Kada je februara 1984. godine Hulio Kortasar preminuo od raka u 69. godini, madridski časopis El Pais ispratio ga je kao jednog od najznačajnijih pisaca sa španskog govornog područja i naredna dva dana objavio jedanaest strana ispunjenih odavanjem počasti, komemoracijama i poslednjim pozdravima.
Iako je Kortasar od 1951. godine živio u Parizu, svoju rodnu Argentinu posjećivao je redovno, sve do početka sedamdesetih godina kada je zvanično prognan od strane vojne hunte koja je osporavala nekoliko njegovih kratkih priča. Pobjedom demokratski izabrane Alfonsinove vlade, krajem 1983. godine, Kortasar je bio u mogućnosti da poslednji put posjeti svoju rodnu zemlju i vidi svoju majku. Alfonsinov ministar kulture nije mu zvanično poželio dobrodošlicu, plašeći se da su njegovi politički stavovi previše ljevičarski, ali je i uprkos tome, pisac dočekan kao heroj povratnik. Jedne večeri u Buenos Airesu, po izlasku iz bioskopa nakon prikazivanja novog filma zasnovanog na romanu Osvalda Soriana No Habrá Más Pena Ni Olvido (Smiješni, prljavi mali rat), Kortasar i njegovi prijatelji nabasali su na studente demonstrante koji su, vidjevši pisca, u istom trenutku istupili iz kolone, a zatim ga okružili. Knjižare na bulevarima su i dalje radile, studenti su užurbano kupili primjerke Kortasarovih knjiga kako bi ih on mogao potpisati. Prodavac na kiosku, izvinjavajući se što nema više Kortasarovih knjiga, ispružio je roman Karlosa Fuentesa da ga pisac potpiše.
Kortasar je rođen u Briselu 1914. godine. Nakon što se njegova porodica po završetku rata vratila u Argentinu, odrastao je u Banfildu, nedaleko od Buenos Airesa. Stekao je diplomu profesora i zaposlio se u gradu u provinciji Buenos Airesa, gdje je radio sve do početka četrdesetih godina, pišući sa strane za svoju dušu. Jedna od njegovih prvih objavljenih priča „Zaposjednuta kuća“ čija mu se radnja prikazala u snu, pojavila se 1946. godine u magazinu koji je uređivao Horhe Luis Borhes, iako su se do tada rijetko sretali. Međutim, Kortasar je počeo ozbiljno da objavljuje tek nakon što se 1951. godine preselio u Pariz. U Parizu je radio kao prevodilac i tumač za UNESCO i druge organizacije. Među piscima čija je djela prevodio nalaze se i Po, Defo i Margaret Jursenar. Njegov drugi roman Školice u kome se govori o egzistencijalnim i metafizičkim potragama jednog Argentinca u Parizu i Buenos Airesu u noćima ispunjenim džezom, etablirao je njegov status 1963. godine.
Iako je nadasve poznat kao moderni majstor kratke priče, Kortasarova četiri romana pokazala su spremnost za inovaciju u formi, ujedno istražujući osnovna pitanja o položaju pojedinca u društvu. Istovremeno, njegova neukrotiva razigranost dostigla je vrhunac u romanima. Među njima su Dobitnici (1960), Model za sastavljanje (1968) koji je dijelom zasnovan na njegovom prevodilačkom iskustvu i Manuelova knjiga (1973) o kidnapovanju jednog latinoameričkog diplomate. Bez obzira na to kakve su teme koje obrađuje u različitim romanima, život među njihovim koricama podsjeća na vožnju u luna parku.
Ali tek je u Kortasarovim brojnim pričama očigledna njegova fasciniranost fantastičnim. Njegova najpoznatija priča poslužila je kao polazište za Antonionijev film Blow-Up . Neposredno prije njegove smrti objavljen je putni žurnal pod nazivom Los Autonautas de la Cosmopista na kome je sarađivao sa svojom suprugom Kerol Danlop putujući kamp prikolicom od Pariza do Marseja. Simultanim objavljivanjem na španskom i francuskom jeziku, Kortasar je prepisao sva autorska prava i prihode od istih vladi sandinista u Nikaragvi, a knjiga je ubrzo postala bestseler. Takođe su posthumno objavljene i dvije zbirke njegovih političkih članaka o Nikaragvi i Argentini.
Ovaj intervju vođen je 8. jula 1983. godine u Kortasarovom domu u Parizu. Nekoliko mjeseci ranije njegova žena je umrla od raka. Bila je trideset godina mlađa od njega. Boravio je u kući nepunih nedjelju dana od povratka sa dugih putovanja, sjedio je u svojoj omiljenoj stolici pušeći lulu, dok se u blizini nalazilo oko hiljadu ploča koje su ispunjavale police od vrha do dna.
U nekim pričama iz vaše najnovije knjige Deshoras, čini se kao da je fantastično više nego ikada prisutno u stvarnom svijetu. Da li ste i sami osjetili kako se fantastično i svakidašnje skoro prepliću?
