj umijeće održavanja ravnoteže.
Sad, kad sam iznijela na papir da je Bela »lukava«, a ne na ruskome »hitra«, odlučila sam u rječniku provjeriti moguća značenja. U meni je otupio osjećaj za nijanse u sličnim slavenskim jezicima. I kako sam se samo zapanjila kad sam našla ne samo tumačenje riječi, nego i Beline prirode! Ispalo je da je lukav čovjek »pun dobroćudno-vesele pokvarenosti, zaigran, koketno-podmukao«. To isto sam ja pomislila za Belu i odmah si predbacila. Neću uspjeti, žalosno sam ponavljala noću, i čak sam ustala te u dnevnik zapisala svoje strahove, ali i radost takvog otkrića kao što je Krleža. I još sam ponešto napisala o njima te noći (taj se dnevnik nije sačuvao, postoji tek sjećanje na zabilježen susret s njima) — otprilike ovo:
Pred nama su zanimljivi, ali teški dani. Skupo će nas doći prijateljstvo s njima. Božidaru će biti nešto lakše: on će ga zavoljeti takvoga kakav jest, a ja takvoga kakav nikada nije bio, na primjer, snažnoga, jer on j e slab. No, od njega ne oćekujem veliku opasnost, od nje pak da, je r se bojim da j e ona rijetko, a možda i nije nikada, ono što zapravo jest. Ona se odavno izgubila na pozornici, ali istodobno nije našla ono što predstavlja. Ona će uvijek vjerovati, bez obzira na sve, u svoju ispravnost, svoja prava i pravednost: ona ne sumnja poput ljudi velikoga kalibra. Teško da ona naslućuje Krležine sumnje — u trenucima njegove usamljenosti, tuge, užasa, ali točno znade opasnost od njegove samokritike. Ona će je dječjim zanosom ili prodornom riječju priznanja zagušiti u njemu: on mora vjerovati u svoju apsolutnu nadmoć nad svima i svime! On je tako velik i tako slab! Kao da se pjesnik i bez tuđe pomoći ne bi mučio njišući se poput klatna između nevjerovanja i vjerovanja u svoju veličinu. Kako, ako i shvatimo pisca, možemo odstraniti strah od mraka i probleme na stvaralačkome putu, s rupama, jarcima i ponorima?
Čudesna prva večer s njime odmah je obećavala radosti i opasnosti, a naše je prijateljstvo trajalo sa svime što smo predvidjeli zamalo četrdeset godina. Izdisalo je najprije polako, postupno, ali poslije sve brže gubeći visinu. I meni je jedinoj od nas četvero, meni posljednjoj, pripala tužna čast pronicanja i boli od prebiranja po prošlosti. Već u ljeto 1954. godine shvatila sam kakve su, prema mišljenju ili zabludi Bele, nastupile promjene u našim sudbinama, i znala sam da smo našu silaznu sudbinu podnosili bolje nego Krleža svoj rast: sudbine, kao i zvijezde na nebu, imaju cikluse rasta i pada. No, kad smo promijenili uloge, mogu reći: kože nismo zamijenili.
De mortius nihil nisi bene? — Ne! Ne pišem posmrtnu riječ, ne razgovaram na misama zadušnicama, gdje nakon vjetra i vlage groblja, zagrijani vinom, klonuli prijatelji — za toplinu i hranu — sa zahvalnošću jedni drugima lažu o pokojniku. Ne tužni, nego ganuti.
Bela je otišla nakon Božidara, kojega odavno nije trebala, zaboravivši na opasnost od gubitka svega i odlaska u Veneciju u slučaju Krležine smrti. Zacijelo si je ponekad klicala (čujem njene riječi i ton):
— Kakva Venecija, kakvi Božidar i Irina?! Ach, bitte dich!
A u pismu je napisala:
Poderi te ofucane i, vjerojatno, požutjele listove — Uvi anakronizam! To je moj odgovor na pitanje koje si postavila Fricu — može li se nešto uvrstiti u tvoja sjećanja. Gluposti, starudija. Sigurna sam da će se on složiti sa mnom, ali on je tako zauzet! Nema vremena ni za pitanja. Trgaj sve, kao što ja trgam — nemilosrdno; nismo gimnazijalke.
I izbacivala je, trgala. (Dokaz? Nedavno me njegov izdavač zamolio da odmah pošaljem bilo kakvu fotografiju iz vremena našega prijateljstva; a oni su ih imali mnoštvo, neke i uokvirene.) Poslala sam. Kod tebe je, Bela, sad tvoja »rodna Opatija, tiha ljepota naših omiljenih Brijuna«. Bela, vlastoručno si mi napisala tu glupu, snobovsku besmislicu, koju negiraju čak i udžbenici iz zemljopisa. To njeno samozavaravanje nekako me podsjetilo na kraljevsko — o kokoši u zdjeli za juhu za Uskrs svakoga Francuza, ili sljepoću drugoga — francuskoga kralja koji je tobože na dan Francuske revolucije u svoj lovački dnevnik zapisao: »Danas ništa.« (Možda je povijesna anegdota. Ne znam.) Za takvo laganje samome sebi ne treba se roditi kao monarh: na vlast i povlastice privikneš se lako, a odvikneš polako i mučno.
Bela je od nas četvero otišla prva, proživljujući svoj atavistički strah od mrskoga siromaštva, i što je najvažnije — malograđanštine, otišla je prije Krleže; nije li svečanija smrt kraljice na vlasti nego život kraljice udove? Sada ju je Krleža stostruko mogao nagraditi za onaj prvi željezni krevet i samaritanstvo mlade zlatokose učiteljice, one jedine u životu odvratno pijane noći. Ne znam je li on o tome razmišljao dok joj je organizirao kraljevsku sahranu, o lijesu koji se utapao u cvijeću u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta? Je li se sjetio njene zavjetne želje da u lijes svakako bude položena u crnoj toaleti od baršuna grofice Castelli iz Glembajevih ili Durrenmatove Stare dame. To ni ona ni ja nismo saznale. Bela je ispala druga iz naše plesne figure, koja je godinama trajala. Božidar ju je zadirkivao zbog česte litanije:
— Što će biti sa mnom kad umre Krleža? Izbacit će me iz svega toga — načinila bi umoran, klonuo pokret rukom preko cijeloga salona — dat će mi sobicu negdje na Trešnjevci…
— Kome će me je, jadnu, ostaviti?! — žalostila se zbog sebe a ne pokojnika. Božidar jednom nije izdržao i rekao je strogo:
— Bela, a što ako ti umreš prije njega?
