Osnivač teorije elemenata Empedoklo (483—423) iz Agrigenta (na ostrvu Siciliji) bio je u svoje doba vrlo popularan čovjek. Ne samo da je bio filozof, nego ga Aristotel smatra i osnivačem retorike. Bavio se i medicinom. Mnogo je pomagao svojim savjetima i narod ga je smatrao moćnim i čudotvornim bićem. Empedoklo je bio pristalica robovlasničke demokracije, a umro je u progonstvu na Peloponezu, jer ga je iz Agrigenta protjerala aristokracija, kad je u gradu zauzela vlast.
Svoju filozofiju Empedoklo je iznio u spjevu “O prirodi”.
Napisao je i religiozno-etički spjev “Očišćenja” (utjecaj orfičko-pitagorovski), koji nema nikakve veze s njegovom kozmologijom.
On je prvi kao predstavnik “teorije elemenata” pokušao riješiti protivrječnosti i neslaganja ranijih filozofskih škola u proučavanju svijeta i prirode.
Njegovo učenje može se skupiti oko ovih problema:
1. Mnoštvenost prvih počela i njihova kvalitativna nepromjenjivost,
2. Uzrok kretanja i proces formiranja pojedinačnog i
3. Odnos mnoštva prema općemu, t. j. prema jednome.
Prvi filozofi, t. j. istraživači prirode, tražili su prapočetak svega u jednom principu, koji kretanjem oblikuje sve. To osnovno shvatili su u procesu, a nalazilo se u svakom pojedinačnom.
Međutim, Empedoklo uzima kao osnov više principa koji su kvalitativno određeni i smatra, da su četiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja — sve proizveli svojim miješanjem.
Po tom shvatanju niti išta novo postaje, niti pak propada, nego sve ovisi o miješanju ili razdvajanju ta četiri već postojeća, kvalitativno određena i nepromjenljiva elementa. Sami elementi u svom prapočetku ne egzistiraju svaki za sebe odvojeno, nego su svi u jednoj smjesi — sfairos (kugla) —, i to je Jedno, opće, koje sve u sebi obuhvata, miruje i u njemu nema ništa pojedinačnog. Općenitost postoji kao jedinstvo, ima oblik kugle i potencijalno sadrži u sebi mnoštvenu objektivnost svijeta.
Ta cjelina razdvaja istorodno, a spaja raznorodno, i u toj harmoniji sve počiva kao opća neodređenost.
Proces razdvajanja tog jednog i postepenog formiranja mnoštva, tj. razdvajanja raznorodnog i spajanje istorodnog nastaje uslijed djelovanja dviju prirodnih sila: ljubavi (φιλία) i mržnje (νεϊχος).
Stanje Sfairosa — u kom nema praznog prostora — jest potpuna vladavina ljubavi, a kasnije, postepeno djelovanje mržnje počinje tu cjelinu razdvajati i formirati mnoštvo. Kad mržnja dostigne svoj vrhunac, opet počinje ljubav jačati, i sve se opet postepeno vraća u svoje prvobitno ishodište (kružni tok).
Ljubav i mržnja su dva vječna, nepostala principa, koji postoje uz 4 elementa, i tada s pravom Simplicije govori, da Empedoklo za objašnjenje svijeta uzima 6 principa, a ne 4.
Uzrok kretanja jesu ljubav i mržnja (dobar i loš princip) i ta dijalektička suprotnost sve pokreće i oblikuje, a ona se nalazi i u svemu pojedinačnom. Uzrok oblikovanja svih stvari, jesu baš ta dva principa, jer pomoću njih se na razne načine miješaju prvobitna 4 elementa. Suprotnosti prožimlju sve i uzrokuju dijalektički proces miješanja ili razdvajanja tih elemenata na taj način — da mnoštveno u sebi sjedinjuje istorodno, a ujedno znači razdvajanje raznorodnog (iz Sfairosa), a kretanje prema Sfairosu jest postepeno rastavljanje istorodnog, a spajanje raznorodnog, koje dostiže svoj vrhunac u općem, Jednom, koje naliči na elejski bitak. Taj dijalektički proces kod Empedokla naročito ističe Hegel u svojoj Historiji filozofije i smatra, da je Empedoklo time izrazio važnu misaonu odredbu dijalektičkog toka.
