Branka Bogavac Lekont: Prema tome, vi ne mislite, kao Ruso, da se čovjek rodi dobar?
Sioran: To je suštinska greška! To je potpuno pogrešno. Pogledajte djecu, kako su zla! Ja mislim da to treba prihvatiti, izbora nema. Mi to znamo, osjećamo to, čovjek je čak gori od životinja.
Branka Bogavac Lekont: Kažete da je dobrota osjećanje koga najmanje ima u čovjeku.
Sioran: Ničemu ne služi da kažemo da čovjek ima dobrih osjećanja, postoji i to, ali u osnovi ne. Zato – nažalost, tako je – ne treba da skrivamo stvarnost iza iluzija. To je vrlo loše i opasno. Bolje je odmah reći djeci: „Pazite, pazite!“, i ne živjeti u laži. Čovjek živi u laži. Vječite prevare. Velika životna razočaranja proizilaze otuda: o životu se ima pogrešna ideja. Pođimo dalje, jedno od osnovnih čovjekovih osjećanja je zavist. Ja mislim da je to najdublje osjećanje, koga se ne možemo otresti. Ja sam napustio Rumuniju prije pedeset godina, a neko mi nedavno reče: „Vi ne možete zamisliti koliki broj ljudi ne može da vas smisli, jer živite u Parizu.“ Ljubomora na rumunski način: za njih nema ništa na svijetu sem Pariza, Pariz im se strahovito priviđa.
Branka Bogavac Lekont: Više puta ste ponovili da se u životu ne treba hvalisati, baš zbog zavisti.
Sioran: Apsolutno! Nikada se ne treba hvaliti. Ljudi više vole da vas žale. To izaziva njihovu naklonost. I kod bogatih i kod siromašnih je isto. Već sam rekao, čovjek je osuđena životinja, Najprije, nikako se ne treba hvaliti čak ni za najmanji uspjeh. Čak i u najrafiniranijem društvu. Jedno vrijeme išao sam u posjete pariskom društvu, ljudi dosta fini, inteligentni. I uočio sam jednu stvar: tokom prijema, na primjer, bilo je ljudi koji nijesu mogli da ostanu do kraja. Čim bi izašli, bili su meta onih koji su ostajali, zato sam ja uvijek odlazio poslednji. Ta činjenica me je pogađala, kod kultivisanih ljudi, vrlo suptilnih; primjera radi, kod jedne vrlo bogate dame, koja me je često pozivala i kod koje sam ja shvatio da su ljudi isti, bilo bogati ili siroti. Čak se nije radilo o ličnoj zlobi, ali čovjek prezire čovjeka. Bili su to lažni žetoni. Lijepo bi se večeralo, bilo bi vrlo prijatno, ali su ljudi bili likvidirani čim bi izašli. Nijesu oni u osnovi bili zli, ali su sačuvali taj instinkt duše, tu potrebu da učine loše, da umanje onog drugog. Možda je to manje kod monaha…Čovjek se, dakle, navikao na svoju zlobu, naročito na potrebu da ocrni drugoga, i to u, kako se to naziva, visokom društvu. Za mene je to bilo prosvjetljenje. Naravno da sam vidio gadosti u Rumuniji, ali to nijesam očekivao u Francuskoj i u takvim krugovima. Samo, možemo mi da izgubimo sve svoje iluzije i da ipak živimo.
Branka Bogavac Lekont: Da li su ti ljudi zasluživali da se govori loše o njima?
Sioran: I da i ne. To su bili vrlo bogati ljudi, sa mnogo mana, neznanje između ostalog. U tim krugovima vidite ljude koji se penju, obogaćuju se. Naročito su pisci postajali bogati za dva mjeseca.
Branka Bogavac Lekont: Da li se i vama dešavalo da ogovarate?
Sioran: O, da.
Branka Bogavac Lekont: Da li su to zasluživali?
Sioran: Bilo je malo i pretjerivanja, ali blizu istine. Osnovna crta Francuza je sujeta. Čak i kod vrlo obrazovanih. To je njihova otvorena rana. Htio sam da dodam: tip o kome ste nešto loše rekli bi to saznao. To je to visoko društvo. Svijet. Prvobitni grijeh. Zlo je vitalnije od dobrog. Ono što je u vjeri najdublje, to je prvobitni grijeh. Obilježeni smo, naravno, prvobitnim grijehom, i uzalud ćete ulagati napore, to ničemu neće poslužiti, jer on postoji.
Dio intervjua koji je objavljen u književnoj reviji Književna reč, u Beogradu, aprila 1992. godine