— Prvo, ja sam četiri godine mlađa od njega, a drugo, njemu nikada ništa neće učiniti…
S tim se ne bismo mogli složiti, znajući petnaest pa i dvadeset godina prije njihove smrti, da je većina budućih članova odbora za njegovu sahranu surađivala u sastavljanju zbornika koji je Krležu posmrtno uništio. Bela je dobro slutila: ne za života.
Taj zbornik, srećom, nije izašao, a nadam se da nikada niti neće. No, kako pišem nepovezano! Spomenula sam Veneciju i prospekte, sad nepotrebne, a tek sad govorim od čega je to počelo. Jednom, kad se Bela tužila na svoju gorku sudbinu, koju je predvidjela nakon Krležine smrti, Božidar nije izdržao i rekao joj je uz smijeh:
— Ovih dana čuo sam židovski vic koji me podsjeća na tvoj strah. »Znaš, Slomo — veli Sara mužu — kad jedno od nas dvoje umre, ja ću se preseliti u Varšavu.« A ti ćeš se preseliti u Beč ili Beograd, ali u Zagrebu nemoj ostati. No, Belin je humor uskrsavao i mrtve:
— Ja prednost dajem Veneciji, Bokso. Obećaj da ćeš me odvesti tamo, jer ću naš auto i Josipa sigurno izgubiti.
Međutim, moj Božidar jednom u životu nije održao obećanje: umro je u lipnju 1976. godine, pet godina prije Bele. Nedugo prije smrti, već onemoćao od bolesti, zamolio me da nazovem Krležu i, ako je on kod kuće, dadem ga njemu, Božidaru. Bili su u Sloveniji. Prenijela sam im Božidarovu želju, no je li do njihova srca došao posljednji poziv prijatelja — ne znam. I bolje je ne znati. Nakon njegove smrti pisala sam im o tome, ali poruka očito nije došla, jer odgovor na pismo nisam dobila. Da Krleža nije odgovorio — nije me začudilo pa ni baš uvrijedilo: on se užasno bojao smrti, mrzio ju je; bojao se, žmirio je kad bi njenu prisutnost osjetio negdje u blizini; žmirio je kao dijete da je ne vidi uz prijateljevu postelju; gotovo ni jednome od svojih prijatelja nije išao na sahranu.
Ali, Bela! Ona je živjela s protokolom strahopoštovanja i uvažavanja smrti i njenih obreda. Znatno prije smrti svoje majke, koju je voljela ljudskije od ostalih, odanije nego Krležu — zamolila me da joj iz New Yorka u sljedećoj pošiljci pošaljem crninu, a najvažnije crne čarape, svakako svilene. Bela, kojoj sam usprkos svemu, još uvijek htjela vjerovati, trebala mi je odgovoriti: »Žao nam je što Božek nije uspio popričati s Krležom…« No, Bela je mislila da je dug prema meni ispunjen: poslala je brzojav — tako isprazan da me oblio hladan znoj. I gorko sam se pokajala što prije četrdeset godina, krajem zime 1936. godine, nisam naučila hodati po žici.
Ako se o pokojnicima smije govoriti samo najbolje, onda je bolje šutjeti. No, ja ću reći. Reći ću svu svoju istinu. Kad je sve — i veselo i tužno — tako živo u mome sjećanju; kad je život nakon njihova odlaska postao još više prazan… znači, to naše staro, izlizano poput pisama (»Ach, bitte dich!«) prijateljstvo vrijedilo je više od oraison funebre6.
Marcel Proust je tražio izgubljeno vrijeme. Andre Maurois — nenađenoga Prousta. Leon Pierre-Quint išao je tragom nađenoga, umirućega Prousta, a ja nenađenoga ili nađenoga, ali odmah zagubljenoga Krleže. Desetak godina prije, Pierre-Quint i ja zajedno smo tražili ono što nitko osim Božidara i Varniera nije znao, na moju inicijativu, tražili smo mogućnost da Krležu prevedemo i predstavimo Francuzima. Zatim smo tražili prevoditelja. Tražili smo i prihvatljivu adaptaciju prezimena koje je Francuzima nezamislivo. Božidar i ja govorili smo Pierre-Quintu:
— Pa to je Kyrie Eleison!
— Ali, što s time? U te dvije riječi sami su samoglasnici, a u Krleže su suglasnici.
— U skladu s njegovom naravi — rekao je Božidar, ali Leon nije shvatio njegovu ironiju: on ništa nije znao o proturječjima Krležine naravi ni o njegovoj neusklađenosti s okolinom; i do kraja, bez obzira na naše uporne pokušaje da mu pomognemo oko predgovora, ničime mu nismo mogli pomogli da shvati.
Taj pametan i senzibilan čovjek u Krleži je malo što razumio. A tko je razumio? Zapadni Slaveni su manjega kalibra nego Krleža — posvemašnja nepoznanica za čovjeka sa strane. Moja i Pierre-Quintova želja da Krležu prikažemo francuskome čitatelju počela je krajem 20-ih godina, a okrunjena je uspjehom, i to dosta relativnim, krajem 50-ih. Božidar i ja ne samo da smo pred našom javnošću, nego čak i bliskim prijateljima, pred samim Krležom, uporno ostajali u sjeni, svim snagama skrivajući našu ulogu kumova u njegovu zakašnjelome uvrštavanju u francusku prijevodnu književnost. Spominjem to sada kako bih pokazala aktivno sudjelovanje Pierre-Quinta, bez obzira na svu neaktivnost njegove naravi. U sačuvanim ostacima našeg arhiva sačuvana su njegova pisma o prevođenju Krleže. Zašto smo se Božidar i ja skrivali? Mogu to objasniti. Ni neprijatelji i prijatelji Krleže, ni Bela, čak ni on sam, ne bi prihvatili taj zavjetni dar iz naših ruku. Nama je to bilo jasno. Ne zato što smo to mi, nego zato što bi taj uspjeh prestao biti zakonsko davanje caru carevoga. To bi se odmah pretvorilo u jednu od naših gospodskih, mecenatskih dosjetki: »I još ste platili, vjerojatno, puno za to!« Za druge bi to bio dokaz da kao mecene nismo zadovoljni samo sa slikarima, za treće… no, je li važno što bi još mogli smisliti provincijski salonski tračeri ili novinska piskarala?! Nismo se Božidar i ja čuvali, nego smo čuvali Krležu i njegovu ranjivost. O tome sam pričala podrobnije nego što treba zato što se to može shvatiti kako su hipertrofija i talent ličnosti toga čovjeka stvorili hipertrofiju njegovih reakcija i reakcija na njega. Čini mi se da se ni jedan od nama poznatih pisaca nije mogao pohvaliti većim brojem neprijatelja i obožavatelja, oponašatelja, epigona i žučnih kritičara, idolopoklonika i bogohulnika — velikom, zamalo slijepom ljubavlju i isto tako velikom mržnjom. Božidar me 50-ih godina u Parizu zamolio da prebacim nastavak svojih napora oko Krleže u francuskome prijevodu na književnika Petra Segedina — koji je postavljen za kulturnoga atašea u jugoslavenskoj ambasadi.
— Oni su, osim toga, posvađani, i to bi Krleži pomoglo da Petru oprosti njegovu dalmatinsku eksplozivnost — učinit ćeš veliku stvar i jednome i drugom, ali i samoj sebi. Poput atomske bombe rasprsnut će se sve strasti u »našemu malome gradiću Bergenu«, kako kaže Krleža, čim se sazna da si ti umiješana u francusko izdanje.
Božidar je imao pravo, a Segedin se, srećom, ohladio od posljednje eksplozije i marljivo se pozabavio mojim i Pierre-Quintovim naporom u nadi da će se pomiriti s Krležom, što bi spasilo i mene i njegov odnos s Krležom.
— Kakva sreća — rekao je Božidar — da smo barem jednom na vrijeme saznali za jednu od važnih svađa. To treba objasniti. Tim prije što se sačuvao zapis o tome. Potreba da se bude obaviješten o stanju ratnih djelovanja na jugoslavenskoj kulturnoj bojišnici uvijek je bila i ostala conditio sine qua non svakoga pothvata, čak i običnoga početka razgovora. Živeći toliko godina u inozemstvu, ali često svraćajući u domovinu, događalo se da smo iz neznanja radili ono što je Bela dražesno nazivala »fopačeki« ili mali faux pas — nesmotrenost. Pitaš li za nečiju ženu – saznat ćeš da je ona napustila muža; pozoveš »Iks i Ipsilon« — stare prijatelje — a oni su posvađani na nož i tako dalje. I tako nakon jednoga od naših opasnih promašaja, Krleža nam je očitao još jednu, posve krležijansku bukvicu, koju prenosim s manjim ispravcima prema sačuvanome zapisu:
— Oboma vam govorim: slušajte pažljivo i nemojte me prekidati.
Šutnja. Pravimo se da smo mala djeca pred strogim tatom, no Božidar ga gleda ravno u oči s podsmješljivim i zaintrigiranim izrazom lica: što li će još smisliti njegov ljubimac? Sutnja za moje živce traje dugo. Prekidam ga i obraćam se Božidaru:
— Zašto ne kažeš Fricu ono što bi rekao mami sa šest godina: »Ja sam veliki dječak i ničega se ne bojim«?
Međutim, nisam mu dala vremena da odgovori, ironično sam pogledala Krležu i pitala:
— Nastavak slijedi u listopadskom broju ili se autor iscrpio? Stric Fric, dovoljno dugo si nišanio, pali!
— Kao prvo, ja za tebe više nisam stric Fric…
— A Zeus ili Hodorlohomor Veliki? Ah, čini se da si ipak Zeus.
— Nemoj da budeš bezobrazna!7 Ne izazivaj, Irina. Zašto Zeus i zašto ah?
— To više nije krležijanska logika — rekao je Božidar — nego Irinina. Prema tvojoj logici bilo bi: zašto Zeus? Ili: zašto ah?
Krleža nije stigao otvoriti usta kad sam uzvratila Božidaru:
— Božidare, imaš pravo. Ah, zato što, kad postaneš Zeus, prestaješ biti čovjek. Vlast sve pokvari.
— Da-a-a? A mene je, misliš, vlast pokvarila? A čime to, ako smijem znati, pripadam vlasti?
— Odgovorit ču ako naposljetku kažeš za što nas optužuješ. Već mi je postalo pomalo dosadno, osim toga Bela će se skoro vratiti i mi ćemo dospjeti u mrežu njene posljednje uloge, koju još nije skinula nakon probe.
— Onda čuj, odgovorit ću umjesto tebe, Bokso, a ne tom profesionalnome ribaru duša, kako kaže naš prijatelj Adler, ili neki drugi od vaših bečkih ili psiho-bečkih ili psiho-svjetskih zvijezda. Vi svojom posjetom činite čast našem skromnu Agramu, unaprijed uživajući u susretu s nama, tobože zamrznutima do vašega uzvišenoga dolaska u stanju u kojemu ste nas ostavili prije nekoliko godina. Ovdje se svi uzajamno vole, sve je po starom, ništa se ne mijenja — tu je samo prispodoba tihe sreće na zemlji — sve je kao što je i bilo, čak ni djeca nisu narasla niti su starci postali stariji, kao da bez vas ne živimo, ne žderemo, ne rađamo djecu, ne umiremo, ne seremo… A u nas je polovica stanovništva pregrizla grlo drugoj polovici, djeca su izrodila djecu, dojučerašnji prijatelji postali su neprijatelji, neprijatelji su postali prijatelji — sve je kao u vašim Amerikama ili Parizima — to ste vi zaostali u svome razvitku kako bi vaš idealizam do starosti držao sisu vaših iluzija u ustima. Doći će gospoda ugledni gosti, odsjest će u hotelu, gdje će imati salon, jer im je pri rođenju zapisano da će imati salone…
— Stric Fric, sad te se usuđujem zamoliti da ne budeš bezobrazan.
— Usuđuj se koliko hoćeš, svejedno ću reći! Bit će to moj nastavak vašega nezavršenog obrazovanja — lakše je završiti fakultet nego odrasti, a vi niste odrasli, shvatite to!
— Zašto? Kad i ovako možemo živjeti. I zašto vam davati naše iluzije u zamjenu za vaše vučje odnose? Možda ne želimo ništa znati?
— A ja ne mogu dopustiti takvu nepravdu. Zašto nama sva gorčina znanja a vama sva tiha, idiotska radost iluzija? Osim toga nisu »fopačeki«, kako kaže Bela, nego svjetski sukobi nastaju nakon svakog vašeg dolaska ili odlaska. S polovicom vaših gostiju tog vašeg hotelskog književno-umjetničkog salona ja već godinama ne razgovaram. Ljudi se pozivaju prema proizvoljnom protokolu, koji nije diktiralo stvarno stanje stvari, činjenica i ljudskih odnosa, nego gospodski hir. Ti bi barem, Bokso, koji se krećeš u najvišim političkim krugovima UN, mogao znati da je domaćinova dužnost da se najprije informira koga s kime smije ili ne smije pozivati.
— Pa reci, naposljetku, što smo učinili?!
— Naše su se putanje razišle: vi ste sa svojim zviježđem krenuli u jednome smjeru, a mi u drugome.
Tu mi je doista postalo dosadno pisati o našim mlaćenjima prazne slame toga dana, i ja prekidam to pripovijedanje te samu sebe podsjetim: imam ružnu naviku da do cilja stižem nevaljalstvima, što znači da ćeš, kad imaš posla s Krležom, svakako dospjeti u beznadno zatvoreni labirint — tako je puno putova, pristupa i rakursa i teško nalaziv izlaz čovjeka čeka u njegovu zarobljeništvu.
Međutim, uspoređivati ga sa sobom — bezobrazno je! Svjesna sam toga. Jer, u cijeloj njegovoj zbrci svakako ima logike — ne nametljive, ne istaknute, nego duboko zakopane. Poslije će se naći, vjerojatno, i primjeri za to. Tako smo toga dana saznali dosta podrobnosti o njegovoj svađi sa Segedinom, što je teško nazvati svađom: dva lakozapaljiva bića nepažnjom su se dodirnula. Evo što smo te noći (ne u Parizu nego u Zagrebu) odlučili: po povratku u Pariz pozvati Segedina da bude Krležin kum na francuskome krštenju. Za to je bio potreban oprez, čak i taktika. Moj Clausewitz, Božidar, vješto je vodio moje akcije. A prepreka je bilo dosta — ni jedna se tvrđava nije teže opsjedala i osvajala. Tu je bila i urođena neodlučnost Pierre-Quinta i »zagorska« lijenost i nemar gospodina-seljaka, profesora Polanšćaka, kojega smo Pierre-Quintu predložili za prevoditelja, i vatrenost Petra Segedina, i sporost francuskih izdavača, i upletanje jugoslavenske birokracije u »državnu stvar« kao što je Krležina knjiga u francuskome prijevodu. Taj vražji krug zatvarao je sam autor — tijelom i dušom što su se prelijevali preko ruba svih posuda u kojima se nalazio — i rodnoga grada i obitelji, koju je napustio, i literarne sredine (u to vrijeme slikarstvo je tamo bilo na znatno višoj razini), i vlastitih odijela, i jedino je u braku mirno podnosio steznik. Malo viče i smiri se. Posvuda i prema svima bio je neukrotivo pun ironije i agresivne ranjivosti, ali i šarma koji je koristio kao Indijanci otrovne strijele, a kauboji vatreno oružje — jednako hitro i vješto. Dio te strke oko Krleže u vrijeme njegova francuskoga debija, bio mi je neugodan — njegova ironija prema meni, prema mojemu, kako je očito mislio, samoinicijativnom upletanju — provlači se kroz njegova pisma iz tih godina. A kako smo se Božidar i ja namučili s Francuzima zbog njegova imena, kao da smo ga mi izmislili!
— Kyrie Eleison, vous dites? La litanie?
— Transforme en Krleža ce n’est plus une litanie, mais un ecrivain qui a droit a son nom ecrit correctement.
— Kyrie Eleison — Seigneur aie pitie?
— Oui, Seigneur aie pitie, j ’en ai marre, marre, marre!
Mais c’est une parenthčse, une de ces multiples ou nous enfermons Krleža incapable de l’englober avec ses innombrables facettes, contradictions, talents, attirances, anitinomie, sa capacite d’aimer, son desir de har et tre impitoyable… 8
Nakon Kyrie Eleison zaboravila sam se vratiti svome ruskom pisaćem stroju i tek sad sam primijetila da sam nastavila pisati na francuskome. Cijeli odlomak. Zašto? Pregledala sam papire razbacane po stolu — sjećanja na Krležu, koja sam pisala odmah nakon njegove smrti, ali ih nisam mogla ni završiti niti nekome ponuditi za objavljivanje.
