Art

Priče o Silviji – Ponekad smo se smijali i kikotali bez nekog posebnog razloga

Ponekad smo se smijali i kikotali bez nekog posebnog razloga

 Ponekad smo se smijali i kikotali bez nekog posebnog razloga, ali to više ne radimo. Ja se zasmijem, Silvija razgovara preko telefona, stavlja prst na usta, ćutka me, iako moj smijeh nije baš toliko glasan da ga taj neko može čuti a i da jeste i da taj neko pita, kao, neko se tamo smije ili ko se to tamo smije uvijek može reći uključen je Tv, djeca na ulici, moja ljubav se glupira, uvijek imaš izbor i sve je ljepše od tog prsta na usnama i namrštenog čela.
Zakikoćem se ponekad sam, ali je nekako ljepše smijati se sa Silvijom, i kad pomislim na to odmah prestanem, kada pomislim kako smo se nekada samo smijali i svašta smišljali, sneveselim se. Pokušam ispred ogledala, i neko vrijeme to pali, ali ipak osjećam da nije ono što želim.
Rekao sam Silviji jasno i glasno:
– Hoću da se smijemo, bez razloga, kao nekada!

Sledeća priča: Priče o Silviji – Kada smo živjeli tamo

Ostavite komentar: