5.05.1985
Uvečer stigao iz Kalea (Calais) u Paris autobusom. Kišica pada. Paris nedjeljno odsutan od sebe. Danilov lift se uvečer umori i teško se pokreće.Ujutro, i tokom dana ponovo je žovijalan.
U ponedjeljak smo sjedali u Danilovoj Rotondi na bulevaru Montparnasse; popili Pergoli od jorgovana i “Sarah Bernardt” za koji Danilo kaže da je “blatnjav”.
Vidjeli motore koji pasu pseća govna. Pascal kaže da zajebavaju momke koji operiraju na tim vozilima.
Danilo tvrdi da se u srpskohrvatskom ne može voljeti (aimer) knjiga; može se voljeti hrana, čovjek i nečije literarno djelo ali ne knjiga i pjesma.
Pascal napravila večeru sa divnim vinom. Danilo me ubjeđuje u oštru klasnu raslojenost engleskih pabova. Deremo se kao luđaci zato što se ja suprotstavljam takvom stavu. “Ti nikad nisi vidio višu klasu! Ti nemaš pojma kako oni izgledaju! A taj tvoj grof koji radi u Citiju i koji putuje podzemnom zeljeznicom na posao – ili laže ili je propao grof”.
7.5.
…
– Išli na Burzu da Danilo kupi zlatnik svom kumčetu. Šetali dugo ulicom Faubourg st. Deni – prepunom radnjica, ribarnica, mesnica; mala, bogata, šarolika.
– Tužni gosti Danila i Pascal – kao i svi ljudi koji godinama žive u inozemstvu.
– Franjo kao kakvo dijete pita: “Kako to da se nekome naprosto ne može reći da je budala”.
….
Danilo je dobio pošiljku: unutra knjiga Simone Weil “Sloboda i tlačenje” u prevodu Mirjane Dobrović, naljepljeni tekst koji objašnjava akciju darovanja knjige, fotografija jedne žene, otipkani slip koji traži tekst o kravati “kao odjevnom predmetu muškog i ženskog roda, hrvatskih ratnika (etimologija), pionira, skauta, izviđača, dobrovoljnih graditelja autoputeva i kanala (Šamac – Sarajevo)” potpisanu “srdačno Mirjana” i papir na kojem flomasterom piše “Plave marke s likom svetog Metodija” sa očitom referencom na marke koje su bile na omotu pošiljke i naslov priče D. K.
Danilo ispretura sve to svojim dugim nervoznim prstima, sve na trenutak zagleda, registrira ali se ne udubljuje, uzima fotografiju. “Ko je ova ženska, Mirjana ili Simone… Ništa mi nije jasno. Teško ulazim u tuđe ludilo, valjda zato što u mome ima toliko posla”.
…
Danilo prepričava razgovor dvoje Engleza za susjednim stolom.
Ručak odmiče, ona ga pogleda i kaže:
– And happy birthday.
– Augh, thank you.
– On popravlja salvetu na svom poprsju dok to kaže. I to je sve.
http://www.okf-cetinje.org/OKF-Iz-dnevnika-Milana-Milisi%C4%87a_379_1
Milan Milišić (Dubrovnik, 6. jula 1941. – Dubrovnik, 5. oktobra 1991.), dubrovački književnik i prevodilac. Školovao se u Dubrovniku i Beogradu, gdje je na Filološkom fakultetu završio odsjek svjetske književnosti. Bio je poet-in-residence na Sveučilištu NYU (New York University) i na Amherst-u u SAD-u.
Milišićev obimni i raznovrsni književni rad obuhvata poeziju, eseje, putopise, dramska djela i književne reportaže. Bio je prevodilac s engleskog jezika. Između ostalih preveo je neka od djela Tolkina (zajedno s Mary Martin), Robert Frosta i Harold Pintera. Dubrovačko Kazalište “Marin Držić” je 1975. godine izvelo Milišićevu dramu “Lov na bljedolikog”. Uređivao je omladinski list “Laus” i časopis “Dubrovnik” i radio kao dramaturg. Bio je član Društva hrvatskih književnika i hrvatskog Centra PEN-a.
1984. godine je dubrovački omladinski list Laus objavio Milišićev tekst “Život za slobodu” za koji ga je dubrovački SUBNOR optužio za napad na tekovine socijalizma i NOR-a”. Milan Milišić je osuđen na godinu dana i šest mjeseci uvjetne zatvorske kazne.
Poginuo je 1991. Ubijen granatom ispaljenom sa broda mornarice JNA koja je držala Dubrovnik pod opsadom.
