Piše: Goran Milić
Evo, umro je Gabriel Garcia Marquez. Puno je pisao, mnogi su ga čitali, a ja sam ga čak i upoznao.
U New Delhiju, 1983. godine, bio je član kubanske delegacije na Samitu nesvrstanih, prvome bez živoga Tita. Sjedio je do Raula Castra. Fidel se nije pojavio na skupu.
Imao sam osjećaj da mogu prići i pozdraviti ga. Pa što, znam španjolski, znam Kubu, čitao sam njegove knjige, imam i ulaz u priču.
Ma nek ide život…
Ali, još sam dvojio kako ga osloviti – „senor“ (gospodine) ili „companero“ (druže).
Ma nek’ ide život, tko mi što može. Raula ću pozdraviti s „companero“, a piscu ću reći „Don Gabriel“, to uvijek prolazi kod Latinoamerikanaca.
I tako ja njemu „Don Gabriel, ja sam prijatelj Vaše rođakinje Marije Clare…“
Zainteresirao se…
“Aaaa, Maria Clara, kakva žena, a otkud je poznajete…?“
Podsjetim ga da je gospođa bila veleposlanica Kolumbije u Beogradu, pa smo se prvi put sreli kada mi je donijela njegovih „100 godina samoće“, negdje 1971. godine.
„I što ste vi tada u Jugoslaviji mislili o toj knjizi“, upitao me.
„Svi su bili oduševljeni. To je postao kultni roman moje generacije“, slagao sam netremice.
Jer, istina je bila posve drukčija.
Veleposlanica Maria Clara bila je šarmantna gospođa, ekstremno zvučnog prezimena Poncet de Leon, čiji je izravni predak otkrio Portoriko.
Utemeljena dama, iz bogate kolumbijske obitelji, nimalo ljevičarskog svjetonazora poput Garcije Marqueza, našla bi vremena za druženje sa mnom na svojoj dedinjskoj terasi.
Jednom prigodom donijela mi je primjerak „100 anos de soledad“ njenog rođaka, koji je, rekla je, možda najveći živući pisac Latinske Amerike.
Zamolila me da u okviru jedne emisije o knjigama predstavim na Televiziji Beograd taj roman koji još nije protrčao svijetom.
Knjiga mi se dopala, predložio sam je uredniku emisije, a on me uputio na višeg urednika, koji je rekao:
„Ma dobro, može to biti odlična knjiga, ali Kolumbija u nesvrstanima ima samo status gosta, čak nije ni zemlja promatrač u pokretu.“
I tako nisam bio prvi u Jugoslaviji koji će predstaviti Marquezov roman. Naravno da tu istinu nisam ispričao pred Raulom i Gabrielom Garcijom.
Ali, što ima veze, dvije godine prije ili dvije godine kasnije roman je, doista, ostavio traga u mojoj generaciji.
http://balkans.aljazeera.net/blog/goran-milic-kako-sam-upoznao-marqueza
