Jasan Pogled

A šta ako korona spasi mnogo života?

Foto: Shane Rounce

Nauka i pronalazaštvo su se ubjedljivo najbrže razvijali za vrijeme ratova. Ne zato što su naučnici i pronalazači tada više voljeli da rade, nego zato što su države tada bile najspremnije da im daju novac za razvojne projekte.

Nažalost, u svrhu ubijanja… Iako smo u miru, kasnije, uživali brojne tekovine tih istraživanja.

Okupljani su timovi, kreirane institucije, paralelizovani procesi, ubrzani i umnogostručeni testovi i pokušaji…

Jednostavno, tada im je dolazilo iz dupeta u glavu da im dupe može sačuvati nauka.

To su bili ogromni razvojni skokovi čiji rezultati bi se, vjerovatno, čekali decenijama da nije bilo tih “zlih prilika”. Igra “dobra” i “zla” i šta su to uopšte “dobro” i “zlo” i da li kao takvi postoje samo iz individualne, smrtne, ljudske perspektive?

Postojanje atomske bombe tj. strah od osiguranog međusobnog uništenja je, izvjesno, spriječio Treći svjetski rat. Kakva igra suprotnosti.

I onda dođe covid19 i okupira planetu.

Nevidljivi ubica i okupator koji će možda dugoročno spasiti više života nego iko i išta ikada prije. Kako?

Tako što je ovaj svjetski rat donio ulaganja u medicinu kakva se bez njega nikada ne bi desila. Nove tehnologije, novi timovi, nova istraživanja, ubrzani i paralelizovani procesi, nove zgrade, oprema, edukacija, međunarodne saradnje… Ulaganja bez presedana u istoriji medicine. Zakašnjelo, ako pitamo onu špansku naučnicu što reče:”E pa, neka vam Mesi sad napravi vakcinu!”, a opet bolje ikad nego nikad.

Život nam je i ovog puta objasnio prioritete. Na individualnom, grupnom, globalnom nivou. Pa ako hoćemo, naučićemo nešto iz toga. Hvala životu.

A moraćemo naučiti jer nam je sada došlo iz dupeta u glavu da smo mogli proći i bez ovoga da smo prije ulagali u medicinu onoliko koliko bi trebalo, a trebalo bi mnogo više. Pokazalo se da medicina nije samo stvar trenutno bolesnih i onih koje ona liječi, već da je to stvar svih nas. Bukvalno svih.

“Bilo je očigledno i ranije, jer svima nam nekad može zatrebati”!?

Izgleda da nije. Izgleda da ta ideja “svima nam nešto zajedničko može nekada zatrebati” traži novi nivo svijesti. Izgleda da nam je trebala pandemija da bismo to ukapirali. Ako smo ukapirali?

Iako smo godinama imali realna, naučno zasnovana, upozorenja da će se ovo desiti… Iako smo imali i praktična upozorenja u vidu manjih epidemija i pandemija. Ali ko da ulaže gomilu novca za nešto tamo na šta su neki naučnici upozorili, a tiče se svih i nije baš sada aktuelno? Da ja ulažem u ono što će nam svima trebati? Ne pada mi na pamet. Još će nekome pasti na pamet da me, na kraju, optuži da sam napravio virus, pa zato blefiram ulaganja u njegovo rešavanje.

E pa, nešto imam osjećaj da će se od sada i ta upozorenja malo bolje slušati. Nikome se ne prolazi još jedna korona… A možda zbog svega ovoga i druge dugoročne teme, poput globalnog zagrijavanja, budu praćene još budnije… Da ne bude svima džaba bogatstvo kad đavo ili bog dođu po svoje.

Možda za par godina ili decenija pandemiju budemo slavili kao događaj koji je iz korijena promijenio ovaj svijet, u smjeru svjesnosti i humanosti.

I to ne samo zbog razvoja medicine.

Za medicinu čak možemo napraviti i neka predviđanja i analize. Ne znam da li će efekti moći da se izračunaju? Da li će poruka biti potpuno jasna?

Jednako veliko pitanje je i to koliko smo se svi mi pojedinačno zainteresovali za svoj imunitet, način života i svoje ukupno zdravstveno stanje.

Vjerujem da su sve punoljetnje milijarde ovog svijeta makar na trenutak stale i razmislile o tome sa kakvim zdravljem dočekuju nevidljivog posjetioca.

Možda nas je korona i na tom nivou probudila i podučila? Možda ona i na taj način spasi mnoge koji su krenuli putem nemara i nezainteresovanosti za sebe i svoje unutrašnje stanje?

Neke sigurno hoće. 

Ostavite komentar: