Te talase, njihovu zaposlenost i vječito bulažnjenje – što se tiče beskorisnosti – zasjenilo je još budalastije podrhtavanje grada. Kad zatvarajući oči utonemo u onu dvostruku huku, povjerujemo da prisustvujemo pripremama Stvaranja i brzo se izgubimo u teškim kozmogonijskim istraživanjima. Čudo nad čudima: nikakvog razmaka između prvog potresa i tačke do koje smo dospjeli.
*
Svaki oblik napretka je izopačenje, u onom smislu u kojem je biće izopačenje nebića.
*
Uzalud ste istrpjeli besane noći na kojim bi vam pozavidio i neki mučenik, ukoliko one nisu ostavile trag na vašem licu, niko vam neće povjerovati. U nedostatku svjedoka i dalje ćete izgledati kao šaljivdžija i pretvarajući se bolje nego iko upravo vi ćete biti saučesnik onih koji vam ne vjeruju.
*
Da je velikodušan čin protivprirodan dokazuje to što on katkad neposredno, a katkad mjesecima ili godinama kasnije, izaziva nelagodnost koju se ne usuđujemo da priznamo nikom, pa čak ni samom sebi.
*
Na toj pogrebnoj službi govorilo se samo o sjenci, snu i blatu koje se vraća blatu. Potom, bez ikakvog prelaza, pokojniku je obećana vječna radost i sve ono što slijedi. Tolika nedosljednost me razljuti tako da napustih i popa i preminulog. Dok sam se udaljavao, nisam mogao a da ne mislim kako sam bio u lošem položaju da protestujem protiv onih koji sebi tako očigledno protivrječe.
*
Kakvo olakšanje – baciti rukopis u kantu za smeće, tog svjedoka groznice i užasne mahnitosti.
*
Jutros sam mislio, dakle, izgubio sam tlo pod nogama dobrih četvrt sata.
*
Sve što nam smeta to nas određuje. Bez nelagodnosti nema identiteta. Sreća i nesreća svjesnog organizma.
*
Tako opisati nesreću bilo je jednako ugodno kao i doživjeti je.
*
Svakodnevna lekcija skromnosti: pomisliti da je to bio samo kratkotrajan bljesak i da će jednog dana govoriti o našim ostacima.
*
Insistira se na bolestima volje, a zaboravlja se da je volja kao takva sumnjiva i da nije normalno htjeti.
*
Nakon što sam satima držao govorancije, evo me, ispunjenog prazninom. Prazninom i stidom. Zar nije nepristojno širiti svoje tajne, iznositi samo svoje biće, pričati i pričati o sebi, kad smo najpunije trenutke našeg života spoznali u šutnji, u opažanjušutnje.
*
Kao adolescent Turgenjev je u svojoj sobi objesio sliku Fukijea Tenvila. Mladost je, uvijek i posvuda, idealizovala krvnike, pod uslovom da su pustošili u ime maglovitog i ispraznog.
*
Život i smrt su podjednako besadržajni. Na nesreću, to spoznajemo prekasno, onda kad nam to neće pomoći ni da živimo ni da umremo.
*
Spokojni ste, zaboravili ste vašeg neprijatelja koji nikad ne spava i čeka. Ipak, radi se o tome da budete spremni kad on nasrne. Uništićete ga, jer on će biti oslabljen trošenjem neizmjerne energije koju zahtijeva mržnja.
Emil Sioran
