Zatvorivši za sobom vrata antikvarnice i zakoračivši u par sati slobodnog vremena, pogled joj je uhvatila knjiga u ruci prolaznika. Poznata kombinacija štampanih slova u naslovu i bliske oči stranca primakle su je par koraka bliže daljinama prošaranim zenicama.
Rukovanje bi bilo nedovoljno. Zagrljaj bi bio previše. Zato su odabrali dug pogled i osmijeh u očima. Tamo je možda i najsigurniji. Imaju par sati, par rijetkih dragulja.
Neke susrete sve više sile svijeta odlažu sve do časa u kom će se stvoriti najpogodniji uslovi – poput obale rijeke, drvoreda, i jedne klupe s koje je već krenula da se ljušti zelena farba. Ponekad za magiju koju iščekuješ, a koje se i pribojavaš, nije potrebno ništa više dva para koraka i grickanja kokica kupljenih od sijedog prodavca koji već godinama svakodnevno, sasvim besplatno, prolaznicima udjeljuje po jedan iskren, prijateljski osmijeh. Trebalo je otpočeti. Proticanje se činilo kao smislen početak razgovora.
„Rijeka je samo naizgled tu. Zapravo, to nikad nije ista voda. Opet, nismo ni mi isti. Niti nam je isto srce tada kad slušamo sveti žubor i onda kad ga se samo prisjećamo.“
Sve što bi ikada rekao, znala je, bilo bi baš poput ove misli – golo, čisto, lišeno suvišnog, a opet koherentno sa hiljade djelova slagalice koja bi bila odgovor na njihovu sapiremiju. Samo što su ti djelovi bili pogubljeni ili okrnjeni.
„Naravno da je lakše svaliti sve na vodu koja je protekla, kao da nikad nijesi osjetio njenu svježinu. Kao da ti u njenoj kapi nije jednom stajao cio svijet.“
Tinjalo joj je nešto u glasu, možda upravo ta davnašnja kap koja je ključala i isparila tačno prije nego što bi se odronila niz obraz. Kao da su napravili puni krug oko ose nekadašnjeg zajedništva, i došli na istu početnu tačku, upravo onu koja je postala kamen spoticanja, a zatim izrasla u među. Ponudio ju je kokicama, a zatim su se, prošavši drvorede, zaustavili kod jedne klupe kraj koje je rastao grm što ga je krasila rumena, divlja ruža. Tu su se smjestili, kupivši par minuta tišine koju je jedino ublažavao žubor vode.
„Pokušao bih da ti objasnim. Zamisli da na svom dlanu držiš tu jednu kap koja je tvoj kosmos. Njeguješ je. Voliš je. Misliš da je njena dobrobit jednako proporcionalna pažnji i trudu kojima održavaš ravnotežu. A onda, jednog dana budeš natjeran da shvatiš da ne postoje ružičaste naočari, da je tvoj dlan privezan čvrstim koncem negdje izvan dometa tvog poimanja. Da ga nešto drugo pomjera, trza, i da tvoja kap jednostavno – sklizne. Nisi htio da se to dogodi. Nema magije koju bi mogao da okriviš. Ono što je vuklo konce je isto ono čije smo, naposletku, svi mi marionete – hladni, sivi svijet. Praznine. Izdvojenosti.“
Nervozno je prevrtala knjigu pohabanih korica, a zatim je njome, polu-namjerno, lupila po svojim koljenima.
„Takva objašnjenja su falična! To je jedna obična mahinacija, plod svih pogrešnih učenja, tuđih, prisvojenih mišljenja koja ti niti služe, niti te približavaju istini.“
Nasmiješila se blago i nekako sjetno. Kao da je htjela da odmota neki zgužvani papir i sa njega rastumači razloge, možda u nadi da bi došla do drugačijih odgovora. Krckala je bijele, pucketave, slane oblačiće. On je ustao i ubrao rumeni cvijet. Zatim ga je stavio među stranice knjige.
„Ovo je poklon koji je dijelom ti, a dijelom ja. Pomirenje.“
„Zar ruža, istrgnuta, ne umire?“, pitala je, gledajući u ovaj antipodan dar.
