Kirilo – zaziva starica unjkavim uplašenim glasom.
Reci, majko – kaže Kirilo zadihan, punačak, suznih očiju.
Donesi mi da nečim otrem usta – kaže iznemoglo starica podupirući se krhkim laktovima.
Glava joj okruglasta, mala, sasušena kao mušmula.
Oko glave tanka pletenica umrlih sivkastih vlasi.
Vavoli bezubim ustima, žmirka upaljenim kapcima.
Kada joj je donio jabuku, rumenu i sočnu, bila je izdahnula.
Oblačić bivšeg života treperio je nad njom.
Jabuku je stavio na jastuk, pored ispošćenog lica staramajke.
Sahranio je odavno već.
Smežurana jabuka je još uvijek na jastuku.
Noću se Kirilo budi, zažiže lampu i gleda mrtvu jabuku.
Do trećih pjetlova.
