Kada bi se Svijet mogao zaustaviti na tren.
Samo da ga malo analiziramo.
Da ga stvarno osmotrimo.
Ovako, sve tako brzo, prebrzo prolazi, ne stigneš ni da vidiš na pravi način.
I onda kažemo:
Kako su samo godine proletjele.
I eto nas u predvorju Smrti.
Eh, znaš, ti stari ljudi, ta rekapitulacija, vjerovatno tuga.
A zamisli da postoji služba, ljudi, na primjer ti i ja, koji bi išli kod tih starih ljudi koji čekaju u predvorju i govorili im: o ljepoti njihovog života, o dobrim stvarima koje su uradili, o smislu koji je postojao.
O svemu dobrom što su učinili.
Kako je to teško.
I da li je to lažno?
Da nijesu uzalud živjeli.
Neka je lažno. To su bijele laži.
I zamisli tako pričamo nekom starcu i on nam prizna da je uradio nešto strašno, što niko, nikada, nije saznao.
Neko ubistvo. Nešto još gore. I kaže – oprostite mi.
I suzu vidimo na naboranom obrazu.
Zasuzi starac.
I mi kažemo – oprošteno ti je.
A ko smo mi da opraštamo.
Ko smo mi?