„Čeka li je bolja sudbina od ove? Vjetrovi, nevrijeme, ili nečije nemarne cipele? I ona je, na kraju, okačena o nevidljive konce.“
„Postoji li nešto takvo kao što su sjenke apsurda što iz tmine upravljaju nama, kao da smo lutke? Život mora biti nešto više od toga! Čovjek mora biti makar za zrnce viši, vrijedniji. Mi smo režiseri naših dana. Mi smo promjena. Sudbine nam možda jesu ahasverske, ali su i dalje naše. Vjerujem da postoji nešto, ali krajnje plemenito, nešto što je sve, što je jedno, u sva vremena uvezano…“
„I da smo svi dio bajke sa srećnim završetkom.“
„To je već groteskno, i banalizacija je jednog krajnje blagog viđenja koje…“
„Koje je savršeni egzemplum priče čiji je junak bar za ovih par hiljada godina – nevidljiv. Da postoji, zar bi mogle sa njim da koegzistiraju svakolike patnje? Zar bi došli do ovog nivoa otuđenosti? Pogledaj oko sebe. Ljudi prolaze, ne obaziru se ni na rijeku, ni na ružu. Nemaju potrebu da se približe i oslušnu, ne vodu – već sebe. Hodaju tako bezizrazno, lica prilijepljenih za ekrane. U virtuelnom svijetu prose svrhu, prihvatanje, a zauzvrat nailaze na raskole i lažnosti. Maske se samo dorađuju i lijepe postojanim ljepilom za kožu. Ako pogledaš oko sebe, vidjećeš da niko od njih nije manje izolovan od bilo kojeg Stranca. Prevoze nas od prostorije do prostorije, pažljivo vodeći računa da i u tom transportu, skoro pa samovoljno – budemo uredno spakovani, i da u toku dana sve manje volje imamo da budemo na jednom ovakvom mjestu. Mi smo gorivo drveta života, i izgaramo.“
Stavila je svoj dlan preko njegovog, prisjetivši se da je ono što ju je odsjeklo iz njegove tadašnje sadašnjosti – upravo to što ju je oduvijek i privlačilo.
„Shvataš li da je i tvoj Stranac, koliko god vikao, šaputao, ćutao apsurd i izolovanost – na kraju želio da bude manje sam? Istina, prihvatanje jeste bilo i biće najvrijednija valuta svakog vremena. I mene boli odvojenost čovjeka od njegove iskonske prirodnosti. Bila bih neiskrena kad bih rekla da ne mislim da svi do nekog trenutka čučimo u Platonovoj pećini, podređeni ćudima, ne više sile – već opscenih interesa solipsista. I vjerujem da samo prečicom – onom iznutra, nalazimo put ka osunčanoj stazi. Kad shvatiš da godinama gledaš sjenke na ionako mračnom zidu – već si našao putokaz spasa. Znam da ćeš sada htjeti da kažeš kako repliciramo bol, kako je samo stavljamo na platno, papir, dirke ili strune. Znam da misliš da predstavlja dokaz o propadanju volje, o slamanju slobodne jedinke. Nije li bol pokretač? Nije li umjetnost smjernica? Zar to dvoje nijesu ono što ti ukazuje na novu referentnu tačku, na ono zbog čega ćeš poželjeti svakom bližnjem da pokažeš da postoji i drugačiji pogled, da ima nešto van ekrana, da postoji ruža, i u njenim laticama tajna? Da postoji stvarnost koja je za nas, i u kojoj nijesmo samo gorivo za drvo života, jer mi jesmo život. Mora da postoji nešto više, veće od puke slučajnosti. Mora biti razlog zbog kojeg baš danas pokazujemo jedno drugom djelove sebe koji su preostali da se otkriju. Možda zbog naknadne mudrosti, čiji je eho kasnio, ali ipak stigao. Zbog nekih riječi koje su morale izletjeti, poput ptica, u slobodu. Zbog ravnoteže koja se zarad svih vremena morala uspostaviti. Da među dušama ne ostane dug.“
Otvorila je knjigu, izvukla ružu i prstima prešavši skoro do zadnje korice, smjestila cvijet kod poslednjih, toliko citiranih i tumačenih riječi glavnog junaka.
Usled otvaranja i zatvaranja vrata antikvarnice, vazduh je zaljuljao hvatač snova, i djevojka se prenula. Pogledala je oko sebe. U uzanoj, metalnoj vazi s orijentalnim ornamentima šepurio se jedan cvijet. Kao da je znao da je cio prostor obojio dušom svojih latica. Sijedi prodavac je bezbrižno piskarao, grickajući kokice. Djevojka se trgla. Sklopila je roman koji je već neko vrijeme razgledala. Prelazila je rukom preko korica, jagodicama prstiju dodirujući slova naslova.
S knjigom u ruci, zakoračila je iz antikvarnice. Pogled su joj zagrlile bliske oči stranca. Iste one koje je iščekivala. One kojih se pribojavala. A rijeka je, ovaj put, zaista bila tu. Trebalo je otpočeti.
Slagali smo puzle. Djelovi koji nedostaju su isti oni koje smo jedno drugom izbacili iz slike. Bez njih je, ipak, nemoguće dovršiti slagalicu. Falile bi najživlje boje. Srećom, oboje smo ih sačuvali.
Olga Gojnić
