Zemljake, komite, najprije usrdno pozivam da se malo raspitaju o tome šta je
komitski pokret, kako je nastao, koje istorijske okolnosti su dovele do
njegovog nastanka, i na kraju, ono što je njima veoma važno: kako su se
nacionalno osjećale najistaknutije ličnosti komitskog pokreta…
Kada prođu kroz kratak tečaj, kroz rodoljubni ubrzani kurs, neka stanu pred
domoljubno ogledalo, pa ako u njemu prepoznaju komitu, neka im je alal…
Mada, naravno, sumnjam i u njihovu potrebu sagledavanja, a i u njihova
ogledala. Što bi se reklo: uzaludna rabota u državici u kojoj je odavno sve
ispremetano i pretumbano, a naročito najomraženije neokomitske discipline:
logika i zdrav razum…
Dakle, nakrivo nasađeni neokomitski pokret ima veze s komitima taman koliko
ovaj koji piše ima veze sa ravnogorskim pokretom ili samozvanim četničkim
vojvodama.
Najnovijom kostimografijom i lakrdijom sve ono što je i imalo ozbiljnost
uzvišene tragičnosti pretvorilo se u karikaturalni tragikomični bućkuriš u
kojem se ne prepoznaje ništa drugo do strašne i smiješne želje da se mrzi,
istrajno i po svaku cijenu…
A šta to, zapravo, mrze zorni neokomitski jurišnici?
Najprije, kao i u svakoj farsi sa elementima otužne melodrame, mrze sopstvenu
državicu u koju se zaklinju istovremeno je pljačkajući i raspinjući s
mrzilačkom strašću.
Podjarujući osjećaj da je mržnja, zapravo ljubav, neokomiti razgrađuju i
razaraju sve ono što je zasnovano na elementarnom poretku po kojem voljeti
svoju državu ne znači mrzjeti veći dio te države…
Očigledno, ne štima…
Opet, mahanje barjacima i ispaljivanje domoljubnih konfeta uz salve i vatromete
izbezumljenja ne može biti ljubav prema državi, nego karnevalska manifestacija
mržnje koja se po diktatu osvjedočenih štetočina maskira u ljubav…
Jasno je to sponzorima i promoterima koji se mržnjom i hrane i brane, ali
očigledno nije jasno jurišnicima koji na očigledan način zagovaraju zlo u ime
sopstvenog dobra…
Kako je moguće voljeti u mržnji i uživati u sveopštem zlu, neokomitski bogovi
vjerovatno znaju…
Od tog znanja se treba čuvati ukoliko nam je zrno soli pod kapicom, ovoj ili
onoj svejedno, još uvijek makar ponekad važno…
Neokomitski pokret upakovan u celofan kvazipatriotizma, ima još manje veze sa
patriotizmom, nego sa ondašnjim komitima. Patriotizam je, uče nas neke stare
knjige, ljubav prema sopstvenom rodu, jeziku, kulturi, istoriji, sportu, koja,
gle čuda, podrazumijeva otvoren i tolerantan odnos bez bilo kakve
isključivosti. Nacionalne razlike u društvima koja baštine patriotizam čine
život boljim, slobodnijim, nadahnutijim…
Letimično citiranje udžbeničke literature isključuje neokomite iz bilo kakve
patriotske priče i rodoljubnog osjećanja…
Ukoliko neokomitske jurišlije ovome koji ovo piše poručuju da njegova država
nije njegova i da je njegov narod neprijatelj njegove države koja nije njegova,
ovaj koji ovo piše nije dužan da prihvata i složi se sa ovim dobronamjernim i
tolerantnim porukama…
Ko može da prihvati sumanutu neokomitsku istinu po kojoj se svaki Srbin koji
živi u Crnoj Gori mora izvinjavati svakom neokomiti kako bi na taj način dobio
priliku da živucka i ćuti u državi koja se diči građanskim ustrojstvom…
Prihvatanje ove vrste poniženja ne može biti akt tolerancije. Tolerancija, valjda,
ne podrazumijeva teror u ime odbrane građanskog koncepta jedne države…
Neokomiti su pobrkali lončiće i njihovo brkanje je smjehotresna pojava, ali ako
tim lončićima kane razbijati nečije glave, na kojima su docrtali šubare i
šajkače, onda se farsa pretvara u tragediju…
