Samovar, samoća, fotografije.
Pokućstvo oplemenjeno gospodstvom starine.
Miris zrelih kajsija, srebrni escajg, poslužavnici, šoljice, ikonice, gobleni, pisma- sve je spakovano u kartonske kutije.
Najzad je uspjela da vrati onaj prastari jesenji poljubac na Savskom pristaništu. Osjetila je, napokon, ukus suza kojim je ispratila Sergeja. Sada je bila sigurna da će se sresti i da će zauvijek ostati zajedno.
-Znate, gospodine Konstantinoviću, ko nema sreće u ljubavi…
-Baš nema sreće- prekinu ga gospodin Vojvodić.
Miriše raskvašena zemlja.
Sahranjuju staru gospođicu.
Više niko ne gleda iza čipkane zavjesice ka nabujaloj Savi.
Rijeka lijeno teče.
Kišni vjetar kovitla lišće.
U stanu gospođice ostale su kartonske kutije, a pred vratima jedan stari gospodin uzaludan čeka.