Prisjećam se samo zastrašujućega i lijepoga u našemu prijateljstvu! No, kad je riječ o Krleži, o Krleži koji se još nije ohladio, o Krleži kojega više nema i neće biti, o njemu živom! Zauvijek je u sjećanju! — ne treba govoriti, valja se sjećati, pamtiti — čuvati te riječi. Ne njegovu tiskanu riječ, nego živu — ona je bolja od svega što je napisao. Bio je to veoma temperamentan i pametan čovjek, ali temperament i pamet nije stavio u službu talenta, nego su ga oni zarobili; tako je njegova izgovorena misao bila završeno djelo, živo i sjajno, a ono što je objavljeno često je, čak u velikome dijelu njegova stvaralaštva, bilo opterećeno pametnim naklapanjima. Njegove riječi i riječce, njegove formule i formulacije, njegovi kalamburi osvjetljavaju ga sjajnije i svestranije nego njegova djela. Tko nije bio u šetnji s njime, odnosno kraj njega, i dopustio mu da zaboravi na suputnika i razmišlja naglas — taj nije poznavao Krležu. On je glasno stvarao — sve je vidio, sve hvatao u letu i sve fiksirao riječju, a misao — s dvije-tri riječi. Ili voziti se s njim na platformi drndava zagrebačkoga tramvaja (Pa zašto me prate tramvajske platforme? Je li to moja pozornica? Podiji mojih suputnika, gdje im se ukazalo stratište?)
Tako je zalazilo sunce toga dana. Stajali smo na platformi tog istog tramvaja, koji je nedavno postao električni, a u dubini zdenca te naše Ilice zalazilo je isto takvo proljetno sunce. Nitko nikada nije vidio takav zalaz prije njih, prije zaljubljenoga para na tramvajskoj platformi — u dugo očekivanoj samoći — alal ti vjera samoće sa sto uznojenih idiota koji su te oblijepili mokrim i toplim odijelima kao muhe ljetnih restorana tanjur, ako ga nisi oblizal ili kruhom očistil9 . . . Da je bio dovoljno pametan i umješan, izgovorio bi joj odavno pripremljenu rečenicu:
— Hajdemo izvan grada, u džepu imam ključ od ljetnikovca jednoga prijatelja — jako bih želio ležati kraj vas u postelji i prelaziti rukom po vašim bedrima — ne znam hoću li na tome stati, no to su detalji.
Kad bi ona imala manje vještine, koju majke stoljećima podučavaju kćeri u lovu na muževe, ona bi i bez njegovih riječi pogodila, i oni bi se u tuđoj postelji valjali sa svojim željama tako dugo dok im ne bi dosadio tuđi krevet, tuđi čovjek u blizini, tuđi miris, a najviše — još jedna glupa i zamorna, i svakako brza čovjekova djelatnost, od koje osjećaš umor i neugodu — ne znaš što reći, kako otići, kako izbjeći nužnost ponovnoga susreta. Ne možeš reći: — Merci, Mademoiselle.
Ili na hrvatskome, što zvuči još gluplje:
— Hvala, gospođice.
Ali to je samo jedna zagrada, jedna od brojnih u koju zatvaramo Krležu nesposobnog* obuhvatiti sa svim njegovim bezbrojnim licima, protuslovljima, talentima, privlačnostima, proturječjima, njegovom sposobnošću da voli, njegovom željom da mrzi i da bude nemilosrdan…i otići bez traga u krvavi zalazak sunca. Od neznanja, što treba činiti: manque de savoir faire10 — čovjek se ženi i za petnaest minuta zadovoljstva živi bezbroj godina s tom djevojkom koju mu j e sugerirao proljetni zalaz sunca — do vlastitoga zalaza. Na takvim se nesporazumima ljudi spajaju! Započinju i završavaju prijateljstva, vode se ratovi, potpisuju svjetske konvencije, pišu romani i rastu, rastu, rastu tone papira… i nesporazuma.
Cijelim putem, od tramvajske platforme do teniskoga igrališta, kamo smo išli, i poslije, na putu kući, i još poslije, i sad: koliko je bilo autobiografije a koliko lirske melankolije u njegovim riječima, ali odgovor nisam našla. Ili sam svaki put našla nov! No, pred kraj života nije bio oženjen proljetnom tugom nego ženom koju muškarac najviše treba — majkom. Ne treba biti Krleža da bi se naslutio taj psihološki pomak, taj vječni incest.
Cijeli Belin život, svi odnosi s ljudima, cijela situacija, svi razgovori, osim vjerojatno nasamo s Krležom, sve je bilo: kazalište, strast prema teatru, pozornosti, mijenjaju kostima i ličnosti. No, ona nije znala da je uvijek, koliko god kostima promijenila i koliko god uloga naučila, ona ostajala Bela, to jedino dijete u svojoj obitelji, koje se može čak i ozbiljno razboljeti da bi privuklo pozornost na sebe. Živjela je da se pokaže. Kad smo se tek upoznale ona je dobro i prilično dugo igrala ulogu duhovite i očaravajući dame s primjesama bjelosvjetskosti. Zatim su počeli padovi. Čas se ljutila, čas umiljavala, smišljala povode za svađu, ali kako u meni nije nalazila suflera ni partnera, uvrijeđeno se povlačila s kakvim staromodnim citatom ili narodnom poslovicom, poput ove koju mi je mnogo puta izgovorila: »Nije seljačka noga za bečku cipelu.« Neugodno mi je i čak uvredljivo prisjećati se toga i ja si nipošto ne bih dopustila ono što bi je pogodilo i, što bi utjecalo na naše odnose s Krležom i njezin uspjeh, koji nije zaslužen, nego je pao s neba. Jednom, za vrijeme jednoga od naših dolazaka krajem 60-ih godina, ona se nešto rasrdila i odjednom se izderala na mene:
— Ti, izgleda, misliš da je normalno biti počašćen prijateljstvom s Krležom?!
Nisam izdržala i mirno sam joj uzvratila:
— Čak i ne mislim da je to čast. Zadovoljstvo da, kad sve ide glatko, a u slučajevima kao što je ovaj smatrala bih da ste počašćeni ako u toj kući ostanem još trenutak. Božidare, ti kako hoćeš. Zbogom, Krleža.
Okrenula sam se i čula kako je Božidar rekao:
— Zbogom, Fric. Irina ima pravo. Ako takav majstor riječi kao što si ti nije utjecao na Belin jezik, onda smo nemoćni.
