Procjena vlastitih vrijednosti u prostoru i u vremenu treba da postane glavnim motivom enciklopedijskih razmatranja. Paralela između Laže i Paralaže 1834. i Revizora 1836.
Njegoševa koncepcija pjesnički odražava u Gorskom vijencu čisto sedamnaesto stoljeće: da su te pjesničke parole mogle da se jave snagom žive pjesničke riječi, dokaz je onog fatalnog zakašnjenja u prostoru i u vremenu, koje je do 1941—45 osnovnim motivom naše historije. Ti relikti iz sedamnaestog stoljeća, te sopravvivenze simbolički govore о stanju fakata kod nas: „luna i krst” negiraju se do 1912, a i Mažuranićeva je Smrt Smail-age protuturska filipika.
Hajdučka beletristika hrvatsko-srpska prošlog stoljeća, poezija od Đure do Vojislava, dramatika: Stanoje Glavaš, Segedinac, Hajduk Stanko itd., do Zajčeva Šubića Zrinskog ili Kukuljevića, do Ive Andrića: turski motivi traju od Fortisa i Lovrićeva plaidoyera о hajduku Sočivici do danas. Od Jana Panonija do Marulića, od Nikole Zrinskog Čakovečkog do Luke Imbrišimovića ili Luke Botića.
Paralela sa stanjem Slavonije pod fra Lukom Imbrišimovićem i Srbije od 1712—1780. Hrvatska 33.000 dimova, Dalmacija 40.000 stanovnika, Čarnojevićeva seoba 30.000 duša. Do srbijanskog ustanka dolazi poslije osamdesetogodišnje austrijske okupacije, kada se raji objasnilo da se može živjeti i bez Turaka.
Kako se fascinantan krug turske magije još uvijek nije ugasio u našim svijestima, vise od svega govori Njegoš, čije parole još danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori о neposredno živim političkim problemima, a ne о jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stoljeće.
Kako mi (još uvijek) živimo u magli halucinantnih preživjelosti, može nam kao klasičan primjer poslužiti masovni patos, s kojim su južnoslovjenske narodne mase doživjele godinu 1912.
Miroslav Krleža
99 varijacija
