Idealan half, idealne postave. Stari tip braniča, lopta može proći, igrač nikako. Kostolomac, prgav, žestok. Gruban Malić. Uvijek laktom na skok i uvijek prekor sudije sa žutim ili crvenim kartonom. Izdržati svaki duel. Često sa krvavim tragovima završen meč. Ali zabiti gol, kad je najvažnije i najpotrebnije. Kao Radanović osamdesettreće na Poljudu. Kao Delić predosjetiti ludilo. Biti prorok. Treba se sjetiti Simovića na početku antologijske akcije. Kao Petr Čech, još jednom. Samo i jedino tako.
Posljednja želja Miodraga Bulatovića u času prije smrti bila je da mu ostave sat na ruci.
„Nek kuca sat na mojoj ruci kad već ne može srce.“
Odavno je stao Buletov sat u grobu. Odavno se šlogirala medicinska sestra u penziji zbog toga.
Vrijeme je! Đavoli dolaze.
Stavio sam joj ruku u gaćice. Jahač nad jahačima, možda je pomislila. Izgovorila je da loše mijesim tijesto za kukuruzu. Otćutao sam i pomislio ono o kravama kroz kukuruz.
Sjedim u bašti Vukove ulice, škrabam. Prilazi mi žena, kaže: „Srećan ti rođendan!“ i pruža sjajni paketić. Otvaram, ispod papira se ukazuje Moschino parfem, isti onakav. Olja, pomislih. Žena je već nestala.
Pločnik te ulice ljubili su studenti Beogradskog univerziteta proljeća 1968. I Bule, jednog običnog popodneva iste godine. Ne postoji ulica u onom Beogradu kojoj Bule nije poljubio asfalt, zajedljivo kaže Božo.
Bjelopoljac, rođen u Okladama, u kući u kojoj je svojim očima gledao kako mu ubijaju oca. Našli su ga sklupčanog, unezvijerenog, kako leži pored očevog leša. Kasnije se nije vraćao u zavičaj, pošao je pravo u literaturu sa knjigom u jednom smjeru. Grad mu je, kada je već Evropa govorila o njegovim knjigama, dodijelio nagradu. Pa oduzeo. Pa opet dodijelio. Crna Gora. Nije je htio takvu. Nagradu. Nije htio ni jednu ulicu. Ili sve ili nijedna. Kao one nosom po Beogradu. Crnogorac.
Kao Uroš, kao Đido, kao Lubarda, kao Alija, kao Paja Čutura, Matija..
I kao Crna Gora, uvijek i sad.
Ne valja himna, ne valja zastava.. Živjeti na istoj adresi trideset godina u četiri države.
Srećan nam Dan nezavisnosti!
U ime ljepote koja će spasiti svijet
“ Odavno te nema, Olja. Ponekad mi u san dođeš. Ideš i ćutiš. Krv ti lipti preko zuba. Trčim za tobom i pitam te:
Kako si, dobra Olja?
Ti odmahuješ glavom.
…
A ja sam dobro. Prosim po svetu slep.Po ljudskom smehu raspoznajem dan od noći. Ne mogu da patim, ali mi se u očnim dupljama zajezeri sugnojica kad se setim kako su ti se usne raspadale…”
(genijalni Bule)
Jedan Komentar