Priroda i umetnost, Kamil Palja (odlomak)
Priroda će uvek nasamariti naše pompezne ideale.
Žensko telo je htonska mašina, ravnodušna prema duhu koji je nastanjuje. U organskom smislu, ona ima jednu misiju, trudnoću, koju ponekad celoga života izbegava. Priroda brine samo o vrsti, nikada o jedinki: ponižavajuću stranu ove biološke činjenice najneposrednije doživljavaju žene, koje su zahvaljujući tome verovatno realističnije nego muškarci. Žensko telo je poput mora pod dejstvom mesečevih mena. Troma i uspavana, njena masna tkiva napunjena su vodom, da bi se zatim naglo očistila nadolaženjem plime hormona. Edem predstavlja povratak sisara među biljke. Trudnoća pokazuje deterministički karakter ženske seksualnosti. Telo i biće svake trudnice preuzimaju htonske sile koje su izvan njene kontrole.
Svakog meseca žena doživljava poraz svoje volje. Menstruacija se nekada naziva ”kletvom”, što je aluzija na proterivanje iz rajskog vrta, kada je žena osuđena na porođaje bolove zbog Evinog greha. (…) Žena je uvek nosila simbolični teret čovekove nesavršenosti, njegove potčinjenosti prirodi. Menstrualna krv je mrlja, znamenje prvobitnog greha, nečistoća koju transcendentalna religija mora da spere sa čoveka. (…) Ja tvrdim da nije menstrualna krv per se ono što uznemirava maštu – koliko god nezaustavljiv bio taj crveni mlaz – već da su to belančevine koje se pojavljuju u toj krvi, i vlakna materice, mekušci placente iz ženskog okeana. To je htonska matrica iz koje smo se uzdigli. Svi osećamo prirodnu odvratnost prema sluzi koja predstavlja biološko ishodište našeg porekla. Sudbina žene je da se svakog meseca suočava sa ambisom vremena i bića, jer ona je i sama taj ambis.
Prevela sa engleskog: Aleksandra Čabraja
Kamil Palja,
Seksualne persone – Umetnost i dekadencija od Nefertiti do Emili Dikinson
(izdavač: Zepter BOOK WORLD)
Robert Birnbaum
Razgovor s Camille Pagliom
Poznata feministica i društvena kritičarka govori o proteklih pet godina svoga života koje je provela sastavljajući svoju novu knjigu, o tome kako doživljava književnost nakon Sylvije Plath, avangardi, misticizmu i duhovnoj dimenziji, ljevičarstvu, kapitalizmu i praznini koja danas ispunjava ljudska bića
Pokušaj pogoditi – da je netko drugi počeo pisati ovu knjigu, bi li je tvoj izdavač kupio i zatim čekao da bude dovršena?
– Pa ja sam očito već imala dobar uspjeh. Napisala sam dvije najprodavanije knjige za nakladnika Vintage. To je rizično. Bilo je rizično to učiniti. Moj agent želio je da napišem veliku, napadnu knjigu o politici. Ili knjigu o obrazovanju…
Osjećala sam da postoji kulturna potreba da nešto napravim. Već sam obavila sve te udare na poststrukturalizam u Arionu i na korporacije s visokorizičnim obveznicama i njihove pljačkaše ranih devedesetih; sada se želim izravno obratiti općem čitateljstvu te mladim ljudima, a obraćam se i ljudima koji predaju pa im se teoretičari umiljavaju, jer misle da je ono što rade važno. I dalje se borim protiv dekonstrukcionističkog filozofa Jacquesa Derride. Stalno mi pišu napadani profesori koje ušutkavaju na njihovim katedrama, dok se oni samo žele baviti književnošću i umjetnošću. Na poslijediplomskim studijima je zapažen veliki odljev ljudi, jer su željeli posvetiti život podučavanju književnosti, a otjeralo ih je to što su bili prisiljeni predavati poststrukturalizam. Dobila sam mnogo pisama tijekom godina. Ali, Bože moj, na putu sam tek dva tjedna, a ljudi mi dolaze na potpisivanja i razgovore i ističu da su stotine i tisuće ljudi napustili poslijediplomske studije – to su naši budući učitelji. Naše buduće generacije, ljudi koji podučavaju naše mlade – sve te radilice koje podučavaju postmodernizam.
Beskrajno cendranje
Sad to spoji s eksplozijom spisateljskih programa…
– Programa kreativnog pisanja?
Da, tko je te ljude naučio što je književnost?
– Stvar je u tome da postoji pozitivna i negativna strana tih pojava. S jedne strane to je stvaranje neke vrste antiseptičnog pisanja, određene vrste ispoliranog profesionalnog pisanja, a s druge strane ljudi koji su zainteresirani za pisanje u ovom našem dobu medija i Interneta itd., smatraju da je vrlo poticajno otići na neko mjesto i sastati se s ljudima koje također zanima pisanje. To je dobra strana, a loša je da ne možeš samo studirati pisanje da bi bio dobar književnik. Moraš živjeti, jasno? U tome je problem. Najbolji su pisci crpili iz vlastita iskustva, proživjeli su nešto. Kakva iskustva uopće ljudi još imaju?
Kupnju!
– Da, kupnju. Zato mislim da je književnost, nakon Sylvie Plath, otplutala u kompulzivno prepričavanje svake traume koju možete naći u životu… Uzimanje Prozaca, ili razvod, ili bolest, ili štogod drugo. Beskrajno cendranje. To je stil prepričavanja nedaća, a potencijalni doseg literature zanemaruje i dio mojega pohoda…
Križarskog pohoda?
– U pohodu sam – jest da kažem pjesnicima i umjetnicima: “Prestanite razgovarati jedni s drugima. Prestanite razgovarati s koterijom. Prezirem interesne krugove u bilo kojem obliku. Prestanite sa zajedljivim opaskama na ostatak svijeta koji nije glasovao kao vi na zadnjim izborima”. Ovo je nešto veliko. Jer smo se ponovo svi razdvojili. Nakon 11. rujna svi su bili ujedinjeni. Sad smo ponovno svi razdvojeni zahvaljujući onome što se dogodilo u politici. Ljudi su u umjetničkom svijetu prepuni licemjernog osjećaja superiornosti u odnosu prema većini Amerikanaca. Ali oni se moraju obratiti Americi, naučiti obraćati se Americi. Dobro, imajte prijatelje, imajte ljude koji podupiru ono što radite u umjetničkom svijetu, ali morate vratiti osjećaj opće publike! Isto govorim krajnjoj desnici – prestanite kinjiti umjetnost stereotipima…
Avangarda je mrtva
Oni su počeli!
– Čekaj malo! Ekstremna desnica ne bi imala nikakva mišljenja o umjetnosti da nije bilo onih velikih izgreda u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama kada je neko glupo djelo činilo svetogrđe… Umjetnički se svijet zapravo hvalio time što draži krajnje desničare. Mislili su: ”Mi smo avangarda.” Ali avangarda je mrtva. Mrtva je otkad je Andy Warhol uklopio etikete Campbellove juhe te Liz Taylor i Marilyn Monroe u svoju umjetnost. Avangarda je mrtva. Trideset, četrdeset godina kasnije, ljudi će misliti da su avangardni svaki put kad neki gnjavator od slonova izmeta napravi djelo povezano s Gospom: “O, da, stižu reakcije iz Katoličke lige.”… I što je rezultat? Prosječna Amerika gleda na umjetnost i umjetnika kao na muljažu i ne želi podupirati vladine novčane potpore za umjetnost. Oni koji ispaštaju zbog toga su talentirani mladi ljudi iz radničke klase, zato što nemaju pristupa umjetničkim programima. Diljem zemlje školski se proračuni smanjuju, umjetnički programi ukidaju na sve strane. Ja govorim umjetničkom svijetu i svim tim interesnim skupinama u Cambridgeu, San Franciscu, Manhattanu: “Niste bili dobri čuvari umjetnosti. Morate se izvući iz tog stanja. Morate biti apostoli umjetnosti”. To je ono što ja činim u ovoj knjizi. Izabrala sam određeni raspon pjesama. Neke su religiozne, iako sam ja ateist. Odlučivala sam o kvaliteti – Johnu Donneu, Georgeu Herbertu. On je potpuno nepoznat u Americi. Naravno u Engleskoj je velika osoba. Govorim da bi ljudi na ljevici, kako bi naučili reagirati na sjajnu umjetnost, morali naučiti nešto o vjerskom poticaju. To je moja newageovska strana. Doista poštujem misticizam i duhovnu dimenziju, iako ne vjerujem u Boga. I govorim da je sekularni humanizam upravo sada, zahvaljujući ocrnjivanju religije, samo reakcionaran, korumpiran ili tako nešto. On je našim najboljim ljudima, našim najtalentiranijim ljudima, onemogućio da dožive neka od najvećih umjetničkih djela ikada napravljenih. Sikstinsku kapelu … što god želite. Onog trenutka kad je umro papa Ivan Pavao Drugi rekla sam: “E, sad će američka publika dobiti predavanje o umjetnosti i arhitekturi – bila je cijela stranica u Philadelphia Inquireru kao što sam i prorekla – evo ga, dijagram Vatikana, oltari. Bernini je napravio ovo, Bernini je napravio ono. Pomislila sam: “U redu, to bi trebala raditi sveučilišta”. Vjerska povijest je veličanstvena, čak i ako niste nužno vjernik. Baš kao što možete proučavati aztečku kulturu i doznati nešto o tim bogovima, grčku kulturu i naučiti nešto o njihovim bogovima… Ista stvar. Stvar je u tome da je sad sve goruće pitanje.
Misliš li da su čitatelji opazili to što su napravile novine?
– To je moje objašnjenje zašto je to bio takav televizijski spektakl. Nije se radilo samo o Papi. Radilo se o veličanstvenosti djela koja su stvorili moji preci. Usporedimo to s jadnim načinom na koji se umjetnost definira u Sjedinjenim Državama. Jedino što želim reći jest – dosta pratim govorne emisije na radiju. Obožavam radijske govorne emisije. I čujem kako se kinje umjetnost i umjetnici. To je kulturna katastrofa.
Umjetnički svijet je prazan
Ljudi koji zovu u jutarnje govorne emisije možda jesu protiv umjetnosti, ali nekako mislim da su oni protiv svega. Ljudi ne zovu te demagoške emisije da bi bilo što pohvalili – oni zovu da bi se tužili na crnce i pedere, i ovo i ono.
– Nije istina. Mislim, neki ljudi jesu poremećeni… Rekla bih da su mnogi od njih obični ljudi. Počela sam slušati Rusha Limbaugha vjerojatno u ranim devedesetim, znači prošlo je već nekih 15 godina. Postoje poremećeni ljudi, ali ima puno prosječnih Amerikanaca – sitnih poduzetnika, vlasnika trgovina i slično, te samo govore o svojim životima. Postoji određeni način na koji se spominju umjetnost i umjetnici. Ono što želim reći jest da nam je potreban veliki promidžbeni projekt… Ono što na svojoj turneji govorim o zapadnoj civilizaciji, koju navodno branimo tako što upadamo na Bliski istok s tom vojnom najezdom. Želim reći da je tu u igri više od Biblije…
Umjetnicima dodjeljuješ odgovornost za koju ne bih rekao da je svi prihvaćaju – da budu publicisti ili..
– Da, i zato se njihov broj smanjuje. Zato su postali nevažni. Možeš uspjeti u umjetnosti ili možeš jedva opstajati, ali to je sada umjetan, prazan svijet. Mnogi se ljudi pokušavaju baviti umjetnošću, ali ona je podzemna u smislu kulture u cijelosti. Umjetnost se nikad nije ukorijenila u Americi. Još od puritanske Nove Engleske, to je poslovno usmjerena kultura u suprotnosti s Europom, gdje je ona dio kulturnog naslijeđa jednog naroda.
A ti kriviš dio umjetnički nastrojene populacije, umjesto da priznaš kako američka kultura nije plodno tlo za umjetnost!
– Ona nije plodno tlo za umjetnost i zato se nešto mora poduzeti. Umjetnici, kulturne organizacije te sveučilišta i osnovne škole imaju obvezu staviti umjetnost više u prvi plan. Umjesto 30 godina pljuvanja po zapadnoj kulturi… i njezina uništavanja. Ja sam za multikulturalizam – ključ je u slavnim svjetskim umjetničkim tradicijama – bilo da je to kineska kultura, hinduska, štogod bilo to što pratimo u odnosu prema povijesti, kronologija – kronologija je prošlost vrijednost, veličinu, kvalitetu. Bože moj, japanska kultura, kineska kultura, visoka kultura. Tu je kvaliteta bila sve. Ali pojam kvalitete je odbačen u raspravi o umjetnosti na našim sveučilištima zato što: “Oh, to je samo krinka za ideologiju. Veličina ne postoji. Sve je to potpuno subjektivno, za ljude koji žele zaštititi vlastitu elitu moći – mrtve bijele europske muškarce”. To je smeće koje se pojavilo. Razumijem zašto je ta rasprava počela! Ali što je rezultat toga? Sada je prošlo već 30 godina, gotovo 40 od tada. Što je krajnji rezultat? Imamo li bolju umjetnost? Bolju književnost? Ljude s više znanja?
Zapanjujući pad kvalitete
Imamo li lošiju književnost, lošiju umjetnost?
– Imamo lošiju književnost i lošiju umjetnost. Jedan od razloga za puno lošiju književnost jest to što mladi ljudi imaju mnogo drugih zanimacija kad je riječ o slobodnom vremenu – toliko stvari obavljaju da je čitanje knjiga jednostavno opalo. Postoji obvezna lektira, ali malo djece čita za svoj užitak. Previše se drugih stvari događa. Ja sam pristaša Interneta, počela sam pisati za Salon 1995. od prvog izdanja pa dalje. Ali sam internetski stil – apsorbiranje informacija bez čitanja cijelih rečenica – sve je zum, zum, zum. Elektronička pošta, blog, sve ide brzo, brzo, brzo! Tako da je kvaliteta jezika naočigled degenerirala. To je očito.
Ne padam na to. To je slično onome: “Izdaje se previše knjiga. A u tim knjigama ima previše sranja”. Od možda 100 knjiga koje tijekom godine pročitam i još većeg broja iz kojih pročitam samo dijelove, ne zaključujem da čitam hrpu sranja.
– Ja govorim o studentima – na studentskoj razini, o njihovu pisanju.
Oh, ja sam mislio da poopćuješ stanje u književnosti.
– Pa, rekla bih da se to može zapaziti u novinama i časopisima. Ako usporediš kvalitetu članaka, općenitih članaka u New York Timesu sa stilom u sedamdesetima, vidjet ćeš zapanjujući pad kvalitete…
Ti si i zagovornik pučkoga govora, one vrste poruke koju dobivamo kroz pop-kulturu, posebice reklamne jinglove.
– Obožavam reklamu, da!
Razumijem to, ali ne mogu shvatiti. U samom korijenu svega toga je imperativ da se nešto proda.
– Da, riječ je o promidžbi. Odgojena sam kao talijanska katolikinja, shvaćaš. Tako da sam naviknuta na propagandu… Ako zaviriš u baziliku Svetoga Petra, vidjet ćeš propagandu – jureća slova koja podsjećaju na Times Square.
Siguran sam da se sjećaš Chanelovih reklama iz osamdesetih – mislim da ih je radio Ridley Scott – u kojima se nikad ne prikazuje proizvod…
– Žena koja se izležava pokraj bazena, sjena mlažnjaka iznad nje… To su umjetnička djela… To su bile europske vizije sofisticiranosti. Od najranijeg djetinjstva znam da sam američku reklamu smatrala, baš ako i Andy Warhol koji je odrastao u Pittsburghu u imigrantskoj obitelji, odrastajući na sjeveru države New York, kao paralelu umjetnosti. Ne znam što je to bilo, ali moguće da su u to doba postojale reklamne ploče.
Te ploče izgledaju sjajno, gledajući s današnje točke. A i ambalaža je bila zanimljiva.
– I postojale su divovske stvari, lude stvari poput Endicotta, gdje je bila divovska boca đumbirova piva. Kolos. Divovska boca mlijeka… Zabrinjava me kulturni okoliš mladih ljudi – sad kad je broj reklama 100 puta veći nego kad sam ja bila mlada. I prodor svega toga na televiziji prodaje se djeci. Okoliš je danas potpuno komercijaliziran. Zato samo zabrinuta – kao profesor. Vidim da “pozadinu” mojih studenata sada čine oglašavanje i mediji vrlo niske kvalitete. Imam jednu jednostavnu vježbu, ali ima nevjerojatan terapeutski učinak na moje studente – kolegij pod nazivom Prikazi spola u medijima. Potičem ih da postanu svjesniji tih slika kojima ih zasipaju sa svih strana. Tjeram ih da vode dnevnik o iskustvima s medijima – da zapišu nešto svaki tjedan. Ta jednostavna vježba je zapravo otkriće, studenti kažu: “Nikad to nisam opazio”, itd. Jednostavna stvar za kritičku osviještenost. To je vrlo važno za mlade ljude.
Približiti mlade ljude povijesti umjetnosti
Ono što ti nalažeš, a u suprotnosti je s logikom medija, jest “Obratite pozornost”.
– Ali isto je tako do učitelja da osiguraju protutežu umjetnosti, a to je ono u čemu je američko školstvo zakazalo. Postoji neka vrsta humanitarnog mentaliteta u današnjim javnim školama tipa činimo-dobro, koji je nešto kao – “Svi se mi slažemo. Evo naše kvote… Čitat ćemo pjesmu jednog Afroamerikanca, pjesmu koju je napisao američki Indijanac. Pjesmu koju je napisao chicano”. Upravo tako. Nema više kvalitete. Tako da djeci ne dajemo ništa što bi im koristilo. Bože sačuvaj da postoji nešto o religiji ili seksu. Krajnja desnica izbacila je sve seksualno – i aktove – iz povijesti slikarstva. A ljevica je izbacila sve vjersko. Najkorisnije stvari ne postoje… Ja tvrdim da se odabir nastavne građe u osnovnoj škole mora unaprijediti. Ljudi govore: “Pa, imamo program umjetnosti”. Ja kažem: “Što vi podrazumijevate pod programom umjetnosti?”. Čak i ako on postoji – danas na mnogim mjestima ne postoji – oni misle da to znači poslati djecu u sobu s bojama i olovkama. To nije moja zamisao o programu umjetnosti. Moja je zamisao da ih se približi povijesti umjetnosti. U ranim godinama. Tako da imaju nešto u glavama, slike kao protutežu slikama kojima ih bombardiraju reklame i specijalni efekti. Specijalni efekti su izmaknuli kontroli – kompjutorizirani posebni efekti. Sada postoje filmovi koji nisu ništa drugo nego specijalni efekti, zaglušujući zvuk, što su sjajni doživljaji, ali gluma likova, razvoj scenarija, društvena stvarnost – te stvari zapravo nestaju. Tako da sam vrlo zabrinuta za kulturnu budućnost Sjedinjenih Država u takvoj okolini. Većina sekularnih humanista misle da im dobro ide. Nama je dobro i naš je jedini neprijatelj Biblija – koju drži ekstremna desnica – misle oni. Razlog zašto je krajnja desnica prava prijetnja jest taj što oni imaju Bibliju. A Biblija je remek-djelo. Biblija je jedno od najvećih svjetskih djela. Ljudi koji imaju samo Bibliju zapravo su zbrinuti za cijeli život. Ne samo da im je dana duhovna vizija nego i umjetničko ispunjenje. Oni i ne prepoznaju puko zadovoljstvo suočavanja s tom epskom poezijom i dramom. Sve je u Bibliji. Što ima ljevica? Ljevica ima veliku pozu.
Oscara Wildea? [smijeh]
– Ma otkad je Oscar Wilde ljevica? Čak je i nekoliko queer kritičara koji su ga citirali, Wildea pretvorilo u socijalista zbog jedne stvari koju je napisao. On je zapravo bio estet.
Kada su mu ponudili da se pridruži nekoj socijalističkoj skupini odgovorio je: “Više volim imati slobodne večeri.”
