Poučen starozavjetnim iskustvom, solomonovskom mudrošću, Kiš će besmisao mudrosti situirati u cijeli prostor egzistencije, prvenstveno u prostor umjetnosti i umjetničkog stvaranja za koji se uobičajeno vjeruje da je plod kreativnog umjetnika. Kiš govori o talentovanom umjetniku, ali i besmislenoj taštini njegovog napora: „Nadnevši se nad ponor on ni sâm nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti smislom”. Frankelov pjesnički zanos zaveo ga je na pogrešan put jer su pjesnički princip i estetsko zadovoljstvo u suštini taština. Ako život u cjelini nema smisla jer svima jednako biva, kako veli propovjednik, onda je i svaka ljudska aktiv-nost, uključujući i umjetnost, lažna samoobmana.
Pisac će temu o smislu umjetnosti varirati u nekoliko mogućih smjerova. U tom kontekstu umjetnost se može shvatiti kao vrhunska spoznaja istine, kao i sposobnost razlučivanja istine i laži. Frankelovo iskustvo posvećenika ezoterične istine navodi na pomisao o povezanosti umjetnosti i saznanja. Pritom, vrhunska umjetnička spoznaja privilegija je naročitog soja ljudi, posvećenih ispitivanju misterije života. No, pokazalo se da se takva spoznaja u Frankelovom slučaju izokrenula u vlastitu suprotnost, povjesno poništena kao neprihvatljiva. Zatim, ako je značenje umjetnosti u moralnoj funkciji, ispada da je Majstorov učenik Krohal, slijedeći njegova uputstva, zapao u ćorsokak ne razlikujući dobro i zlo. Kiš pod znaka pitanja stavlja i uzvišenu funkciju umjetnosti kao i njenu pragmatičnu upotrebu i instrumentalizaciju u životnim pitanjima. Logičan je zaključak da umjetnost ne doprinosi niti spoznanju istine, ni moralnoj katarzi, niti može biti precizno uputstvo za život. S druge strane, ako je umjetnost za sâmog umjetnika navodno uspostavljanje smisla tamo gdje nedostaje smisao, i to se na kraju pokazuje kao taština: „Iz ovoga proizilazi jedna nova pouka koja nam sugerira poslovično da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje sopstveno lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama”.
Pretpostavka da je umjetnost umijeće premošćavanja praznine pada u vodu na konkretnom primjeru. Opasnost ogledanja vlastitog Ja u prazninu onog što čini polje ne–Ja, pogubna je za autonomiju Ja. Takva „pusta želja” je taština nad taštinama, besmisao u besmislenom nastojanju da se praznina ispuni smislom. Parodija kojom se ispituje ljudski život obuhvata u ironijskoj ravni sve njegove manifestacije. Samokontrola, trezvenost uma, mudrost i ludost, harmonično stanje duše, racionalna kontrola čovjekovih želja i naposljetku umjetnost sa svojom potrebom za istinom, taj eros istine, pokazuje se kao teško ostvariv ideal. Takva tvrdnja za Kiša postaće istovremeno i obrazloženje, jer se pokazuje da postoji identitet između izricanja tvrdnje i njenog argumentovanog dokazivanja. U ovom slučaju Ben Haas-ova sudbina potvrđuje Kišovu ideju o značenju umjetnosti u okviru najširih tokova života.
Za Kiša, smisao umjetnosti može biti samo estetički odnos prema svijetu shvaćenom kao tekst. U promjenljivom poretku svijeta i fragmentovanom biću kome se poriče esencija, slavljenje primarnosti umjetničkog tumačenja dovodi se u neposredan odnos sa bilježenjem proze svijeta. Umjetnost je pamćenje, a svrha pamćenja je očuvanje svih pojavnih fenomena u memoriji. Samo sjećanje nije okultna radnja ili ekstatički spontana želja za životom, već apolonsko unošenje duha reda i harmonije. Tako zadobijena besmrtnost jedino je moguća besmrtnost sa stanovišta čovjeka i njegovog zemaljskog usuda. Sva prošlost živi u memoriji, odnosno u tekstualnom zapisu — čuvaru simboličkih znakova čovječanstva, pa je duhovna povijest — povijest stvorena u grafičkim znacima.
EROS I TANATOS
Nastavljajući da odgoneta smisao umjetničkog govora, Kiš je u priči „Knjiga kraljeva i budala” razorio zabludu o nužno pozitivnom dejstvu knjige, da bi u posljednjoj priči Enciklopedije „Crvene marke s likom Lenjina” izvrgao ruglu učene rasprave o značenju literature. Opsjednut pojavom zla u ljudskoj istoriji, krivca za logiku zločina pisac je pokušao da pronađe ne u ljudskoj prirodi, slučaju ili sudbini, već u idejnim osnovama različitih totalitirističkih učenja – dakle, Knjiga nosi svu odgovornost. Ustaljeno mišljenje da sve knjige služe samo dobru, mutatis mutandis, Kiš pobija i dokazuje da pojedine ljudske tvorevine, nadahnute dijaboličnim silama, sadrže bodlerovski rečeno zmijski otrov. Parabolu o Zlu Kiš je pronašao u izmišljenom Protokolu sionskih mudraca, misteriji njegovog nastanka i djelovanja. Već na početku potrebno je jasno ukazati na sledeće stvari. Ti „Famozni Protokoli jesu Falsifikati, vešto sročen pastiš jedne svojedobno spaljene knjige izvesnog Morisa Žolija, koja je štampana 1864. u Briselu, pod naslovom Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskija.”
Cijela priča „Knjiga kraljeva i budala” posvećena je istraživanju te mutne istorije nastanka Protokola koji se u priči naziva „Zavera”.
Fantastična povijest nastanka Protokola, prerasla je u legendu tragično inspirativnu za generacije čitaoca. Iako Protokol nije stvaran već falsifikat ima nevjerovatno dejstvo. Suludi uticaj na generacije čitalaca, prema Kišu, moguć je upravo zato što riječ kao u jovanovskom logosu, prethodi djelu, a ne obrnuto. Pisac razrađuje idealistički koncept u kome je duhovno primarno supstancijalno tako da svijet ideja prethodi ontološki svijetu realnosti. Kao u Platonovoj filozofiji, gdje su ideje uzori paradigme čulnom svijetu materije i ideji koncepta, u temporalno-kauzalnom smislu prethode i uzrokuju vidljive posljedice. Slično kao što je u biblijskom predanju zamišljeno da je riječ u početku kao početak početaka, mogućnost prije svake realne mogućnosti.
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
