Kasaba, igrani, drama, Turska, 1997
REŽIJA: Nuri Bilge Ceylan
ULOGE:
Mehmet
Emin Toprak (Saffet),
Havva Saglam (Asiye),
Cihat Bütün
(Ali),
Fatma Ceylan (Nine),
Emin Ceylan (Dede)
SCENARIJ:
Emin
Ceylan,
Nuri Bilge Ceylan
FOTOGRAFIJA:
Nuri
Bilge Ceylan
GLAZBA:
Ali
Kayaci
MONTAŽA:
Ayhan
Ergürsel
SADRŽAJ:
Kroz četiri segmenta oblikovana prema godišnjim dobima pratimo priču o jednoj obitelji iz malog provincijskog grada, te o odnosima među njima. Priča je ispripovijedana iz perspektive 11-godišnje djevojčice Asiye i njezina znatiželjnog mlađeg brata, 7-godišnjeg Alija, a kroz priču djece upoznajemo i njihove roditelje, oca Babu i majku Anne, kao i njihova djeda. Prvi segment odigrava se u osnovnoj školi koju pohađa Asiye, koja se mora prilagoditi razrednom i društvenom okruženju. Drugi segment zbiva se tijekom proljeća, a Asiye i Ali odlaze u polje kukuruza, gdje se susreću s tajnama prirode i životinjskog svijeta. U trećem segmentu Asiye i Ali tijekom ljeta svjedoče složenosti svijeta odraslih, kao i tjeskobnim i tajnim detaljima u njihovim međuodnosima. Četvrti segment odigrava se u obiteljskom domu djece, predočavajući mirnu sekvencu koja se kreće na razmeđi sna i jave.
Na festivalu u Berlinu 1998. godine ovjenčana nagradom Caligari, poetična, dojmljivo atmosferična i vizualno iznimno promišljena crno-bijela ruralna drama debitantsko je ostvarenje scenarista i redatelja Nurija Bilgea Ceylana, ujedno i prvi dio njegove dobrano autobiografske trilogije koju će nastaviti stilski i tematski praktički identičnim naslovom Svibanjski oblaci, a zaokružiti sjajnom egzistencijalno-socijalnom urbanom psihološkom dramom Dalek. Riječ je o ostvarenju snimljenom u ograničenim realizacijskim uvjetima i uz suradnju članova Ceylanove obitelji, što će biti slučaj i u drugim dvama dijelovima trilogije, o drami koja razinom izvedbe, bogatstvom značenja i superiornošću autorova umjetničkog izraza u doslovce svakom kadru nadilazi limite vlastite produkcije. Štoviše, stječe se dojam da je film ostvaren u mnogo profesionalnijim uvjetima, a razlozi tomu kriju se u činjenicama da je Ceylan imao vrlo jasnu zamisao o tome što želi postići, ali i kako to na točno određeni način redateljski i oblikovno izvesti. Kroz životne priče odnosno sudbine, planove i (ne)realizirane ambicije svojih protagonista, članova pretpostavljivo tipične obitelji iz provincijskog turskog gradića (gotovo i sela, jer se veći dio filma zbiva u okolnoj prirodi i šumi), autor gledateljima približava što to znači odrastati u malom mjestu, željeti otići iz tog malog mjesta, silom (ne)prilika vratiti se u taj gradić, ili pak u njemu proživjeti čitav svoj život. Vješto oslikavajući sukob nada i ambicija s jedne, odnosno frustracija i očaja s druge strane, pri čemu neke likove obilježava i više spomenutih stanja i osjećaja istodobno, Ceylan uspijeva predočiti i dublje teme kao i suptilno ocrtati karakterne osobine ljudi (ne)uklopivih u idilični okoliš koji se ktome na različite načine odnose prema obiteljskoj tradiciji, nacionalnoj svijesti i povijesti. Pri tome on na svega dvije (posredno tri) lokacije i kroz niz dugih statičnih i atmosferom prezasićenih scena uspijeva fascinantnom poetičnošću dočarati čitav mikrosvijet obrađivane porodice, stilom i redateljskim bravurama otvoreno se naslanjajući na brojne slavne predšasnike, od Andreja Tarkovskog preko Roberta Bressona do Victora Ericea. Primjerice, u uvodnoj sekvenci u razredu, koja se zbiva jednog hladnog zimskog dana dok vani pada gust snijeg, redatelj sporim ritmom, prirodnim zvukovima (tišinom i šumovima) i sugeriranjem stvarnog vremena zbivanja na začudan lirski ericeovski način hvata ugođaj prostornosti i trenut(a)ka, mjesta u kojem se svaki učenik zasebno profilira, uz istovremeno definiranje njegova mjesta u razrednoj zajednici. Kad zimu zamjeni proljeće, a dvoje djece iz promatrane obitelji zađe u šumu, te ondje počne otkrivati i upoznavati opasnosti i okrutnosti koje vrebaju na šumske životinje, ali i njih same, neizbježne su jasne asocijacije na Tarkovskog. Kontrast dječjeg svijeta i njihove percepcije prirode i odnosa u društvu iznimno je učinkovito predstavljen različitim vizurama i (pseudo)filozofskim razgovorima njih i odraslih. Dok djevojčica mlađeg brata podučava što se ne smije raditi u igri s kornjačom (da bi klinac ubrzo namjerno životinju okrenuo na leđa i tako ju osudio na smrt), odrasli razgovaraju o smislu života, o tome što su od njega očekivali i o gubljenu iluzija, o prihvaćanju sudbine i (ne)mirenju s njom. Pritom se manje ili više upućeno, uz primjetan ironijski odmak, razglaba o uženacionalnoj povijesti i historiji čovječanstva, da bi se pokušalo shvatiti svrhu života i makar naslutiti što nas čeka poslije smrti. Uz neopisivu autorovu zrelost i promišljenost u obradi odabrane teme, ono što najviše zadivljuje u njegovu dugometražnom prvijencu jest odvažnost u pokušaju da se čitav život, sa svom njegovom neuhvatljivošću, nepredvidljivošću i iracionalnošću, obuhvati i opiše u jednom koncepcijski jednostavnom filmu. Dakako, složene se priča u pravilu najbolje i pripovijedaju na jednostavne načine, a Ceylan u tome maestralno uspijeva, savršeno održavajući ravnotežu između tjelesnog i duhovnog, odnosno između stvarnog, prirodnog i zaigranog te snolikog, intimnog i tjeskobnog.
C/B, 85′
http://kinotuskanac.hr/movie/grad