Ipak Empedoklo svojim pokretačkim silama ne rješava problem kretanja. Materija kao cjelina (sfairos) miruje u općoj harmoniji svih dijelova, a pokreću je dva principa, koja bi morala biti imanentna samoj toj smjesi, jer sfairos kao takav može postojati, budući da njegovo stanje održava djelovanje ljubavi. Ljubav i mržnja vladaju i u čovjeku i u svemu drugom.
Taj dualizam postoji od vječnosti, ali time još nije objašnjeno niti izvedeno, zašto se zamjenjuje djelomično i potpuno ljubav i mržnja i gdje je uzrok za to? Zašto se sfairos počinje razdvajati i onda opet spajati? Ne znači li, da bi i za ova dva uzročnika kretanja trebalo uzeti još nešto treće, onda bi se opet za njega moralo uzeti nešto četvrto i t. d., i nikad se kretanje ne može do kraja objasniti, ako materija treba prvi početak. Th. Gomperz (Griechische Denker, I. Lpz. 1911, str. 445—446) dao je drugačije rješenje kretanja u Empedoklovom učenju. On polazi od njegove misli da se slično sličnim spoznaje, tvrdeći da je time dualizam — ljubav i mržnja — ostao u klici, potpuno nerazvijen. Sada bi izlaz bio u tome, da materija ima unutrašnju prirodnu silu da slično sličnim privlači, da su ljubav i mržnja bili samo prvi impulsi (kao kod Anaksagorevog daljnji samostalni izraz kretanja je težnja sličnog prema sličnom. Jest, Empedoklo govori, da se slično sličnim spoznaje, i da od vanjskih predmeta dolaze izlivi u adekvatne ljudske pore, ali u cjelini on stalno upotrebljava one dvije sile i, prema tome, ne mogu se one shvatiti kao impuls, da bi se poslije toga moglo sve drugačije odvijati.
Empedoklo je htio mnoge stvari izmiriti, ali ih je još više zamrsio. Elemente je uzeo kao kvalitativno određene i nepromjenljive, s tim da im mora doći kretanje izvana. Tu je prva poteškoća. Dalje — na osnovu toga nije se objasnilo kretanje, pa nije objašnjen ni proces oblikovanja mnoštva iz Sfairosa, kao ni obratni put — od mnoštva prema Jednome.
Ipak je važno, da cjelokupno Empedoklovo naziranje isključuje mitologiju, i on svojim mehaničkim materijalizmom osporava svaku teleologiju prirode. I razvoj organskih bića je tekao kroz četiri faze, gdje je u početku bilo raznovrsnih bića (n. pr. najprije su postojale same glave, oči, ili su bili ljudi s dva lica i dr.) i najsposobniji su se prilagodili i ostali živi.
Tim procesom, kroz dugi period, postao je i današnji čovjek.
Prema tome, čovjek kod Empedokla nije nikakav božji stvor, niti ovisi o kakvim natprirodnim silama, jer je sam sastavljen od istih elemenata, i pomoću njih može spoznati vanjski objektivni svijet. Centar mišljenja nalazi se u krvi, i duša čovječja propada zajedno s tijelom, jer individualna besmrtnost ne može postojati, kad i duša ovisi o miješanju elemenata. Čak i razni karakteri ljudi ovise o raznolikom miješanju elemenata, pa ni ta svojstva ne mogu biti “ovisna o duši.
Empedoklo, kao nastavljač ranijih filozofskih materijalističkih škola — postavio je problem kvaliteta prvobitnih počela, što će nastaviti i na drugi način pokušati riješiti njegov savremenik Anaksagora.
S Anaksagorom filozofija prelazi u Atenu, koja se naglo počela uzdizati i postala centar Helade.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