– Točno. Oni ga pokušavaju pretvoriti u sve što nije bio. Mnoga moja stajališta o umjetnosti potječu od Oscara Wildea. Naletjela sam na knjigu kada sam bila srednjoškolka – na rabljenu knjigu. Zvala se Epigrami Oscara Wildea. To je jedna od velikih knjiga u mojem životu zato što je organizirana prema načelu “Umjetnost,” “Priroda”i “Život”. Cijela moja teorija umjetnosti i taj strastveni angažman za umjetnost potječu od Oscara Wildea i Waltera Patera koji je utjecao i na njega. A poanta je da jedanput, kad su se ljudi počeli zanimati za Wildea, u queer studijama i tako dalje, nisu preuzeli taj dio Wildea, njegov osjećaj samoga sebe, njegov osjećaj samoga sebe kao nekoga tko je došao u Ameriku a ljudi su se sjatili da bi vidjeli tog esteta. Dugo su u Americi ljudi obožavali Gertrude Stein, Marianne Moore, Walta Whitmana – postoji duga tradicija umjetnika koji imaju status u Sjedinjenim Državama. Moramo to vratiti. To ovisi o umjetničkoj zajednici – ovisi o njima. To neće doći od ekstremne desnice. Ništa se neće promijeniti u krajnjoj desnici u odnosu prema umjetnosti. Osim ako ne budu vidjeli nešto protiv čega se mogu buniti.
Ljevičari zapravo preziru ljude
Tko, koji umjetnik ima status?
– Pogledaj Roberta Lowella. I to razdoblje.
U tom je razdoblju postojalo nešto kao status. Nisam siguran da još postoji.
– Na to i mislim! Lowell je prosvjedovao zbog rata u Vijetnamu. Pisao je oštra pisma Predsjedniku itd. Naravno da je imao osjećaj za svoj status i to da njegova obitelj seže u 17. stoljeće, i tako to. Stvar je u tome da Lowell nije pisao samo za književnu elitu. Njegove su pjesme jako široke – one su o Građanskom ratu – tako da je imao osjećaj predstavljanja Amerike ili bavljenja Amerikom umjesto da samo cendra i gunđa kako je Amerika najgora stvar u povijesti Zemlje i kako su ubijeni Indijanci i o genocidu… Te su stvari trenutačno zastarjele. Neka samo još jedanput čujem da je moj predak Kristofor Kolumbo kriv za krvoproliće. To je tako dosadno. Lowell je još imao osjećaj pripadnosti narodu kao cjelini. I umjetnici bi to morali obnoviti. Morate se angažirati. I doznati kakvi su oni, ljudi koji su vani. Jedan od najboljih načina jest slušati govorne radijske emisije. Ako ih pratite dovoljno dugo, čut ćete glasove naroda… Postoji određeni mandarinski mentalitet i snobizam koji se može naći u urbanim metropolama i akademijama, oni su potpuno izolirani od kulture kao cjeline.
Misliš li da su ljevičari nastrojeni poput Dostojevskoga zato što vole ljudski rod kao apstrakciju, a ne vole same ljude?
– Da, sviđa mi se to što kažeš. To je tako točno. Ljevičari se navodno zauzimaju za ljude. Ali oni preziru ljude. Nešto kao Backlash Susan Faludi koja je postala biblija feminizma u ranim devedesetim godinama – a ona je bila proizvod Harvarda i potrošila je cijelo poglavlje na film Fatalna privlačnost. Bila je puna snobizma, jer je film bio veliki hit. Pretpostavila je da je riječ o manipulaciji – kakva se to makijavelijanska stvar dogodila Hollywoodu da producira takav film, koji je, prema njezinoj tvrdnji, unazadio feminizam. To je naivnost. Popularna kultura samo trči za dolarima. Možete imati publicitet cijeloga svijeta, ali imate fijasko koji pada u zaborav nakon tjedan dana. Dobar drugi i treći vikend za film rezultat su usmene predaje. Ljudi glasuju. Tako ljevičari tvrde da su za ljude, ali kada oni pokažu što im je na umu, kažu [prijekornim glasom]: “Oh ne, vi ste takvi ignoranti”. Tako imamo samo ljevičare u naslonjačima. Nema pravog ljevičarstva. U šezdesetima sam poznavala prave ljevičare. Bili su pravi proleteri. Nisu se pravili važni, nisu afektirali. Radili bi na aktivističkim stvarima i zaprljali bi ruke. Cijela ta stvar s citiranjem francuskog filozofa Michela Foucaulta, ili njemačkog filozofa Theodora Adorna i gledanje svisoka, sve je to afektacija. Intervjuirali su me na radiju. Možete prepoznati kad zove akademski intelektualac. Oni imaju pitanje i komentar… Nešto je jako, jako krenulo krivo. Zbog toga demokratima baš i ne ide dobro. Nema više autentičnih ljevičara.
