30. Jul 2009. godine
20:00
Stadionul Municipal, Vaslui
Referee: Douglas McDonald (Scotland)
Vaslui(Rumunija) – Omonia(Kipar)
2 0
Temwanjera 20′,55′
Moramo biti zajedno, moramo se držati – napisao je Lucian Croitoru drugu na papiriću i pružio mu ga.
Mislim da smo pretjerali – otpisao je drug – ne mogu više da izdržim. Kući me potpuno ignorišu. Možda bar krijući između sebe da pričamo? Ovdje nas niko ne čuje – napisao je.
Lucian Croitoru je podigao pogled i namrštio se.
Ne! – napisao je. Da izdržimo još malo, samo malo…
U koliko počinje utakmica – napisao je drug.
U osam – otpisao je Lucian.
Costel Neagu je gledao sina kako se sprema da ide na utakmicu i razmišljao o tome kako je sve počelo, prije mjesec dana. Kako je ondadošao iz škole, ispričao mu da je udario, da je reagovao, da više nije mogao da izdrži. Costel Neagu ga jeslušao, par puta uzdahnuo, zapalio cigaretu. Pričao je njegov sin kako su ga vrijeđali, kako su ga potkradali, kako od njih dvojice – trojice, nije mogao mirno ni da dođe u školu, ni da izađe na odmor.
– Nazivali su me svakakvim imenima, bolje da ih ne pominjem.
– Što ih nijesi prijavio profesorima ili direktoru?
– Kome da ih prijavim? Ovaj glavni može cijelu školu da kupi, kada dođe njegova majka i direktor i svi profesori se poređaju u vrstu…Nijesam mogao nikom da pričam…
– A drugi đaci?
– Oni su u redu. Od njega i njegovih pajtosa niko ne smije da pisne. Jedna djevojka me je branila pa su joj zaprijetili da će joj istući brata. Zamisli.
– I?
– I zviznuo sam ga tako da je preletio ogradu od škole. Onda sam drugog šutnuo, a treći je pobjegao. Izgleda da imam dobar udarac – pokazao je stisnutu pesnicu i nasmijao se.
– Zašto mi odmah nijesi rekao, da odem do škole, da objasnim. Ne mogu te tek tako izbaciti.
– Ma bolje je neka me izbace, jedva su dočekali, šta ću ja tamo. Bolje da radim sa tobom, da zarađujem.
– Htio sam školu da izučiš…
Costel Neagu se sjećao tog razgovora sada, dok je gledao sina kako se sprema da ide na utakmicu. Sin mu je prišao i dao mu papirić. Na papiriću je pisalo:
Zadržaću se u gradu sa drugovima. Mogu li da ostanem do ponoći?
Profesorica Alina Mironescuje srela svoje đake na ulici – i oni su,na njeno dobar dan, opet samo klimnuli glavom. Ni riječi nijesu izgovorili. Namjerno je zaustavila jednog od učenika i pitala ga gdje su krenuli. Spremno je izvadio olovku i papir, napisao, nasmiješio se i pružio ga. Uzela je papir, učenici su prošli, pročitala, idemo na utakmicu, Vaslui igra protiv Omonije sa Kipra.
Još uvijek ne govore – pomislila je. Nevjerovatno.
Onog dana kada je sve počelo, u učionici trećeg razreda, u prvom trenutku je pomislila daje poludjela. Kada je postavila prvo pitanje, učenica je ustala i nije rekla ni riječ. Profesorica Alina Mironescu je ponovila pitanje, učenica je ćutala.
– Ne želiš da govoriš? – Alina Mironescu je bila iznenađena jer je ta učenica bila dobar đak i uvijek je znala odgovore.
Pitala je drugog đaka, trećeg, niko ni riječi nije rekao.
Nevjerovatno – pomislila je profesorica.
– O čemu se radi? Zašto ćutite? – pitala je i nasmijala se u sebi. Naravno da neće dobiti odgovor.
…
– Mogli ste mi reći šta se dešava – rekla je koleginici u hodniku.
– Pa i ja sam sad čula od kolege istoričara. Sve je to zbog tog učenika što su ga izbacili zbog tuče, svi ćute, nevjerovatno.
– Cijela škola?
– Većina, velika većina i što je najgore i dobri đaci, svi dobri đaci ćute. Kao neka solidarnost, protest, šta li.
…
– Moje odjeljenje neće da govori – rekla je direktoru. Mlad, tek došao u školu.
– Kako mislite neće da govore. Ne znaju odgovore?
– Svi, apsolutno svi. Ćute. Napisali su na tabli da će ćutati tokom čitavog raspusta dok ne dobiju pismenu garanciju, zamislite pismenu garanciju, da će kažnjeni učenik biti vraćen u školu.
– Svašta – rekao je direktor i pozvao po imenu jednog od profesora.
– Kada ćemo se vidjeti? – pitao ga je.
– Vi mene uopšte ne slušate – rekla je Alina Mironescu.
– Slušam, koleginice, djeca ko djeca, progovoriće.
– Šta ako ne progovore ni sledeći čas ni onaj tamo, šta da radim?
– Uplatio sam – rekao je profesor direktoru.
– Danas dobijamo – rekao je direktor profesoru.
– Ne brinite koleginice, djeca ko djeca sjutra ćemo sve završiti.
I profesorica Alina Mironescu je stajala na ulici, sjećala se kako je sve počelo, gledala za svojim učenicima i bila ponosna.
Ćutite. Jedan dan ćutite. Ja sam probao jednom i izdržao sam tri dana. Nije lako. Dok sam pisao, mrav se pojavio na bjelini papira, i sjetih se da mi je neko pričao, ili sam negdje pročitao, ili pogledao, da ako olovkom oko njega napravim krug, da će se zbuniti, u prvi mah, osjetiti da nešto nije u redu i da će se nekoliko trenutaka vrzmati, u tom krugu, kao da je linija koju sam povukao neka granica koju ne smije preći. I nacrtao sam krug oko mrava ali se on nije zbunio. Lako je prešao liniju i krenuo van bjeline, van ovog svijeta koji stvaram, tako, da postaje realniji, od ovoga u kome, ja i mrav i milion glupih teorema i dalje bitišemo. Majku mu. . Kako je lako reći neću, opsovati, zalupiti vrata, otići na more. Majku mu.
Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu
