Piše: Stanko Cerović
Rimska opsjednutost realnošću i istinom bila mi je nespojiva sa rimskim običajem izricanja pohvale mrtvima, jer sam podrazumijevao da je riječ o nekoj vrsti oproštajnog žmurenja, do onog dana kada je naišla poplava potresnih izliva i od ljudi – ne samo žena – koji su ga vidjeli jednom ili dva puta, od ljudi za koje sam znao da ga nisu mogli voljeti i u čiju iskrenost se, sada, više nije moglo sumnjati. Telefonsko buncanje i grcanje, od Mađarske do Sjedinjenih Država, poslije smrti Danila Kiša… I gdje je sad ona zavist koja ga je pratila na svakom koraku i koja je bila tolika da bi se mogla uzeti kao protivteža darovitosti?
Pomislio sam, tada, da rimska pohvala smrti nije zatvaranje očiju pred onim što su ti mrtvi zaista bili, već otkrivanje konačne istine o njima, ne zato što se onaj koji odlazi jasnije vidi, već zato što nas koji ostajemo smrt oslobađa zabluda i omogućava da vidimo jezgro čovjeka. (Kiš bi rekao – stožer) koji ostaje najređi i najljepši pejsaž.
Sad, pisac je zauvijek u knjigama, i samo nezdrava znatiželja može navesti na zagledanje iza korica: Kiš je u svojim knjigama više od drugih pisaca, budući da je pisao samo kad ga pritisne strašna nužda, u časovima, zapravo kad nužda treba da savlada i samo tijelo, da ga satre. Tek onda, sluteći da su te posljednje snage života najautentičnije, Kiš bi otvorio desnicu, da se izvije knjiga i da i njega samog izvuče iz provalije. Taj ruski rulet se ponavljao onoliko puta koliko je napisao knjiga.
Bez ostatka u knjigama, ali i nevjerovatno komplikovan i protivrječan, tako da se slojevito i skriveno bogatstvo njegovog pisanja moglo uzbudljivo otkrivati u crtama i navikama lika, koji je, zaista, (kao što se knjiga predaje izdavaču), bio bačen u svijet, kao remek-djelo muze, mogli bismo govoriti o “Danilu Kišu” kao o jedinom Kišovom bestseleru, kada bestseler ne bi, suviše često, podrazumijevao lošu literaturu.
Eto kako je, zbog nas samih, opravdana ova radoznalost prema čovjeku.
Ko ga nije vidio u zanosu, teško će zamisliti kakve oblike dobija i kakvu silinu poprima ratovanje velikog duha obrečenog na sukob sa glupošću i ništavilom u svim dimenzijama, od uličnih do istorijskih. Kao zagnan, protiv svoje volje, Kiš je neminovno, sto puta na dan, eksplodirao na sitno neznanje slučajnih poznanika, ili na recital opštih mjesta intelektualaca-polovnjaka, i na sveprisutni topot ideologija koje su vladale svijetom i vijekom.
Dugo se bavim ovim stvarima i ne zanima me varka čak ni u ime prijatelja, ali mislim da je on bio posljednji vuk evropske kulture koji je umio i smio da rastavi “moru laži od more istine”.
Svi koji su ga sretali imali su utisak da mu moderna arhitektura nije prilagođena, da su mu stanovi mali, a sobe skučene, a namještaj slabašan, ali je utisak pogrešan. Uragan koji je svuda ulazio sa Kišom nije bio posljedica kraljevskih slobodnih i preciznih kretnji i držanja, već silne energije koja je iz njega prštala na sve strane. Čini mi se da je ta energija suština njegovog dara, ali je to uvjerenje teško privesti do jasnog razumijevanja. Ništa mlako i prljavo, sve kristalno, makar pogubno.
Već sama mimika lica, zatezanje mišića, izoštravanje usana, praćeno nemilosrdnošću pogleda i povijanjem tijela kao da se sve u njemu prikuplja za skok i udar, prije nego što progovori bilo šta, makar jedno jedino “da!” – koje je vuklo znak uzvika, ili je, pak, bilo nabijeno dječačkim iščekivanjem – kažem, već ta priprema govora činila je slušaoca boljim, punila atmosferu nekim golicavim duhom – jer je riječ, duboko u njemu, vidljivo i opipljivo, dok se formira, tek pozvana da iziđe, bila utezana i čišćena, kao vojnik za smotru, otresena svega mlitavog, nejasnog i lažnog – izbijala živa i nepotkupljiva, kao iz Apolonovog luka, i stizala, najkraćim putem, do cilja.
