Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird
U svibnju 1973. godine Byrd je počeo pripremati novi pokus. Radilo se o pokušaju da se instrumenti priključe na minijaturne listove biljke nazvane osjetnica (Mimosa pudica), koji su tako osjetljivi da se zatvore na najmanji dodir. Byrd je pošao od pretpostavke da će, upotrebi li sasvim tanke žice koje će posve lagano dodirivati mimozin list, moći hvatati i preko specijalnog pojačala registrirati sićušne promjene u voltaži ili električnoj otpornosti mimozinih listova. Pribavio je jedan od najboljih i najosjetljivijih uređaja za snimanje dijagrama, što ga proizvodi zapadnonjemačka tvornica Siemens, uređaj kojem se trake za snimanje kreću brzinom od jednog metra u sekundi, a dijagram »crta« mlaz tinte širok samo nekoliko mikrona.
Byrd se nada da će mu ovi ultrasenzitivni uređaji omogućiti da hvata i takve reakcije biljaka koje su dosad bile neprimjetjive pa su zato ostale neotkrivene.
On ima i drugih planova. Jedan je da eksperimentira s primitivnom morskom algom koja se naziva Acetabularia cremulata i koja ima tu prednost da se sastoji od jedne jedine stanice iako je dugačka gotovo pet centimetarara. Ako ova jednostanička biljka bude demonstrirala »Backsterov efekt«,
Byrd će joj amputirati, izvaditi staničnu jezgru, i ako poslije toga više ne bude reagirala, to će biti dokaz da je glavni faktor reagiranja biljaka genetički materijal u staničnim jezgrama.
Byrd je prihvatio i jedan model revolucionarno novog »detektora laži« koji je dobio naziv »Mjerač psihološkog stresa«. Byrdu ga je zajedno s laboratorijem i laboratorijskom opremom stavio na raspolaganje Allan Bell, pronalazač ove aparature, inače predsjednik firme Dektor Counter Intelligence Systems i bivši pripadnik američke kontraobavještajne službe. Navodno je ovaj novi detektor laži bio testiran i tako da je monitorirao dvadeset i pet odsječaka poznate televizijske emisije »Govore li oni istinu« te je s točnošću koja je iznosila 94,7 posto identificirao one sudionike emisije koji su govorili istinu. Teoretska baza ovog uređaja je postavka da u normalnim okolnostima, to jest kad čovjek nije izložen stresu, njegov govor proizvodi valove zvuka ne samo u okviru čujnih frekvencija već i na nečujnim frekvencijama, ali čim je izložen stresu, te nečujne frekvencije nestaju. Ljudsko uho, naravno, ne može zamijetiti tu razliku jer ono ne hvata nečujne frekvencije, ali je registrira spomenuta Bellova aparatura. Byrd sada radi na tome da adaptira ovaj uređaj kako bi se mogao upotrebljavati u kombinaciji s poligrafom koji služi za registriranje reakcija biljaka.
U Japanu je neki smireni doktor filozofskih nauka i uspješni elektronski konstruktor iz Kamakure uspio da sličan detektor laži preradi u uređaj kojim se postižu dosad najbolji rezultati na polju istraživanja emocionalnog života biljaka. Ovaj Japanac, dr Ken Hasimoto, koji je inače stalni konzultant japanske policije u odnosu na upotrebu detektora laži, čitao je o Backsterovim laboratorijskim pokusima i odlučio da pokuša spojiti jedan svoj kaktus s običnim poligrafom, ali ne pomoću žica već iglama koje se upotrebljavaju u akupunkturi.
Ono što jc dr Hasimoto htio postići bilo je revolucionarnije od svega što su u svojim pokusima željeli postići Backster, Sauvin i Byrd. On se nadao da će uspjeti da doslovno razgovara s biljkama, da s njima »vođi konverzaciju«. Oslonac njegove nade bio je postupak kojim je usavršio japansku proceduru upotrebe detektora laž.i. Naime, da bi pojednostavnio i pojeftinio policijska preslušavanja u kojima se upotrebljavaju detektori laži, konstruirao je aparaturu u biti sličnu već opisanom Bello vom uređaju, koja funkcionira tako da je za registriranje reakcije uhapšenika ili osumnjičenika dovoljna obična magnetofonska kaseta. Ilašimotov uređaj registrira modulacije glasa i onda ih elektronski transponira u poligram, koji je dovoljno pouzdan da ga prihvaćaju japanski sudovi.
Hašimotu je pala na um ideja da bi, ako primijeni sistem u suprotnom smjeru, mogao transformirati poli gram u modulirani zvuk, što znači da bi reproducirao zvuk koji je izazvao stvaranje tog poligrama. Drugim riječima, ako bi se radilo o poligramima reakcija biljaka, to bi praktički značilo da bi one »dobile glas«. Prvi pokusi, koje jc Hašimoto izvršio s kaktusom koji raste u pustinjama Kalifomije i Arizone i sličan je divovskom kaktusu saguaru, ali je od njega mnogo manji, završili su bez uspjeha. Budući da nije nikako htio zaključiti da to znači da su netočni Backsterovi izvještaji ili da ne valja njegova oprema, zaključio je da je tu po srijedi nešto treće: on naprosto ne zna i ne može komunicirati s biljkama unatoč tome što je jedan od vodećih japanskih istraživača na polju parapsihologije.
Zbog toga je sam zadatak komuniciranja s kaktusom prepustio svojoj ženi, koja obožava biljke i koja se proslavila uspjesima u uzgajanju ukrasnog cvijeća. Već kratko vrijeme nakon toga postignuti su senzacionalni rezultati. Čim bi gospođa Hašimoto počela tepati kaktusu i govoriti mu kako ga voli, on bi odmah reagirao. Njegove reakcije hvatali su, transformirali i pojačavali elektronski uređaji, i Hašimoto je tako postizavao zvuk koji je u stvari potjecao od kaktusa a bio je sličan potmulom zujanju što ga stvaraju žice visokonaponskih električnih dalekovoda. Razlika je bila u tome da ovaj zvuk nije bio jednoličan već je više nalikovao na neku melodiju kojoj se ritam i visina tonova neprestano mijenjaju. Bio je to vrlo ugodan zvuk, ponekad čak topao i gotovo – radostan.
John Francis Dougherty, mladi Amerikanac iz Marina Del Rey u Kalifomiji, prisustvovao je jednom od ovih razgovora. On kaže da je to zvučalo baš kao da gospođi Hašimoto, koja mu se obraćala moduliranim japanskim jezikom, kaktus odgovara »kaktusovskim jezikom«. Prema Doughertyjevom mišljenju, supruzi Hašimoto su uspjeli uspostaviti tako prisan, tako intiman kontakt sa svojim kaktusom da im je za kratko vrijeme pošlo za rukom da ga nauče da broji i zbraja do dvadeset. Kad bi ga gospođa Hašimoto, na primjer, zapitala koliko je dva i dva, kaktus bi odgovorio zvukovima koji bi ostavili na grafu četiri uzastopna »skoka«. Sve je to Hašimoto demonstrirao i na brojnim javnim nastupima pred publikom.
Kad netko zamoli Hašimota da objasni fenomen »kaktusa koji govori i zbraja«, ovaj Japanac, koji je jedan od najpopularnijih japanskih pisaca bestselera (njegova knjiga »Uvod u izvanosjetilno zapažanje« doživjela jc 60 izdanja, a nedavno je izašlo So. izdanje njegove knjige »Tajna svijeta četvrte dimenzije«), odgovara da ima mnogo pojava koje se nikako ne mogu objasniti teorijama današnje fizike. Hašimoto vjeruje da izvan trodimenzionalnog svijeta, što ga poznaje fizika, postoji još jedan svijet i da je nas trodimenzionalni svijet samo sjena toga nematerijalnog svijeta četvrte dimenzije. Ovaj svijet četvrte dimenzije upravlja našim trodimenzionalnim materijalnim svijetom posredstvom nečeg što Hašimoto naziva »koncentracija duha«, a što drugi parapsiholozi nazivaju psihokinezom.
Problem s kojim se danas suočavaju istraživači o kojima smo pisali jest mogućnost da se kontrola duha koja se ovako postiže upotrebljava ne samo za dobro nego i za zlo.
Nastaviće se