Da, imam osjećaj da su ono što nazivamo fantastičnim i ono
što nazivamo stvarnim u ovim novijim pričama sve bliže jedno drugom. U mojim
ranijim pričama udaljenost između njih je bila veća jer je fantastično zaista
imalo karakter fantastičnog, a ponekad se odnosilo i na natprirodno. Dakle,
drago mi je što sam napisao te ranije priče, jer smatram da fantastično
ima tu sposobnost da se uvijek preobrazi, ono se mijenja, vremenom se može
izmijeniti. Doživljaj fantastičnog koji je bio zastupljen u epohi gotskih
romana u Engleskoj, npr. uopšte nema sličnosti sa doživljajem iz sadašnjeg
vremena. Sada nam je smiješno kada čitamo o Otrantskom zamku- duhovima obučenim
u bijelo, kosturima koji se kreću naokolo i zvekeću lancima. A ipak, na taj
način se poimalo fantastično u tom periodu. To se u velikoj mjeri promijenilo.
Mislim da moj doživljaj fantastičnog
sada sve više liči na ono što nazivamo stvarnošću. Možda je to iz razloga što,
po mom mišljenju, stvarnost takođe sve više i više liči na fantastično.
Proteklih godina uložili ste mnogo vremena u pružanje podrške različitim vrstama borbi za oslobođenje u Latinskoj Americi. Da li je i to doprinijelo da bolje razumijete stvarnost i fantastično? Kao da ste se zbog toga još više uozbiljili.
Pa, ne dopada mi se ideja „ozbiljnosti“. Ne smatram da sam ozbiljan u bilo kom pogledu u odnosu na to kako bi ozbiljan muškarac ili žena trebalo da izgledaju. Ovih nekoliko proteklih godina svi moji napori koji su se ticali određenih režima u Latinskoj Americi – u Argentini, Čileu, Urugvaju i nadasve Nikaragvi – toliko su zaokupili moju pažnju da čak i fantastično u određenim pričama koje se bave ovom temom jeste fantastično koje je, po mom mišljenju, veoma slično stvarnosti. Iz tog razloga, osjećam se manje slobodnim nego ranije. Takoreći, prije trideset godina pisao sam o stvarima koje su mi padale na pamet i procjenjivao ih na osnovu estetskih kriterijuma. Sada, nastavljam da ih procjenjujem na taj način, jer sam prije svega, pisac, ali pisac koga veoma muči i preokupira situacija u Latinskoj Americi. Veoma često se to omakne dok pišem, svjesno ili nesvjesno. Ali u Deshoras, uprkos pričama u kojima se jasno naznačavaju ideološka i politička pitanja, mislim da se moje priče nisu promijenile. One su i dalje priče o fantastičnom.
Problem kod angažovanog pisca (izraz koji je sada u upotrebi) jeste da nastavi da bude pisac. Ukoliko ono o čemu piše pređe prosto u književnost sa političkim sadržajem, njegova vrijednost može biti veoma prosječna. To se dogodilo velikom broju pisaca. Dakle, problem je u balansu. Za mene, ono što radim mora uvijek biti književnost, najbolje što mogu. Čak i prevazići granice, ukoliko je to moguće. Ali, istovremeno, često i pokušati sve to uskladiti sa savremenom stvarnošću. A to je veoma teško izbalansirati.
Ali, da li namjeravate da ih izmiješate?
Ne. Ideje za priče koje su mi padale na pamet ranije bile su isključivo fantastičnog karaktera, dok se sada mnoge ideje zasnivaju na stvarnosti Latinske Amerike. U Deshoras, npr, priča o pacovima Satarsa je epizoda zasnovana na realnosti borbe protiv argentinskih geriljerosa. Problem je to pretočiti u tekst jer je čovjek cijelo vrijeme u iskušenju da nastavi sa pisanjem isključivo na političkom nivou.
Na koji način su takve priče prihvaćene? Da li se u velikoj mjeri razlikuje prijem od strane ljudi iz književnog od onih iz političkog miljea?
Naravno. Buržoaski čitaoci u Latinskoj Americi koji su ravnodušni prema politici ili koji se čak priklanjaju desnom krilu, pa, oni ne brinu o problemima koji mene zabrinjavaju – problemima eksploatacije, ugnjetavanja i slično. Ti ljudi žale što moje priče često imaju politički obrt. Ostali čitaoci, iznad svega mladi ljudi, koji dijele moja osjećanja, ovu potrebu za borbom i koji vole književnost, vole ove priče. Npr, „Apokalipsa u Solentinameu“ je priča koju ljudi iz Nikaragve iznova čitaju sa uživanjem. Kubanci takođe sa uživanjem čitaju „Susret“.
Šta je uticalo na to da poslednjih godina budete više politički angažovani?
Zbog vojske u Latinskoj Americi više radim. Ako oni odu, ako bi došlo do promjene, onda bih se mogao malo odmoriti i raditi na pjesmama i pričama koje su isključivo književnog karaktera. Ali oni su ti zbog kojih radim. Što više su prisutni, više moram biti protiv njih.
Nebrojeno puta ste izjavili da doživljavate književnost kao igru. Na koji način?
Po mom mišljenju, književnost je vrsta igre. Dio je onoga što nazivamo razigranom stranom čovjeka koji se igra (homo ludens). Ali uvijek dodajem da čovjek mora biti obazriv jer postoje dvije vrste igre. Postoji npr, fudbal, koji je igra. A zatim postoje i igre koje su veoma duboke i ozbiljne, iako su istovremeno igre. Moramo imati u vidu da kada se djeca igraju, pri samom pogledu na njih vidimo da to shvataju veoma ozbiljno. Zabavljaju se, ali im je igranje važno jer predstavlja njihovu glavnu aktivnost. Kada odrastu, to će npr. biti njihova erotska aktivnost. Dok su mlađi, igra je jednako ozbiljna kao što će to biti ljubav deset godina kasnije. Sjećam se da mi je u djetinjstvu kada bi moji roditelji rekli: „U redu, dovoljno si se igrao, sada je vrijeme za kupanje“, to djelovalo potpuno idiotski jer sam kupanje doživljavao kao glupost. Nije mi bilo značajno, dok je igranje sa prijateljima bilo nešto što sam doživljavao ozbiljno. Na taj način doživljavam i književnost, kao igru, ali igru u koju čovjek može uložiti svoj život i zarad koje može učiniti sve.
Šta vas je podstaklo da se zainteresujete za fantastično, da li ste bili veoma mladi?
O, da. To je počelo još u djetinjstvu. Dok sam išao u osnovnu školu bio sam veoma iznenađen što većina mojih drugara nije imala osjećaj za fantastično. Bili su veoma realistični. Shvatali su stvari doslovce… ovo je biljka, ono je fotelja. A ja sam već posmatrao svijet kao nešto što je promjenljive prirode. Za mene stvari nisu bile definisane na taj način, nisu postojale etikete. Moja majka koja je veoma maštovita žena puno mi je pomogla. Umjesto da mi kaže: „Ne, ne, trebalo bi da se uozbiljiš“, bila je zadovoljna što sam veoma maštovit, a kada sam se okrenuo svijetu fantastičnog, pomogla mi je tako što mi je dala knjige. Tako sam u uzrastu od 9 godina pročitao Edgara Alana Poa prvi put. Tu knjigu sam ukrao kako bih je pročitao jer majka to nije željela, smatrala je da sam previše mlad i bila je u pravu. Knjiga me je prestrašila, pa sam bio bolestan tri mjeseca jer sam vjerovao u sve što piše; dur comme fer, kako kažu Francuzi. Za mene je fantastično bilo savršeno prirodno. Kada sam pročitao priču sa temom fantastičnog, nije bilo sumnje. Tako su stajale stvari. Kada bih te knjige posudio svojim prijateljima, govorili bi: „Ali, ne, više volimo da čitamo kaubojske priče.“ Naročito u tom periodu. Nisam to razumio. Više mi se dopadao svijet natprirodnog, fantastičnog.
Kada ste nakon mnogo godina preveli kompletna Poova djela, da li ste kroz takav vid čitanja otkrili nove stvari?
Mnoge, mnoge stvari. Za početak, proučio sam njegov jezik koji izrazito kritikuju Englezi i Amerikanaci jer ga smatraju previše baroknim, ukratko, prekoravaju ga na različite načine. Dakle, s obzirom na to da nisam ni Englez, a ni Amerikanac, posmatram ga iz druge perspektive. Znam da sadrži aspekte koji su zastarjeli i prenaglašeni, ali to nije značajno u poređenju sa njegovom genijalnošću. Samo je izraziti genije mogao napisati „Pad kuće Ušer“ u to vrijeme. U „Ligeji“, „Bernis“ ili „Crnoj mački“, bilo kojoj od njih, vidljiv je istinski genije za fantastično i natprirodno. Trebalo bi još pomenuti da sam juče otišao kod prijatelja koji živi u ulici Edgara Alana Poa. Tamo se nalazi ploča sa natpisom, „Edgar Alan Po, engleski pisac.“ On uopšte nije bio Englez! Želio sam to naglasiti jer bi trebalo promijeniti ploču. Obojica ćemo protestovati!
U vašim pričama, pored fantastičnog takođe se javlja i istinska srdačnost i naklonost prema likovima.
Određeni čitaoci i kritičari su mi to takođe rekli. Da sam prilično blagonaklon prema likovima dok su djeca i adolescenti, što je tačno. Ophodim se prema njima sa puno ljubavi. Smatram ih veoma živim u svojim romanima i pričama. Dok pišem priču u kojoj je lik adolescent i sam sam adolescent.
Da li je većina vaših likova zasnovana na ljudima koje ste poznavali?
Ne bih rekao da je u pitanju većina, ali postoji nekoliko njih. Veoma često se pojavljuju likovi koji su kombinacija dvoje ili troje ljudi. Kreirao sam ženske likove na osnovu dvije žene koje sam poznavao. Na taj način liku iz priče ili knjige dodijeljena je kompleksnija i komplikovanija ličnost, jer proizilazi iz dvije različite žene.
Da li je takav slučaj i sa Magom u Školicama?
Pa, njen lik se zasniva na jednoj ženi, uz mnogo psiholoških karakteristika koje su u potpunosti izmišljene. Ne moram zavisiti od stvarnosti da bih pisao realne stvari. Izmišljam ih i one postaju stvarne pri pisanju. Veoma često mi je zabavno jer književni kritičari, naročito oni koji su akademci, smatraju da pisci uopšte nisu maštoviti. Oni misle da na pisce uvijek nešto utiče. Pronalaze cijeli niz uticaja. Uticaji zaista postoje, ali ovi kritičari zaboravljaju jednu stvar a to je zadovoljstvo izmišljanja, čistog pronalaska. Znam ko su moji uzori. Uticaj Edgara Alana Poa je veoma prisutan u određenim pričama. Ali u svim ostalim, ja sam taj koji stvara.
Da li upotrebljavate tu kombinaciju kada je potrebno razraditi lik? Kako dolazi do toga?
Stvari ne funkcionišu na taj način. Likovi su oni koji određuju moj pravac. Takoreći, vidim lik, tu je i prepoznajem nekoga koga sam poznavao, a povremeno je to kombinacija dvije osobe, ali tu je kraj. Nakon toga, lik se ponaša po sopstvenom nahođenju. On izgovara stvari… Nikada ne znam šta će moji likovi reći dok pišem dijaloge. Zaista, to je njihova stvar. Ja samo kucam na pisaćoj mašini ono što oni izgovaraju. Ponekad se smijem ili bacim stranicu jer kažem, „Eto, rekli ste nešto smiješno. Gotovo.“ Zatim ubacim drugu stranicu i opet započnem dijalog, ali se ne bavim izmišljotinama. Zaista, ne izmišljam ništa.
Dakle, likovi koje ste poznavali nisu oni koji vas podstiču na pisanje?
Ne, uopšte ne. Često imam ideju za priču kada još uvijek likovi nisu formirani. Imam čudnu ideju: nešto će se dogoditi u kući na selu. Vizualizujem kada pišem, vidim sve. Tako, vidim tu kuću na selu, a zatim iznenada počinjem da situiram likove. U tom trenutku, jedan od likova može biti neko koga sam poznavao. Ali to nije sigurno. Na kraju, većina mojih likova nije stvarna. Npr, u mom slučaju, ima mnogo autobiografskih referenci u liku Oliveire u Školicama. To nisam ja, ali ima mnogo mojih osobina. Osobina iz perioda mojih boemskih dana u Parizu, prvih godina boravka ovdje. Ali, čitaoci koji tumače Oliveiru kao Kortasara u Parizu bi se prevarili. Ne ne, ja sam bio potpuno drugačiji.
Da li je ikada ono o čemu pišete u dodiru sa nečim što je autobiografskog karaktera?
Ne volim autobiografiju. Nikada neću napisati memoare. Zainteresovan sam za autobiografije drugih, ali ne i za svoju. Veoma često, pak, kada imam ideje za roman ili priču, postoje trenuci u mom životu, situacije koje bi se tu mogle prirodno postaviti. U priči Deshoras, pominje se dječak koji je zaljubljen u sestru svog druga koja je starija od njega, a to je nešto što sam i sam doživio. Mali dio te priče je autobiografski, ali od tog trenutka, preovlađuje fantastično ili imaginarno.
Čak ste i pisali o potrebi za memoarima pisaca iz Latinske Amerike. Zašto onda ne želite da napišete svoje?
Ako bih napisao svoju autobiografiju, morao bih biti pravičan i iskren. Ne mogu napisati imaginarnu biografiju. Na taj način, bavio bih se poslom istoričara, sopstvenog istoričara a to mi je dosadno jer volim da stvaram, maštam.
U Raju Hosea Lesama Lime, Semi (protagonista) kaže da je „za barok… postojala istinska zainteresovanost u Španiji i Latinskoj Americi.“ Zašto mislite da je tako?
Ne mogu odgovoriti kao ekspert. Barok je bio izuzetno značajan u umjetnosti i književnosti Latinske Amerike. On može ponuditi izuzetnu raskoš; dopušta da se mašta vine i zakovitla u svim pravcima, poput dekorativnih anđela u baroknoj crkvi i slično, ili u baroknoj muzici. Ali, pomalo nemam povjerenja u barok u Latinskoj Americi. Barokni pisci se često veoma lako prepuštaju pisanju. Oni na pet strana pišu o nečemu što se može objasniti na jednoj, što bi bilo bolje. Vjerovatno se i ja svrstavam u barok jer sam iz Latinske Amerike, ali sam uvijek bio nepovjerljiv prema njemu. Ne dopadaju mi se bujne, proširene rečenice prepune pridjeva i opisa čiji šum odjekuje u čitaočevom uhu. Svjestan sam, naravno, da je to veoma šarmantno, veoma lijepo, ali to nisam ja. Više sam na strani Horhea Luisa Borhesa u tom pogledu. On je uvijek bio neprijatelj baroka; kao da je kliještima zategao svoje pisanje. Zapravo, moj stil pisanja je drugačiji od Borhesovog, ali ogromna lekcija koju sam od njega naučio je ona o ekonomičnosti. Budući da sam bio veoma mlad kada sam počeo da ga čitam, naučio me je da nije neophodno pisati te dugačke rečenice koje su se završavale nekom nejasnom mišlju. Da neko može reći ono što želi na ekonomičan način, ali veoma lijep ekonomičan način. U tome je vjerovatno razlika između biljke koja bi mogla predstavljati barok sa svojim višestrukim listovima a koja je veoma lijepa i dragog kamena, kristala, koji je po mom mišljenju ipak ljepši.
U vašem pisanju redovi odišu muzikalnošću. Da li obično čujete riječi dok ih pišete?
O, da, čujem ih i znam da dok pišem – ako se upustim u priču, pišem veoma brzo, kako bih kasnije mogao izvršiti reviziju. Nikada neću ubaciti riječ koja mi se ne dopada. Postoje riječi koje ne volim, ne samo grube riječi, njih koristim kada moram; ne godi mi zvuk, struktura riječi. Na primjer, sve one riječi iz pravnog i administrativnog jezika redovno su prisutne u literaturi. Rijetko ih koristim jer mi se ne dopadaju.
Ne, ne mogu ih zamisiti u Vašim rečenicama.
Na kraju, to je pitanje muzike. Više volim muziku od književnosti, rekao sam to mnogo puta, i ponoviću, a po mom mišljenju, pisanje odgovara ritmu, otkucaju srca, muzičkom pulsiranju. Tu je moj problem sa prevodima jer prevodioci mojih knjiga ponekad nisu svjesni da postoji ritam, oni prevode značenje riječi, a meni je potreban taj zamah, taj pokret kojim moji redovi odišu. Inače, priča ne zvuči onako kako bi trebalo. Iznad svega, određenim trenucima u pričama neophodno je upravljati muzički jer na taj način oni izražavaju svoje pravo značenje. Nije u pitanju ono o čemu govore, već način na koji to čine.
Ali, teško je istovremeno biti usklađen sa muzičkim ritmom i ekonomičan kao kristal.
Da, naravno, veoma je teško. Ali onda se sjetim naročito nekih muzičkih djela kojima je to pošlo za rukom. Najbolja djela Johana Sebastijana Baha ekonomična su a ujedno i muzički raskošna. A u džez solu, pravom džez solu, solu Lestera Janga, na primjer, taj trenutak je ispunjen slobodom, inventivnošću, ali postoji i precizna ekonomičnost koja ima svoj početak i kraj. Za razliku od osrednjih džez muzičara koji sviraju tri četvrine časa jer nemaju šta da kažu, i upravo iz tog razloga sam veoma kritički nastrojen prema određenim formama modernog džeza. Pošto nemaju ništa više da kažu, oni nastavljaju da popunjavaju prostor. Armstrongu, Elingtonu ili Čarliju Parkeru bila su dovoljna samo dva ili tri minuta da postignu isto što i Bah, upravo potpuno isto što i Johan Sebastijan Bah i Mocart. Doživljavam pisanje na sličan način, trenutak iz priče mora predstavljati predivni solo. To je improvizacija, ali improvizacija obuhvata i stvaranje i ljepotu.
Na koji način počinju vaše priče? Nekom posebnim stavkom, slikom?
U mom slučaju, priče i romani mogu početi bilo gdje. Ali, na nivou pisanja, u trenutku kada počnem da pišem, priča se već komešala u meni određeno vrijeme, nekada i nedjeljama. Ali ne na jasan način; već više kao neka opšta ideja priče. Kao kuća sa crvenom biljkom u jednom uglu i tada znam da je tamo i stari čovjek koji šeta po svojoj kući i to je sve što znam. Tako se stvari odvijaju. A zatim tu su i snovi, jer u toku tog perioda moji snovi su puni referenci i aluzija vezanih za radnju priče. Ponekad je cijela priča u snu. Jedna od mojih prvih priča koja je bila veoma popularna, „Zaposjednuta kuća“, potiče od moje noćne more. Ustao sam i napisao je. Ali, u suštini, one su fragmenti referenci. To jest, moja podsvijest je u procesu razrade priče. Priča biva napisana unutar nje. Stoga, kada kažem da mogu početi bilo gdje, to je zato što ne znam šta je početak, a šta kraj. Počinjem da pišem i to je konačno početak, ali još nisam odlučio da priča mora početi na taj način. Ona tu počinje i nastavlja se. Veoma često nemam jasnu sliku završetka, ne znam šta će se dogoditi. Vremenom, kako priča teče, stvari postaju jasnije i iznenada vidim na koji način će se završiti.
Dakle, vi otkrivate priču u toku pisanja?
Tako je. Pomalo je otkrivam u toku pisanja. Tu se takođe javlja analogija, čini mi se, kao što je slučaj kod improvizacije u džezu. Nećete pitati džez muzičara, „Ali, šta ćeš svirati?“ Nasmijaće vam se. On prosto ima temu, niz akorda koje mora ispoštovati, a zatim uzima svoju trubu ili saksofon i počinje da svira. Ali nema ni najmanju ideju… nije u pitanju ideja. To su različita unutrašnja pulsiranja. Nekada ispadne dobro, a nekada ne. Pomalo me je sramota da potpišem svoje priče. Romane ne, jer sam na njima mnogo radio; u pitanju je kompletna građevina. Ali kao da mi priča pomalo diktira nešto što se nalazi u meni, ali nisam ja onaj koji snosi odgovornost. Pa, i u tom slučaju su moje i trebalo bi da ih prihvatim!
Da li postoje neki određeni aspekti prilikom pisanja priče koji vam uvijek zadaju probleme?
U suštini ne, jer kao što sam i objasnio priča je već negdje napisana u meni. Ima svoju dimenziju, strukturu, biće veoma kratka ili prilično duga, kao da je sve već unaprijed određeno. Ali poslednjih godina počeo sam da se susrećem sa određenim problemima. Više razmišljam nad stranicom. Sporije pišem. Oskudnije. Neki kritičari su mi zamjerili zbog toga, rekli su mi da se sve više i više gubi elastičnost u mojim pričama. Kažem ono što želim ali uz veću ekonomičnost kada su u pitanju sredstva. Ne znam da li je to dobro ili loše. U svakom slučaju, to je način na koji sada pišem.
Rekli ste da kada su u pitanju romani, radi se o kompletnoj građevini. Da li to znači da je rad na njima drugačiji?
Prvo što sam napisao u Školicama bilo je poglavlje koje se sada nalazi u sredini. Radi se o poglavlju u kome likovi postavljaju dasku kako bi prešli sa jednog prozora na drugi (poglavlje 41). Dakle, napisao sam to ne znajući zašto. Vidio sam likove, vidio sam situaciju, radnja se dešavala u Buenos Airesu. Bilo je veoma toplo, sjećam se, i sjedio sam pored prozora za pisaćom mašinom. Vidio sam situaciju u kojoj je momak pokušao da nagovori svoju ženu da pređe preko daske kako bi uzela nešto nevažno, neke eksere, jer on to sam neće učiniti,. To je zvučalo potpuno besmisleno. Napisao sam sve to na prilično dugih četrdeset strana, a kada sam završio rekao sam sebi: „U redu, ali šta sam uradio? Jer, to nije priča. Šta je to?“ A zatim sam shvatio da sam počeo pisati roman, ali nisam mogao nastaviti. Morao sam se zaustaviti na tom mjestu i napisati cijelo poglavlje iz Pariza koje se dešavalo prije toga. Tj, cijelu Oliveirinu pozadinu jer kada sam napisao poglavlje sa daskom pomalo sam u tom trenutku razmišljao o sebi. Vidio sam sebe kao lika jer je Oliveira u tom trenutku bio prilično nalik meni. Ali da bih na taj način napisao roman, morao sam se vratiti unazad kako bih mogao nastaviti dalje.
U tom trenutku bili ste u Buenos Airesu.
U tom trenutku, jer nakon toga cijela knjiga je napisana ovdje. Ovo poglavlje sam napisao u Buenos Airesu.
Odmah ste shvatili da će to biti roman.
Odmah sam shvatio da će to biti roman o gradu. Htio sam u prvom dijelu opisati Pariz kakav sam poznavao i volio. To će takođe biti roman o odnosima između nekoliko likova, ali nadasve o problemima, Oliveirinim metafizičkim potragama koje su u tom periodu bile i moje. Jer tada sam bio potpuno zaokupljen estetikom, filozofijom i metafizikom. Istorija i politika me nisu interesovale. U Školicama ne postoji referenca na dešavanja u Latinskoj Americi i njene probleme. Tek kasnije sam to otkrio.
Često ste govorili da vas je Kubanska revolucija podstakla na to.
I sada to kažem.
Da li u velikoj mjeri vršite reviziju dok pišete?
Veoma malo. To proizilazi iz činjenice da se priča već uveliko rađala u meni. Kada vidim grube skice nekih svojih prijatelja gdje je sve revidirano, promijenjeno, ispremetano, svuda su strelice…ne, ne, ne. Moji rukopisi su veoma čisti.
Kakve su vaše navike dok pišete? Da li su se određene stvari promijenile?
Postoji jedna stvar koja se nije promijenila i nikada neće, a to je potpuna anarhija i nered. Uopšte nemam metod. Kada poželim da pišem priču, zanemarim sve ostalo i pišem priču. A ponekad dok to radim, u narednih mjesec ili dva napisaću dvije ili tri priče. U suštini, javljaju se u nizu. Dok pišem jednu postajem prijemčiviji, a zatim razaznajem i drugu. Vidite kakve opise koristim, ali to je tako, radi se o tome gdje se priča smjesti u meni. Ali nakon toga, može proći godina a da ne napišem ništa što spada u književnost, ništa. Trebalo bi takođe dodati da u ovih nekoliko poslednjih godina veći dio svog vremena proveo sam za pisaćom mašinom pišući političke članke. Tekstovi koje sam napisao o Nikaragvi distribuirani su putem sindikalnih novinskih agencija, sve što sam napisao o Argentini, i nemaju nikakve veze sa književnošću. U pitanju su vojne stvari.
Da li imate omiljena mjesta za pisanje?
Zapravo, ne. Na početku, dok sam bio mlađi i fizički otporniji, ovdje u Parizu na primjer veliki dio Školica napisao sam u kafeima. Buka mi nije smetala i naprotiv, mjesto mi je odgovaralo. Mnogo sam radio tamo, čitao ili pisao. Ali sa godinama, postao sam komplikovaniji. Pišem kada sam siguran da ću imati mir. Ne mogu da pišem ako odnekud dopire muzika, ne dolazi u obzir. Muzika je jedno, a pisanje nešto sasvim drugo. Potreban mi je određeni mir, ali hotel, ponekad avion, kuća prijatelja ili ovdje kod kuće su neka od mjesta gdje mogu pisati.
Pređimo na Pariz. Kako ste skupili hrabrost da se spakujete i preselite u Pariz prije trideset godina?
Hrabrost? Ne, nije bilo potrebno puno hrabrosti. Prosto sam morao prihvatiti ideju da dolazak u Pariz i rušenje mostova sa Argentinom u tom periodu značilo je biti siromašan i imati probleme kada je zarada u pitanju. Ali, to me nije zabrinjavalo. Znao sam da ću se na ovaj ili onaj način snaći. Prvenstveno, došao sam jer su me Pariz i francuska kultura u cjelini privlačili. Strastveno sam čitao francusku književnost u Argentini. Iz tog razloga, želio sam da budem ovdje i upoznam ulice i mjesta koja se pominju u knjigama, romanima. Da prođem Balzakovim ili Bodlerovim ulicama. Bilo je to veoma romantično putovanje. Bio sam, a i sada sam veoma romantičan. Moram biti prilično oprezan kada pišem jer veoma često bih mogao zaći u… ne bih to nazvao lošim ukusom, možda ne, ali pomalo u pravcu pretjeranog romatizma. Stoga, mora postojati obavezna kotrola kada je u pitanju pisanje, ali u privatnom životu nije potrebno da se kontrolišem. Zaista sam veoma sentimentalan, veoma romantičan. Veoma sam srdačan i mogu pružiti puno nježnosti. Ono što sada pružam Nikaragvi je nježnost. Takođe je i političko ubjeđenje da su sandinisti u pravu u onome šta rade i da vode borbu vrijednu poštovanja. Ali nije u pitanju samo politička ideja. Radi se o ogromnoj nježnosti jer su u pitaju ljudi koje volim. Kao što volim Kubance i Argentince. Dakle, sve to spada u moj karakter i morao sam biti obazriv prilikom pisanja. Naročito u periodu kada sam bio mlad, pisao sam sentimentalne priče. To je bio pravi romantizam, rimska ruža. Moja majka bi ih čitala i plakala.