Vatra iz njegovog pogleda činila je da ljudi požele da sklone stvari, sakriju djecu i, naročito, žene, uopšte, da, spasu što se spasiti može – onaj sjaj iz oka koji je, takođe, besmrtan, i koji se pretvarao u slavni modri plamen svaki put kada bi susreo grešnika što se razmeće opštim mjestima o stanju svijeta i deklaracijama nad slabo skrivenim motivima – sijevao je na oba oka. Danila Kiša ništa nije moglo zaustaviti da još jednom, i još jednom – bezbroj uzaludnih puta – ne dovrši svoju pravu odbranu svijeta i čovjeka, vrijednosti i uma, uvijek tom krajnjom snagom, kao da je u pitanju posljednji napor da se izvojuje nemoguća pobjeda. Čovjek se sa zebnjom pitao gdje se uopšte prije smrti ta lavina može zaustaviti, a zaustavljala se kad bi se u vidokrugu pojavila lijepa žena…
I onda, posljednjih mjeseci, kupovali smo sve bolja vina, a ostajalo nam je sve više nepopijenih flaša, moja žena spremala je sve bolja jela koja Paskal nije mogla okusiti zbog pilula. Fiksirajući pogled joj je postajao sve crnji i sve više fiksirajući, dok je u mrak odlazio “dječak sa glavom kao divlja pečurka”. Uobičajeno – “Kuda ćeš, kume?” – pretvaralo se u: “Kuda Danilo, Kiška, Prinče i Pjesniče?” Sve su nas hvatali grčevi i povremena povraćanja od nepoznatog virusa.
Uostalom, čini mi se preciznije govoriti ne o uraganu, povodom njegovog prolaska, već o monsunima, zbog nagle promjene temperature, svjetlost, očekivanja u pejsažu i stvarima onog prekomjernog izlivanja plodnih voda, kao da je priroda pretovarena darovima mira… Potom bi dolazilo do isto tako iznenadnog mira u kratkotrajnom podrhtavanju stvari, do povratka banalnosti poslije njegovog prolaska. Slovo o energiji bi trebalo dopuniti slikom dječaka nevjerovatne koncentracije, osjetljivosti i radoznalosti. Njegova je literatura puna lažljivog virenja kroz ključaonicu, napetog “osluškivanja zvuka vremena”, njegove mrtvačke nepomičnosti da bi se zabilježila nijansa u najmanjim detaljima.
Sve protivrječne tvrdnje o Danilu Kišu su istinite. Uvijek se kretao u dva pravca. Uvijek san i java, nikad mlakava rijeka među njima. Napajao se na dva izvora i ta je dvojnost možda najdalje što možemo vidjeti u njemu, ili bar korak do stožera, do onog mjesta gdje su se protivrječnosti spajale…
Pomenuli smo opsesivnu težnju za istinom i bezgraničnu osjećajnost pred ženom. Tačno je da to postoji kod mnogih ljudi, ali nigdje ta dva kraka nisu tako u daljinu razbacana – vatrena strast istine, materijalizovana, bolna želja i napor da se realnost uhvati takva kakva je, da se fiksira ono zrno pijeska koje ne otiče iz pješčanika i religiozni trans pred ženskom ljepotom. Vatrena lirska priroda, pjesnik kakav se zamišlja po dječijim udžbenicima, a istovremeno ubistveno stroga inteligencija, koja ništa i nikome ne oprašta, siječe sve što se, makar i slučajno, greškom, preliva, miješa, remeti najtvrđe i najčistije oblike. Tako je on sebe držao, kao u šaci užareno željezo… i iz te očajničke tenzije šiknule su knjige.
Kišova dvojnost vezana je za dvije ključne literarne teme: ljubav i smrt, dvije teme koje povezuju sve što je ikad napisao, rekao, i što je bio, ne samo u jednu knjigu, već u jednu pjesmu, ili čak strofu, jer su sve njegove protivrječnosti prepuštene velikoj slobodi i opet okupljane nemilosrdnom odlučnošću u jednu cjelinu. Tako je decenijama stajao u nemogućoj ravnoteži između ljubavi i smrti, uz besmislena upozorenja da se tako ne može živjeti. Jer, i sam je savršeno znao da se tako ne može živjeti, na najisturenijim tačkama tih božanstava za koja se kod starih Grka vjerovalo da blagosiljaju, ali i spaljuju, sve što im se primakne.
O njemu su Geteovi stihovi iz “Pjesme o pjesniku“:
“Pun vatrenog života,
stojiš na svom grobu…”
(u nepreciznom prevodu).
Možda su te nespojive težnje ka nemogućim svjetovima sna i jave, ljubavi i smrti, izbijale iz iste, već pomenute opsesivne želje, koju povodom Kiša stalno treba pominjati, da se realnost secira sve do gole istine, da se makar jednom, po kolikoj hoćete cijeni, pogleda iza vela iluzije. Čini mi se da nije nemoguća vrlo fina psihološka analiza koja bi ljubavnu strast i drhtanje u smrti dovela do te proste ravni gdje je pisac i čovjek težio samo istini. To su bili stil i estetika, barok i strogost dovedena skoro do praznih strana. Ići do samog kraja, makar i bez pisanja: po onoj Prustovoj riječi da čovjek nikad ne ide dovoljno daleko, jer je istina s one strane…
Ta opsesija posljednjom, najpreciznijom slikom, konačnom riječi, stožerom koji se neće pretvoriti u prah i pepeo, osnova je i njegovih političkih gledanja i njegovog morala. Ona ga je dovela do strahovitog, totalnog sukoba sa ovovjekovnim ideologijama, komunizmom i nacionalizmom, do krajnje netrpeljivosti prema naivnosti, gluposti, neznanju, sklonosti samozavaravanju, hordama i masi. I ako se ima u vidu strast koju je Kiš ulagao u svoja ratovanja može se bar naslutiti stepen samoće na koju je bio osuđen u ovom vremenu i svijetu, na Zapadu i Istoku, samoću okruženu nerazumijevanjem, zavišću i mržnjom. Sve te borbe, politike i sukobi, u krajnjoj liniji su se svodile na pitanje ukusa, pitanje sposobnosti jasnog prosuđivanja šta je vrijedno i šta istinito i lijepo, pitanja komunizma, problemi masovnog društva, problemi politički, umjetnički i moralni, podavanje kolektivnim zaletima, uljuljkivanje u iluzijama itd., itd. – sve je to, bio je izričit, jedan te isti kič, posljedica rasklimatanih osjećanja koja ga rađaju i preko kojih se širi kao zaraza.
