Sišla je odnekud, učinilo mi se s neba, ona je zadihana rekla – sa zvonika. Vidim rumeni val kako joj naliva gojne obraze. Podižem glavu – i zaista – jedan uglačani kameni šiljak ubada nebo.
Zašto se penje i kako se penje i kojim čudom kameni šiljak visi na nebu – nijesam smio pitati.
Krupna žena rumenih obraza nutka me toplim kolačićima i ja bojažljivo uzimam iz kristalne zdjele.
-Gore, na zvoniku – kaže otresajući mrvice – je pećnica i uvijek odozgore kolačići mirišu.
Slatko tijesto mi se rastapa u ustima, ne mogu žvakati.
Morao sam, to sam dobro znao, zajahati bicikl naslonjen na grbavo stablo patuljaste dunje i pobjeći Tebi. Nijesam mogao. Noge su mi bile teške, a vilice skamenjene.
Nijesam smio pogledati bijeli kameni šiljak na nebu koje se mračilo.