Skoro sve što ste napisali a ljudima je poznato, datira od vašeg dolaska u Pariz. Ali napisali ste mnogo toga i ranije, zar ne? Nekoliko stvari je već bilo objavljeno.
Pišem od kada sam imao devet godina, ali i u toku perioda adolescencije i rane mladosti. U svojoj ranoj mladosti već sam bio u stanju da pišem priče i romane što mi je pokazalo da sam na pravom putu. Ali nisam želio da ih objavljujem. Bio sam prilično strog prema sebi, a i danas sam takav. Sjećam se da bi moji vršnjaci čim bi napisali nekoliko pjesama ili kratki roman odmah tražili izdavača. A njihov rad je bio loš, osrednji jer mu je nedostajalo zrelosti. Govorio bih sebi: „Ne, ti nećeš objavljivati. Drži se toga.“ Neke stvari sam zadržao a ostale bacio. Kada sam se ipak odlučio za objavljivanje po prvi put, imao sam preko trideset godina; neposredno prije odlaska u Francusku. U pitanju je bila moja prva zbirka priča, Zverinjak koja je objavljena 1951. godine, istog mjeseca kada sam brodom došao ovdje. Prije toga objavio sam kratki tekst pod nazivom Los Reyes, u formi dijaloga. Prijatelj koji je imao mnogo novca i izdavao mali broj primjeraka za sebe i svoje prijatelje poveo me je sa sobom i napravio privatnu ediciju. I to je sve. Ne, ima još nešto – grijeh iz mladosti – knjiga soneta. Objavio sam je samostalno, ali pod pseudonimom.
Vi ste pisac tekstova na tango albumu Trottoirs de Buenos Aires koji je nedavno objavljen. Šta vas je navelo da pišete tekstove za tango?
Pa, ja sam dobar Argentinac i nadasve portenjo, tj. stanovnik Buenos Airesa jer je to luka. Tango je bio naša muzika, odrastao sam u takvoj atmosferi. Slušali smo tango numere na radiju jer je radio bio aktuelan kada sam bio mlađi i odmah su na njemu puštali tango numere. Neki ljudi iz moje porodice, moja majka i tetka svirale su ih na klaviru i pjevale. Na radiju smo počeli da slušamo Karlosa Gardela i sjajne pjevače iz tog vremena. Tango je postao dio moje svijesti i muzika koja me ponovo vraća u madost i Buenos Aires. Zato sam previše upetljan u tango. Istovremeno sam bio i veoma kritičan jer nisam od onih Argentinaca koji vjeruju da je tango čudo nad čudima. Mislim da je tango u suštini, naročito uz džez, veoma jednostavna muzika. Veoma jednostavna, ali prelijepa. Poput onih biljaka koje su prilično proste i ne mogu se uporediti sa orhidejom ili ružom, ali posjeduju u sebi izvanrednu ljepotu. Prethodnih godina, s obzirom na to da imam divne prijatelje koji ovdje sviraju tango – Kvartet Cedron, i dobri bandoneon svirač Huan Hose Mosalini – zajedno sa njima slušao sam tango i pričao o njemu. Zatim se jednog dana pojavila pjesma za koju bi se možda mogla osmisliti muzika, zaista nisam znao. A onda, prebirajući po neobjavljenim pjesmama jer većina mojih pjesama nije objavljena, pronašao sam neke kratke pjesme koje bi ovi momci mogli uskladiti sa muzikom, što su i učinili. Takođe smo učinili i obrnuto. Sedron mi je dao muzičku temu, poslušao sam je i napisao za nju riječi. Prema tome, pisao sam u oba pravca: i muziku i tekst.
U biografskim bilješkama u vašim knjigama, piše da amaterski svirate trubu. Da li ste svirali sa nekim grupama?
Ne, to je zapravo legenda koju je izmislio moj veoma drag prijatelj Pol Blekburn koji je nažalost preminuo veoma mlad. Znao je da kod kuće pomalo sviram trubu, za svoju dušu. Uvijek bi mi govorio: „Ali, trebalo bi da se nađeš sa nekim muzičarima da svirate zajedno.“ Odgovorio bih mu: „Ne“, kao što Amerikanci kažu: „Nisam adekvatno opremljen.“ Nisam znam da sviram, svirao sam za svoj groš. Pustio bih ploču Dželija Rol Mortona ili Armstronga ili Elingtona iz ranijeg perioda gdje je lakše pratiti melodiju, naročito kad je bluz u pitanju, gdje postoji šema. Zabavljao bih se slušajući njihovo sviranje uz zvuke svoje trube. Svirao sam uz njih… ali svakako ne i sa njima. Nikada se nisam usudio da priđem džez muzičarima; sada je moja truba negdje izgubljena u nekoj sobi. Blekburn je to stavio u nekom od dodataka knjige. I iz razloga što postoji moja slika kako sviram trubu, ljudi su mislili da zaista umijem dobro da sviram. Kao što nisam želio da objavljujem dok ne budem siguran, ista stvar je bila i sa trubom. Ali taj dan nikada nije došao.
Da li ste radili na još nekim romanima nakon Manuelove knjige?
Nažalost, ne, iz razloga koji su veoma jasni. Zbog političkog rada. Po mom mišljenju, roman zahtijeva koncentaraciju i određeni period vremena, najmanje godinu dana kako bi se radilo na miru bez odustajanja. A sada, to ne mogu. Prije nedjelju dana nisam znao da ću za tri dana ići u Nikaragvu. Kada se vratim, ne znam šta će se dešavati dalje. Ali ovaj roman je već napisan. Tu je, u mojim snovima. Cijelo vrijeme sanjam o njemu. Ne znam šta se dešava u njemu, ali imam ideju. Kao i u pričama, znam da će biti nešto prilično dugo i da će sadržati elemente fantastičnog ali ne u prevelikoj mjeri. Biće, recimo, istog žanra kao Manuelova knjiga gdje su kombinovani fantastični elementi, ali neće biti politička knjiga. Biće to čista književnost. Nadam se da će mi život pružiti neku vrstu oaze mira, makar ta oaza bila ova soba i period od godinu dana, samo tražim godinu dana. Ali dok ove barabe, Honduranci, somocisti i Regan uništavaju Nikaragvu, nemam svoju oazu. Ne mogu početi da pišem jer bih bio opsjednut time cijelo vrijeme. To predstavlja najveći prioritet.
Može biti prilično teško kao što je to i slučaj kada je potrebno odabrati prioritete između života i književnosti.
Da i ne. Zavisi od vrste prioriteta. Ako su prioriteti slčni onima koje sam upravo pomenuo, a koji se tiču moralne odgovornosti pojedinca, složio bih se, ali, poznajem mnogo ljudi koji uvijek kukaju, „O, želio bih da napišem roman ali moram da prodam kuću a zatim tu su i porezi, šta da radim?“ Koji imaju razloge poput, „Radim u kancelariji cijeli dan, kako očekujete da pišem?“ Ja sam radio cijeli dan u UNESCO-u a zatim bih došao kući i pisao Školice. Ako neko želi da piše, on i piše. Ako je neko osuđen na pisanje, on i piše.
Da li još uvijek radite kao prevodilac ili tumač?
Ne, sa tim je gotovo. Vodim veoma jednostavan život. Nije mi potrebno mnogo novca za stvari koje volim: ploče, knjige, duvan. Zato sada mogu živjeti od prihoda od autorskih prava. Moja djela su prevedena na toliko jezika da primam dovoljno novca za život. Moram biti malo oprezan, ne mogu izaći i kupiti sebi jahtu, ali pošto apsolutno nemam namjeru da kupim jahtu…
Da li ste uživali u svojoj slavi i uspijehu?
Ah, slušajte, reći ću nešto što ne trebalo jer niko ne bi povjerovao, ali uspijeh mi ne pričinjava zadovoljstvo. Drago mi je što mogu živjeti od onoga što napišem, pa se moram nositi sa popularnom i kritičkom stranom uspijeha. Ali kao čovjek, bio sam mnogo srećniji dok nisam bio poznat, mnogo srećniji. Sada ne mogu otići u Latinsku Ameriku ili Španiju, a da me ne prepoznaju na svakih deset metara i zatraže autograme, zagrljaje. To je veoma dirljivo jer se radi o čitaocima koji su pretežno veoma mladi. Srećan sam što vole ono što radim, ali je prilično stresno za mene kada je u pitanju privatnost. Ne mogu otići na plažu u Evropi; za pet minuta pojavi se fotograf. Izgledam tako da je nemoguće maskirati se; da sam niži mogao bih se obrijati i staviti naočare za sunce, ali sa svojom visinom i dugim rukama prepoznaju me izdaleka. Sa druge strane, ima mnogo lijepih stvari: bio sam u Barseloni prije mjesec dana i prolazio gotskom četvrti jedne večeri, gdje se nalazila i veoma lijepa Amerikanka, koja je veoma dobro svirala gitaru i pjevala. Sjedjela je na zemlji i na taj način zarađivala za život. Pomalo je zvučala kao Džoan Baez. Imala je vrlo čist glas. Grupa mladih ljudi iz Barselone ju je slušala. Zaustavio sam se da je čujem, ali sam ostao u sjenci. U određenom trenutku, jedan od ovih mladih ljudi koji je imao oko dvadeset godina, veoma mlad, veoma zgodan prišao mi je. Držao je tortu u ruci. Rekao je: „Hulio, uzmi parče.“ Uzeo sam parče, pojeo ga i rekao mu: „Hvala ti puno što si prišao i dao mi parče.“ Odgovorio mi je: „Slušaj, dao sam ti tako malo u poređenju sa onim što si ti meni pružio.“ Rekao sam, „Ne govori to, ne govori to,“ zagrlili smo se i on se udaljio. Dakle, takve stvari su najveća naknada za moj književni rad. Da dječak ili djevojčica priđu da razgovaraju sa vama i ponude vam parče torte. To je predivno. Vrijedno je svog truda uloženog u pisanje.
***
Pročitaj u originalu: https://www.theparisreview.org/interviews/2955/julio-cortazar-the-art-of-fiction-no-83-julio-cortazar
Autor intervjua: Džejson Vajs
Prevela sa engleskog: Milica Ćetković
