Kada treba da počne naša sreća? Onog trenutka kada se uvjerimo da istina ne postoji. Jer, to znači da je svaki način spasenja moguć, čak i kad bi to bilo spasenje kroz ništa. Za onog koji ne vjeruje u nemogućnost istine ili onog koji se ne raduje toj nemogućnosti u duši promašenih ljubavi samo donžuanizam još ima neki smisao. U hrišćanstvu nema ljubavi, već samo popustljivosti. A onaj koji je mislio da je izbavitelj svega, da su ga skinuli sa krsta prije no što je konačno ušao u ništa, ni on ne bi više imao ni popustljivost ni strpljenje, koje je više aluzija na ljubav nego ljubav.
Ljubav iz patnje? Ona može da bude beskrajno velika, no cvijeće ove ljubavi nije manje ukoijrenjeno u otrovu.
Sve je moguće i ništa nije moguće; sve je dozvoljeno i ništa nije dozvoljeno. Bilo kojim pravcem da si krenuo, on nije bolji od bilo kojeg drugog. Ili ostvaruješ ili ne ostvaruješ, ili vjeruješ, ili ne vjeruješ, svejedno je, kao što je isto ćutiš li ili vičeš. U svemu možeš naći potvrdu, kao što je ne možeš naći ni u čemu. Sve je istovremeno nestvarno i stvarno, apsurd i normalno, fantastično i bez izraza. Nijedna stvar ne može biti stavljena ispred druge, kao što jedna ideja nije bolja od druge. Zašto se rastužuješ zbog svoje tuge i raduješ zbog svoje radosti? Svejedno je da li su tvoje suze plod užitka ili bola? Voli svoju nesreću i mrzi svoju sreću, pomiješaj sve i pobrkaj sve. Odreci se priznanja, razlika i planova. Budi kao pahuljica nošena vjetrom ili svijet nošen valovima. Budi otporan gdje ne treba, a podlac gdje treba. Ko zna da li ovako više nećeš dobiti? A ako i ne dobiješ, šta gubiš? Ima li nešto za gubitak ili dobitak na ovom svijetu? Svaki dobitak je gubitak, kao što je svaki gubitak dobitak. Zašto još ljudi čekaju određen stav, precizne ideje i korektne riječi? Osjećam da treba bljuvati vatru kao odgovor na sva postavljena i nepostavljena pitanja.
Emil Sioran