Kapitalizam je u interesu ljudi
Pretpostavljam da se slažeš s pojmom Thomasa Franka (iz knjige What’s the Mather with Kansas?) o onome što naziva “dobom poremećenosti,” da radnici glasuju protiv svojih interesa?
– Potpuno odbacujem tu formulaciju… Ideja da radni ljudi glasuju protiv svojih interesa meni se čini jednom od najsnishodljivijih, pogrešnih stvari koje su sada uzele maha. Sada je to posvuda u medijima. To je glupo… Ljudi glasuju protiv svojih interesa? Tko to zna? Tom Frank to zna? Tom Frank zna što je u najboljem interesu ljudi? To je nečuveno… Može se naći puno lokalnih priča o nesreći, ali poanta je da ljudi ne glasaju protiv svojih interesa. Njihov interes je kapitalizam. To je moj prigovor. Prema mojem mišljenju, ako usporedimo dokaze iz 20. stoljeća da socijalizam u narodu na kraju dovodi do stagnacije gospodarstva, a kasnije i do stagnacije kreativnosti, u smislu nove tehnologije i ostalih stvari. A da je kapitalizam, unatoč svim svojim padovima, unatoč činjenici da je darvinovski, stvorio doista visoki standard. A, evo, što je meni važno kao feministici: Upravo je kapitalizam omogućio pojavu moderne, neovisne žene, prvi put oslobođene očeva, braće i muževa – žene koja može izdržavati samu sebe. Sad, ipak vjerujem – ja sam demokrat, nisam republikanac – ipak vjerujem da kapitalizam, jer je darvinovski, zahtijeva snažnu sigurnosnu mrežu, da vlada mora osigurati određene stvari… Dakle ono što želim reći jest – kako se Thomas Frank usuđuje odlučivati što je važno? Ljudi koji glasuju za republikance vjeruju da kapitalizam, unatoč nesreći na nekim mjestima, pruža najviše mogućnosti malim poduzetnicima da imaju ideju, da je pokrenu i na kraju uspiju. Čak i ako niste bogati, vidite druge ljude kako se bogate i želite sustav koji može stvarati bogate ljude.
Naravno, ali to je tlapnja. Njima je prodan taj model. Oni vjeruju da to mogu, ali ipak ne mogu. Ti misliš da socijalna sigurnost, kao ona koja je dogovorom stvorena u Europi i Skandinaviji, dovodi do stagnacije.
– Četrdeset posto plaće tamo odlazi vladi. Vlada čini sve. Ljudi se oslanjaju na to da će vlada učiniti sve. A vjerujem da postoji lagani pad kreativnosti koji se može opaziti u Europi u posljednjih 40 godina.
A tu gdje imamo darvinovski kapitalizam, isto tako tvrdiš da imamo brzi pad. [smijeh] Zbog konzumerizma?
– Svako doba ima svoje probleme… Sve što želim reći jest da se uopće ne slažem s Frankovom pretpostavkom. Da nije bilo kapitalizma, moja obitelj nikad ne bi otišla iz Italije… Ono što je mučno je način na koji naša menadžerska klasa pljačka tvrtke. Tako ja ne krivim kapitalizam, krivim pasivnost upravnih odbora koji su odobrili te nevjerojatne milijune i milijune nagrada i velikih otpremnina ljudima na vrhu te omogućili da se stvori tako velik jaz između njih i ljudi koji zapravo obavljaju posao. To bi se moglo popraviti kada bi ti odbori radili svoj posao. Ista je stvar sa sveučilištima. Odbori su potpuno zanemarili praćenje onoga što se događa u školama. Dopustili su da se događaju svakakve stvari.
Daj, molim te, pa oni su svi ista klasa – poslovni ljudi i članovi odbora. Dakle, ti ne misliš da su problemi u sustavu?
– Ne vjerujem da su u sustavu u toj mjeri da ga trebamo ukinuti. Ono što nama treba je reforma. Trebamo reformu procesa, ne njegovo rušenje.
A tko će, u tom našem društvu za koje ti tvrdiš da ga je moguće reformirati, biti katalizator i tko će se za to pobrinuti?