I izašao je ne pozdravivši se s Belom. Čak i bliskim prijateljima, kao što su Ševa i Marko Ristić, i Šinko, koji su umrli šest mjeseci poslije, nismo pričali o tome, kao što ni Ševa nikad nije ispričala scenu kojom je završilo njihovo prijateljstvo, niti je Šinko govorio o svojem slučaju. Svi smo znali gotovo točan dan i mjesto gdje je Bela organizirala svoju veliku predstavu obnove domaćega repertoara (prijatelja), no svima nam je bilo podjednako neugodno ponavljati njezine teatralne eksplozije vulgarnosti ili vulgarne eksplozije teatralnosti — svejedno kako to nazovemo, neugodno je i zbog Krleže, a za nadkršćanski oprost Beli ne odveć časno zato što je neiskreno. U ime Krleže, naše zajedničke ljubavi prema njemu, koja je primala čak i sramotu — nije časno, Bela! Znam, bit će mi žao zbog ovoga što sam napisala; ta stranica se sama napisala. Nakon tjedan dana Bela bi »odlazila« i slala bi Krležu da »klekne«, kao da je on kriv.
— Krleža ide k vama. Primi ga, Irinuška — u njenome se glasu čula iskrenost, koja joj je rijetko polazila za rukom na pozornici. Jednom, kad je K. Dolazio kao »poklisar«, za uvredu sam nagrađena prekrasnom scenom. Nije dopustio da ga se najavi, ušao je u moju radnu sobu, gdje sam ležala na divanu s bronhitisom, prišao je, nagnuo se lako poput balerine a ne medvjeda, kleknuo je uz divan, nalaktio se na njega i skupio male bijele ruke kao da se moli:
— Preklinjem te, nemoj umrijeti.
— Pa ni ne namjeravam.
— Zašto me onda Bela poslala k tebi u paničnome strahu, tobože, za tebe.
— Upravo: tobože. Trebalo bi pitati Belu, ne mene.
— Od nje ne bih saznao istinu.
— Ni od mene, ali iz drugog razloga. Kad bih ti rekla istinu — prezrela bih se, a kad bih ti lagala i ti se zadovoljio tom laži, manje bih te cijenila.
— Aha, ipak nisi rekla da bi prezirala mene.
— Bila je to litota, Fric, iz poštovanja prema tvojoj veličini.
— Opet izazivaš?
Bila je to njegova omiljena rečenica, neizostavno uz nježan osmijeh, kao da sam mala. Na hrvatskome ju je izgovarao ovako:
— Nemoj biti bezobrazna.
Ili upitno:
— Opet si bezobrazna?
— Bela me zamolila da ti kažem kako smo budale, kako nam je lijepo zajedno, a svađamo se. Četiri budale koje ne shvaćaju da je njihovo prijateljstvo, kao i sretan brak, zaključeno na nebu, bez njihova sudjelovanja — sudbina i tako dalje. No, glavno je inzistirati: četiri budale.
— Tri, Frickuš.
— Iznimka je Božidar?
— Ne, Bela.
Inzistirao je da objasnim zašto je Bela pametnija od nas, ali ja sam odšutjela.
Uza svu svoju pamet nije mogao pogoditi.
Dok pišem ove stranice, osobito o Beli, cijelo vrijeme mi je na pameti prigovor Anas Nin: kad ona nekoga spašava, vješa mu kamen oko vrata da bolje potone. Primjer je želja da spasi prvu ženu Henrya Millera — June, koju je Henry pogrešno procijenio: »Miller je drži lažljivicom, nepoštenom, neuravnoteženom i tako dalje… Govorim mu da je June…« — slijedi popis vrlina June, i Anas je počinje rehabilitirati. Međutim, svi njeni anđeoski pokušaji, koji su nam odavno poznati iz izvora — od nje same — završavaju žalosnom predajom.
»Ispada da je Henry Miller u pravu«. Anas pak ništa nije uspjela osim sahraniti June — sada definitivno. Željela bih s Ninovom izmijeniti literarnu vještinu — njenu čistu, melodioznu, izrađenu rečenicu cijenila sam od samoga početka našega prijateljstva, ali sam sa stidom i ljutnjom čitala o spašavanju žena svojih prijatelja, koje su stradale vlastitom krivnjom. I mene je stid, dok pišem o Beli, što sam pomalo slična Anas kad ova pomaže ženi Gonzallesa ili Millera. Isti stid sili me da pišem neodređeno o svojim prigovorima Beli, koje nikada nisam glasno izgovorila, osim pred Božidarom i Rističem, koji su s Belom proživjeli mnogo veselih, a još više teških trenutaka. Ne krijem da smo razgovarali o toj temi, no odlučili smo trpjeti kako ne bismo izgubili Krležu.
Bela je to jako dobro znala! Zar nije onda bila pametnija od nas? Ne krijem ni da je u mome prijateljstvu s Krležom postojala nijansa uzajamne simpatije, o čemu smo šutjeli. Da je te zime pobjegao od mene u Skopje — naslutila sam sama, ali to nije sve…
Irina Aleksander
S ruskoga, iz rukopisa, prevela IRENA LUKSIC
1 Istoimena »mala tragedija« A. S. Puškina.
2 Književni časopis koji je tijekom 1934. izlazio u Beogradu, a uređivali su ga M. Krleža i M.
Bogdanović. Zabranjen nakon pet brojeva.
3 U svojim zapisima i kazivanjima Krleža ga spominje pod menom Sarlo Metija.
4 Riječ je o Helmi Nurk.
5 Marko Ristić.
6 Posmrtno slovo.
7 Rečenica je u ovakvom obliku, na hrvatskom — nap. prev.
8 — Kyrie Eleison, kažete? Litanija?
— Pretvoreno u Krleža to više nije litanija, nego je to pisac koji ima pravo na ispravno napisano
ime.
— Kyrie Eleison — Gospodin budi milostiv? (Treba stajati: Gospodin je milostiv ? — nap. prev.)
— Da, Gospodin budi milostiv, dosta mi je svega, svega mi je dosta!
* Treba stajati: kojeg ne možemo obuhvatiti. — nap. prev.