Homo poeticus vs. Homo politicus? Zavodljivo, ali suviše uprošćeno.
Tačnije je reći: za autentičnog čovjeka i protiv iskrivljavanja njegovih najvećih zanata, politike i poezije, njegovih vrhunskih izraza, koji su ranjivi i suviše se lako gube u laži i iluzijama.
Jer, što je veća, zajednici korisnija i čovjeka dostojnija, politika i poezija, od te želje da se dođe do istine, da se uhvati realnost, sa sjenkama i nijansama, snovima i demonima, da se dođe do istinskog blaga, zlata i srebra, do pravog života, umjesto surogata i falsifikata čiju su nadmoć tako nadmeno istakli moderno društvo i inteligencija? Sva hrabrost i užas te uzaludne borbe, strasno i nepokolebivo vođene, ogledala se na samom Kišovom licu. Ljudi – ne samo žene – okretali su se za njim na ulici.
Šta je naše društvo bilo, i kakvo je stanje duha u pola vijeka u kojem je živio, od rođenja bačen u centar ludila, ako ne ona “konjska mokraća u kojoj ruže zaudaraju kao crknute ribe”, i šta mislite da je Kišova potraga nego silazak, otvorenih očiju i nezačepljenog nosa, do dna na kojem se ne može ni disati ni živ čovjek sresti, a kamoli ruža spasiti, ali se može konstatovati veliko Ništa – jedini način da se bude, ljudski i muški?
To je bilo to: borba protiv kiča, svega naduvanog, potkupljivog i lažnog, i okrenutost smrti, kao čistoti, i posvećenost ljubavi, kao jedinom sredstvu da se prevaziđe prostor do drugih ljudi i stvari. Moto “Enciklopedije mrtvih“ mnogo otkriva. “Moj ljubavni zanos se otvara na smrt kao prozor na baštu.“
Postoji još jedno pitanje: nenapisane knjige. Ne vjerujem. Djelo je potpuno zaokrugljeno, cjelina bez ostatka, kao i život, uostalom.
Dajmon je vodio Kišov život kao što je on vodio svoje knjige, sigurnom rukom. Od početka do kraja prepoznaje se, zaista, ona majstorska crta, potez koji nikada nije zadrhtao. To je to i gotovo.
Ali, bilo je i nešto drugo.
Već više godina, i prije bolesti, traženje novog puta. Sa strašću početnika i dječaka koji svijet otkriva, gutao je, žvakao dok ih ne iscijedi i ne odbaci, ljude i knjige, ideje i pojave, i dešavalo se da od nevjerice zanijemite kad ga, u usputnoj napomeni, nađete na nekom tragu na kojem nijedan poznavalac nije mogao da ga zamisli. I to, naravno, nije moglo biti. Kada se pjesnik nađe u situaciji da mu nedostaju “još dvije godine do besmrtne pjesme”, što je sasvim često u istoriji, to je pouzdan znak da je došao do granice za koju Pindar kaže da je smrtni nekažnjeno ne prelaze.
Znao je da je ništavilo s one strane. I to, gospodo, junaci do kraja: ne trepćući! Ovo podvlačim zbog beskrajnog ljudskog feljtona o odnosu utjehe i hrabrosti!
A s ove strane, šta ostaje, kume?
O tome nije htjeo da govori.
Paskal je ljepša nego ikad, kažem mu, a on odmahuje rukom. Mislim na to poslije sahrane, ali u novoj dimenziji: da prepunjena pilulama, upropašćenih nokata, ruku, usana i tena, uzdignuta i oplemenjena, ta rijetka scena nije samo tvoja tema, o ljubavi i smrti, nego je tvoja metoda, tvoj rukopis, ispod tvoje ruke izlazi tako posebno ukrašena rečenica, kao ruža bez fjoritura. Tvoja prva posmrtna pobjeda. Mogao bih naslutiti i druge, ali to bi bila izdaja.
Srećna ti besmrtnost, kume.
http://www.okf-cetinje.org/OKF-Stanko-Cerovi%C4%87-Zertva-blagorodnog-%C4%8Duvstva_370_1