– To se već može primijetiti, s obzirom na to da visoke menadžere za njihove zločine već šalju u zatvor, nadajmo se da odbori kao i glavni poslovni ljudi počinju malo više paziti na ponašanje. Kao da smo se ponovo vratili u “Zlatno doba” s kraja 19. stoljeća. Tada su postojali pohlepni, nemoralni, magnati-pljačkaši…
Da, stvarno, nemamo magnate-pljačkaše, nego samo pljačkaše. Oni nemaju viziju – ti magnati-pljačkaši barem su gradili velike stvari ili imali velike vizije. Ovi samo uzimaju.
– To je jako dobar zaključak. Oni se udružuju te smanjuju opseg posla i nagrađeni su za otkaze stotinama ili tisućama ljudi…
Ja sam katastrofist
Jesi li optimist?
– Da, jesam, osim što u knjizi Seksualna lica u kojoj je riječ o dekadenciji zapadne kulture, vjerujem da povijest ima cikluse i da svaka civilizacija ima kraj, te da priroda ima sklonost prema kataklizmi. Tako ljudi govore, “a što je s tsunamijem?”. Ja im kažem: “Samo pročitajte Seksualna lica”. Moji sunarodnjaci, jedna strana obitelji, živjeli su blizu Vezuva. Tako da imamo jednaki osjećaj da vulkan može eruptirati u svakom trenutku. Jesam li optimist? Ja sam katastrofist… Vjerujem u cikluse kao što vjeruje i Yeats. Civilizacije imaju ciklus rasta – dosegnu vrhunac, pa padaju i na kraju dolazi do propasti iz koje se pojavljuje nova civilizacija. Sve se vraća. Događa se potpuni gubitak, a zatim oporavak, popravak i novi procvat, a zatim sve to ponovo propada.
Ideja vječnog vraćanja potječe od Nietzschea?
– Volim Nietzschea. On je utjecao na mene na mnogo načina. Način na koji je spojio povijest i kulturu. Sve apolonsko i dionizijsko u mojem radu potječe od njega. Iako je on to pokupio od Plutarha.
Vratimo se tvojoj knjizi – što misliš o njezinoj recepciji?
– Nakon jednog tjedna prodaje na vrhu je liste najprodavanijih knjiga New York Timesa[za tjedan od 17. travnja 2005.]. Tako da nekoga valjda dira u žicu… Ljudi se danas osjećaju prazni. Vlada vakuum. Zbilja, trenutačno vlada duhovni vakuum. Ljudi iz ljevice ne žele Bibliju. Oni ne žele vjeru. Ali postoji nešto – želja za nečim. Preorijentacija. Tako ja kažem: “Vratimo se osnovama, uzmimo veliku metlu.”… Pometimo sve te gluposti, sve te postmodernističke, strukturalističke gluposti, jer nisu dovele ni do čega osim do mnogo vrlo uspješnih mandata, promocija i plaća. Pogledaj samo tu naivnost alternativnog tiska u odnosu prema akademskoj zajednici. Tu ideju da ljudi koji prežvakavaju otrcane ljevičarske fraze jesu ljevičari. Neke od tih ljudi poznavala sam na poslijediplomskom. Ti su ljudi užasni materijalisti, dobro? Hvale se da imaju dvije kuće, a prežvakavaju ljevičarske fraze. Postojala je financijska nagrada za zastupanje ljevičarstva u tom razdoblju. Alternativni tisak, koji je trebao biti čuvar…
Alternativni je tisak isti…
– Ono što želim reći je da oni misle kako je to ljevičarstvo i govori: “Ne želim se pridružiti zboru ljudi na desnici, jer podcjenjuju ono što se događa u akademskoj zajednici”, takvo da su cijele dvije generacije mutikaša i lopuža – što se mene tiče – preuzele sveučilišta i otjerale zanimljive studente i osoblje s poslijediplomskih studija, pa su se oni posvetili drugim karijerama. I upropastili humanističke znanosti.
S engleskoga prevela Ksenija Švarc.
Objavljeno 3. kolovoza 2005. u online časopisu The Morning News,
www.themorningnews.org/archives/birnbaum_v/camille_paglia.php
http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-camille-pagliom