9 Tekst je, u ovakvome obliku, na hrvatskome — nap. prev.
10 Nedostatak umješnosti.
Biografske bilješke o osobama koje se spominju u tekstu
Božidar Aieksander (Sisak, 1900 — La tour de Peilz, Švicarska, 1976), Irinin suprug. Potječe iz ugledne građanske židovske obitelji; njegova su oca Samuela Davida nazivali »nestorom hrvatskih industrijalaca«. Božidar je u Zagrebu završio Klasičnu gimnaziju, a zatim je diplomirao pravo. Neko je vrijeme radio u očevim tvornicama. Oženio se Irinom Kuninom, koja je u njihovu stanu držala salon, gdje su se okupljali ugledni intelektualci, književnici i umjetnici »lijeve« orijentacije. Božidar je bio mnogima i mecena. Početkom rata emigriraju u New York. Poslije Drugog svjetskog rata Božidar je radio za Ujedinjene narode u New Yorku i Parizu. Nakon umirovljenja nastanili su se u Švicarskoj.
Dragutin Aieksander (Sisak, 1904 — Johannesburg, 1968), brat Božidara A., inženjer rudarstva. Oženjen s Helmi Nurk.
Mirko Deanović (Dubrovnik, 1890 — Zagreb, 1984), lingvist, romanist i leksikograf.
Nakon studija romanistike u Firenci i Beču, gdje je i doktorirao, od 1930. docent za talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redovnim profesorom postaje 1940. Radio na istraživanjima o talijanskim i francuskim te hrvatskim lingvističkim i književnim vezama. Proučavao i kulturnu prošlost Dubrovnika. Sam ili u suradnji s drugima objavio i rječnike (talijansko-hrvatski, hrvatsko-talijanski, hrvatsko-francuski). Pokrenuo Mediteranski jezični atlas.
Edo Deutsch (Zagreb, 1895 — Brčko, 1944) liječnik, ortoped. U Zagrebu je imao privatnu liječničku praksu i vodio je ambulantu za ortopedsku kirurgiju. Pisao je radove iz područja ortopedije za Liječnički vjesnik. Uređivao je mjesečnik Praktični liječnik i bio je urednikom Zdravstvene biblioteke »Minerva« u kojoj je objavio medicinske studije (Tuberkoloza kosti i zglobova, 1928; Liječenje rahitide, 1929; Vrući zrak, dijatermija i ultraviletne zrake u službi praktičnog liječnika, 1933). Potpisao je kao urednik i prvi hrvatski medicinski leksikon Leksikon zdravlja (1937). Objavio je i višejezični filatelistički rječnik te leksikon filatelističkih pojmova. Početkom Drugog svjetskog rata (1941) upućen je u Tuzlu, a od 1943. radio kao kirurg u partizanskoj bolnici u Trnavi. Sljedeće su ga godine zarobili Nijemci i objesili.
Krsto Hegedušić (Petrinja, 1901 — Zagreb, 1975), slikar. Studirao slikarstvo u Zagrebu i Parizu. Jedan od osnivača Udruženja umjetnika »Zemlja« 1929. Bio tajnik te udruge sve do njezina gašenja 1935. U rodnome mjestu svoga oca, Hlebinama, začeo tzv. Hlebinsku slikarsku školu, jer je ondje od 1930. podučavao seljake slikanju. Društveno angažiran u socijalističkim i radničkim krugovima, te je bio i zatvaran. Poslije Drugog svjetskog rata postaje profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Akademik od 1948. Osim štafelajnog slikarstva, radio je i zidne kompozicije te freske. Surađivao i u kazalištu. Ilustrirao je i knjige, od kojih su najpoznatije njegove ilustracije za Krležine Balade Pertrice Kerempuha.
Šario Metija (Carl Michail Metti) (Metty). Rodio se 1893. na imanju Raadi (Ratshof) Tartuskoga kotara, u obitelji Samuila Mettija i Pauline Emilije rođ. Hallik, što je zabilježeno u evangeličkoj luteranskoj crkvi Torma. Završio je Aleksandrovsku gimnaziju u Tartuu. Godine 1913. upisao se na Povijesnofilološki fakultet Jurjevskoga (Tartuskoga) sveučilišta, a sljedeće godine prešao je na Povijesno-filološki institut u Petrogradu. Bio je klasični filolog i znao još nekoliko stranih jezika. Pobjegao je nakon Revolucije iz Rusije, te živio neko vrijeme u Francuskoj, Poljskoj pa u Hrvatskoj. Živio je kao boem i vjerojatno umro od alkoholizma.
Henry Miller (New York, 1891 — Pacific Palisades, 1980), američki pisac, poznat po boemskom životu u Parizu (od 1930), cinizmu, crnom humoru, nihilizmu i autobiografskim romanima s eksplicitnim seksualnim sadržajem. Njegovi su romani sve do 1960-ih bili zabranjeni su SAD. Utjecao na pisce sredine 20. stoljeća, a osobito na tzv. beat generaciju. O odrastanju u Brooklynu napisao je Crno proljeće (1936, posvećeno Anas Nin). Slavna je njegova autobiografska trilogija Ružičasto raspeće (Sexus, Plexus, Nexus), te romani Rakova obratnica (1934) i Jarčeva obratnica (1939). Nadahnut putovanjem po Grčkoj napisao je Kolos iz Maroussija (1941), a nakon turneje po Sjedinjenim Državama kritičan prikaz mehanizirana i komercijalizirana društva (Klimatizirana noćna mora, 1945). Nakon što se nastanio (1944) u Big Suru u Kaliforniji, njegov je dom postao spisateljska kolonija i okupljalište obožavatelja. Pisao je i eseje te slikao akvarele. Objavljena je i njegova prepiska s Lawrence Durellom, Anais Nin i Wallace Fowlie. Druga djela: Knjige mog života, Svijet seksa, Predraga moja Brenda, Mirni dani na Clichyu.
Anais Nin (Pariz, 1903 — Los Angeles, 1977), američka spisateljica koja se proslavila dnevničkom prozom i poznanstvom sa slavnim ljudima svoga doba. Bila je model i plesačica, a poslije je proučavala psihoanalizu i bila jedna od prvih pacijentica C. G. Junga, što je utjecalo i na njezin književni rad. Godine 1940. preselila se u SAD. Objavila je nekoliko romana (Srce sa četiri klijetke, Djeca albatrosa, Uhoda u kući ljubavi, Zimske majstorije), zbirku kratkih priča (Pod staklenim zvonom), te erotske zapise za anonimnog naručitelja (Venerina delta i Male ptice). Poznata je i njezina prepiska, i burna ljubavna veza s Henryem Millerom i njegovom ženom June Mansfeld (Henry i June). Dnevnici (fragmentalno najpoznatiji pod naslovima Zavođenje Minotaura i Dnevnik žene) su objavljivani u razdoblju 1966-76, i u njima, impresionistički opisuje svoje snove, preokupacije, razmišljanja, sjećanja, dnevni i fikcionalni život.
Helmi Nurk (Tartu, 1898 —?), Estonka, supruga Dragutina Aleksandra. Djelovala u plesnom teatru Rudolfa Labana i, navodno, sredinom 1920-ih na turneji u Njemačkoj upoznala Dragutina koji je tamo bio na studiju. Na glasu kao lijepa, stasita i duhovita.
Leon Pierre-Quint (Pariz, 1895 — Pariz, 1958), francuski kritičar i književnik. Javio se 1922. u književnosti romanom. Nakon studija prijateljuje s A. Bretonom i članovima dadaističke a poslije nadrealističke skupine. Tada se počinje se baviti novinarstvom, surađuje u raznim časopisima. Godine 1925. objavio sad već svoj klasični esej Marcel Proust, sa vie, son oeuvre. (Marcel Proust život, djelo). Prousta je upoznao potkraj njegova života, i često ga je posjećivao. U uglednom Revue de France ima 12 godina rubriku književne kritike. Bio je jedan od prvih kritičara koji je napisao dugačke studije o Malrauxu, Montherlantu, Bretonu, Aragonu, Eluardu, Gidu i kasnije o Sartreu čije su knjige u to doba bile skandalozne, naročito za čitatelje te revije. Piše i o njemačkim i talijanskim avangardnim piscima. Drži predavanja po Europi, i na Balkanu i na Srednjem Istoku. Napisao nekoliko knjiga proze i esejistike.
Antun Polanšćak (Začretje, Hrvatsko zagorje 1910 — Zagreb, 1978), romanist. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao romanistiku i filozofiju. Kratko vrijeme radio u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a 1939. postao lektor za hrvatski jezik u pariškoj Visokoj školi za žive jezike. U Parizu ostao do 1952. a onda se zaposlio kao docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1941. doktorirao na Proustu i nametnuo se kao jedan od najizvornijih interpreta Proustove »genetičke estetike«. Promicao hrvatsku književnost u Francuskoj (Krležu, Marinkovića, Krkleca, Desnicu, Kaštelana) i francusku u Hrvatskoj.
Marko Ristic (Beograd, 1902 — Beograd, 1984), jugoslavenski diplomat i političar; srpski pjesnik, esejist i kritičar. Jedan od pokretača Pečata i suradnik Krležinih časopisa. Teoretičar beogradskog nadrealizma i istaknuti predstavnik avangarde u srpskoj književnosti između dva rata.
Ševa (Jelena) Ristic (1906 — Beograd, 1995), supruga Marka Ristića.
Vilim Svecnjak (Zagreb, 1906 — Zagreb, 1993), slikar i grafičar. Nakon studija kiparstva i slikarstva na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, bavio se socijalnim temama. Ilustrira i Krležine Balade Petrice Kerempuha (1937-38). Član grupe »Zemlja« (1934-35), a poslije je osnovao grupu »Ars« (1962). Poslije slika u postsezaneovskom stilu. Od 1988. član HAZU. Bio ravnatelj Galerije likovne umjetnosti u Rijeci (1948-51) i nastavnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu od 1953. Radio je i karikature, keramiku, predloške za tapiserije, scenografiju, ilustrirao je knjige.
Petar Šegedin (Žrnovo na Korčuli, 1909 — Zagreb, 1998), književnik i društveno- politički djelatnik. Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971. bio u emigraciji. U doba socrealizma u književnosti pisao djela egzistencijalističkog diskursa. Osim proze (Djeca božja, Osamljenici, Izdajnik), važni i neki njegovi esejistički radovi (Svi smo mi odgovorni, Frankfurtski dnevnik). Prve tekstove objavio u Krležinom Pečatu.
Ervin Šinko (Sinko) (Apatin, 1889 — Zagreb, 1967), književnik koji je od 1946. živio u Zagrebu. Budući da je 1918. sudjelovao u utemeljenju Mađarske Sovjetske Republike, morao je emigrirati pa je živio u Beču, Parizu, Zurichu, Moskvi, Drvaru. I u književnom se radu bavi temom revolucije (proze Optimisti, Egidius kreće na put, te dnevnik Roman jednog romana).
Đuro Vranešić (Dragoševci, Žumberak, 1897 — Zagreb, 1946), neurolog i psihijatar. Neko vrijeme radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 1937. ima vlastiti Sanatorij za živčane bolesti u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata skrivao ugledne antifašiste i Židove, te tako mnogima spasio život (pa i M. Krleži). Jugoslavenske su ga vlasti osudile na smrt strijeljanjem.
Thomas Wolfe (Clayton) (Asheville, 1900 — Baltimore, 1938), američki pisac, najpoznatiji po djelu Pogledaj dom svoj, anđele, prvijencu koji je odmah postao hit (1929) a danas se smatra američkim klasikom, i drugim autobiografskim romanima (O vremenu i rijeci, 1935. i Priča o romanu, 1936, te Paučina i stijena i Ne možeš se vratiti kući, koji su objavljeni posthumno). Napušta Harvard 1923. i nastanjuje se u New Yorku želeći postati dramatičar, u čemu nije uspio.
Njegove romane obilježava dar za posvemašnjim prisjećanjem prošlosti, kako prostora, doživljaja i doba, tako i emocionalnih stanja, s iznimnom lirskom snagom.
J. P.
