Za nekoliko trenutaka zauzet će elegantan položaj pored klavira. Jedva primjetnim naklonom prihvatit će burno odobravanje publike. Njena haljina, prekrivena šljokicama, sjajit će se kao da na nju svjetlo prenosi svu žestinu pljeska stotinu i šesnaest osoba u malenoj i ekskluzivnoj dvorani u kojoj će moji prijatelji prihvatiti, ili odbaciti – nikad to neću saznati – njeno nastojanje da reproducira, vjerujem, najljepšu glazbu na svijetu.
Vjerujem u to. Ne znam. Bach, Mozart, Beethoven. Naviknut sam slušati o tome kako su nenadmašni. I sȃm sam došao do tog zaključka. I govorio da jesu. Premda najradije ne bih o tome. Duboko u sebi svjestan sam da mi se ne sviđaju, stoga pretpostavljam da svi naslućuju moj lažni entuzijazam.
Nikada nisam bio ljubitelj umjetnosti. Da mojoj kćeri nije palo na pamet postati pijanistica sada bih bio lišen tog problema. Ali, otac sam joj i znam svoju dužnost, moram je slušati i podržavati. Poslovan sam čovjek i sretan sam samo kad je riječ o novcu. Ponavljam, nisam umjetnik. No, ako postoji u bavljenju svjetskom trgovinom i uništavanju suparnika nekakva umjetnost, prijavljujem se za čelno mjesto te umjetnosti.
Glazba je, naravno, lijepa, ali ne znam je li moja kćerka sposobna oživjeti njenu ljepotu. Ona sama u to sumnja. Unatoč pljesku publike, često sam je znao vidjeti kako poslije audicija plače. S druge, pak, strane, plješće li netko bez žara moja je kćerka u stanju uočiti ga u mnoštvu i to je dovoljan razlog da ga upamti i silno zamrzi. Ipak, čudno je da netko posve nezainteresiran može pljeskati. Moji najbolji prijatelji naučili su na vlastitoj koži da je suzdržanost kod pljeskanja opasna i da im može naškoditi. Ukoliko ona ne da znak da je ovacijama kraj, nastavit će pljeskati cijelu noć, svjesni kako nije dobro prvi prestati. Ponekad čekaju da se umorim od pljeskanja kako bi i oni prestali; tada primjećujem kako motre moje ruke bojeći se da prestankom ne izazovem naglu tišinu.
Na početku su me obmanuli jer sam pomislio da su iskreno uzbuđeni; ipak, vrijeme nije prošlo uzalud jer sam ih upoznao. U meni se rađala trajna i sve žešća mržnja. I sam sam lažan i prijetvoran. Plješćem bez uvjerenja. Ja nisam umjetnik. Glazba je lijepa, ali, na koncu konca, ne zanima me je li lijepa jer mi je dosadna. Ni moji prijatelji nisu umjetnici. Oni nisu moja briga, ali sviđa mi se mučiti ih.
Iritiraju me neki drugi. Oni uvijek sjede u prvim redovima i svaki čas nešto bilježe u notese. Prime gratis ulaznicu koju im moja kći vlastoručno naslovi i pošalje. Njih prezirem. To su novinari. Naravno, boje me se, njih često mogu potkupiti. Ipak, drskost njih dvoje, ili troje, prešla je sve granice jer su se u nekim prigodama usudili izjaviti da je moja kći loša izvođačica. Moja kći nije loša pijanistica. Potvrdili su mi to njeni profesori. Od najranijeg djetinjstva uči i pokreće prste okretnije i gipkije od bilo koje moje tajnice. Činjenica jest da rijetko kad razumijem njene izvedbe, ali ja nisam umjetnik i ona to dobro zna.
Zavist je grijeh vrijedan prezira. Taj porok može biti pritajeni čimbenik škrtih i negativnih kritika mojih prijatelja. Ne bi bilo nimalo čudno da neki od ovih koji se sada smiješe, i koji će uskoro zapljeskati, ublaže svoje oprečne sudove. Imati moćnog oca za moju je kćer istodobno bilo i povoljno i kobno. Pitam se kakvo bi mišljenje novinari imali o njoj da mi nije kćer. Često razmišljam kako u sebi nije trebala njegovati umjetničke pretenzije. To nam je donijelo samo nesigurnost i nesanicu. Međutim, nitko prije dvadeset godina nije mogao niti pomisliti da ću ja dogurati dokle sam dogurao. Nikada nećemo pouzdano saznati, ni ona ni ja, tko je ona uistinu i koliko zbilja vrijedi. Premda je čovjeku mog kova takva briga smiješna.
Da mi nije kćer rekao bih da je mrzim te da mi, dok je gledam kako dolazi na podij, od muke zna zakuhati u želucu; tada postajem kivan na nju i na sebe jer sam joj dopustio krenuti krivim putem. No, ona je moja kćer i nemam pravo to učiniti.
Sutra će se njeno ime pojaviti u novinama, pljesak će se pretvoriti u slova. Bit će ponosna i čitat će mi naglas pohvale kritičara. Ipak, kako se bude približavala posljednjima, možda onima u kojima je pohvala samo isprazno divljenje i egzaltacija, primijetit ću kako joj se oči vlaže i kako joj se glas stišava u slabašan mrmor i kako će, na kraju, briznuti u neutješan i beskonačan plač. A ja ću se, sa svom svojom moći, osjetiti nesposobnim uvjeriti je da je zbilja dobra pijanistica i da bi Bach, Mozart i Beethoven bili zadovoljni lakoćom kojom njihovu poruku održava živom.
I, evo, upravo je nastala ona nagla tišina što nagovještava njen izlazak. Uskoro će njeni dugi i skladni prsti kliznuti klavijaturom, dvorana će se ispuniti glazbom, a ja ću još jednom patiti.
Augusto Monteroso
