Mnogo je puta svetigorska voda spasavala ubeućenog vodeničara Stribora Zerdiju, padajući mu s visine na pijano tjeme i zagrckujući mu grkljan.
Umirao je dugo, tinjao kao mokra panjina, govoreći pomeljarima da će nakon njega nestati vodenički kamen, vodenica i rijeka, planina, crkva i nebo.
Još je obnarodovao, da mu je najveća bol što to ne može gledati, jer strasno je mrzio svijet i sebe u njemu.
Četrdeset dana nakon smrti vodeničara Stribora Zerdije, Vukale Kuč je gledao kako se kamen vodenički uz tihi fijuk, zavitlan čudnom silom, bjelasa na nebu kao mladunče mjeseca.
Tako je počeo, polako ali sigurno, da se raziđuje ovaj svijet.
