Ljudina je strašan čovjek. Pravilnije: strašni čojek. Ljudine su stoga, po sili logike, strašni ljudi, a može i strašni ljuđi.
Tako su nas učili, tom nas naukom zadajali i time smo uzrastali. Ili urastali.
Dobar momak ili momčina ili momak i po je oduvijek bio rijetka persona, prava, često i ulična, dragocjenost. Bilo je čast i proći pored momčine,a neizrecivi ponos iliti zor lično poznavati momčinu ili momka i po. Nekada su iz zvali i zor-delije.
Momčine mog djetinjstva i momkovanja, koliko znam, nijesu postajali strašni ljudi iliti ljudine iako je bilo prirodno i očekivano da to postanu. Elem, momčine su uglavnom bili simbol i fizičke, ali i duhovne superiornosti. Dakle, mladi ljudi sa istinskim kvalitetima. A takvi su u svakom društvu i u svim vremenima istinska rijetkost. Sve bi to imalo veze i sa tradicijom i sa svojevrsnim antičkim parametrima i simbolizmom.
Današnje ljudine, htjedoh reći, nijesu bile momčine. Momčine, jednostavno, nijesu imale šansu u najnovijim vremenima. Njihovi kvaliteti, koji su zapravo suštinsko oličenje dobrih, hrabrih i čestitih ljudi su, jednostavno, postale mana u ovim našim bajkovitim vremenima. Momčina je tako postao luzer,odnosno simbol totalnog gubitništva.
U mutljagu politikansko -nadrimafijaških vremena nijedan kvalitet nije imao prođu. Dakle, momčinama je bio zabranjen pristup, a neke od njih je pojeo mrak po zlu čuvenih tranzicijskih vremena koja nikako da prođu. U timu ziheraša i amatera mladi ljudi od vrline jednostavno nijesu imali šansu. U početku im je nijesu davali, a kasnije je nijesu ni tražili. Znate ono: sve u svoje vrijeme. Očas se sladi pjena mladosti i ustupi mjesto ugašenoj nadi koja odgovara onima koji vladaju našim beznađem i očajem.
Među današnjim ljudinama ne prepoznah nijednu jučerašnju momčinu. Nigdje, dakle, gotovo ni na jednom značajnom mjestu. Kreatori obezličene stvarnosti su svojom višedecenijskom dijaboličnom metodologijom suštinski obezličili ili obesmislili svaki aspekt javnog života.
Ljudine su zavladale montenegrinskim rajem baš kao onda mahniti avanturisti Divljim zapadom.
Za lokalne moćnike mali ljudi kažu da su ljudine. Ljudina je zajednički naziv za sve one heroje u kukavičkim vremenima. Ljudine su prvoborci naših izgubljenih bitaka. Ljudine su vitezovi naših ojađenih vremena.
Upravo u tom paradoksu i u takvom zamešateljstvu pojmova legu se guje otrovnice koje su smrtna opasnost za pamet i zdrav razum, za, bez pretjerivanja, suštinsko čovjekovo biće. Odvojeni od logike i pravog značenja pojedinih riječi našli smo se u potpunoj ontološkoj i metafizičkoj zbrci. Nekako mu dođe: smrzavamo se pod suncem na ostrvu besmisla.
Da do kosti ogolimo stvar:
Onaj koji krade odavno već nije lopov. On je ljudina.
Onaj koji špija odavno već nije špijun. I on je ljudina.
Možemo nastaviti dugačak niz u kojem su nasilnici, zelenaši, lažovi, poltroni, svaka vrsta korumpirane bratije i bezobzirne ološi. Toj sramnoj brigadi naša besramna vremena podarila su preimenovanje koje abolira i uzvisuje.
Tako se godinama unazad stvarao potpuno poremećeni sistem vrijednosti svuda i na svakom mjestu.
Da li se time sugeriše mladim ljudima: jedini put ka uspjehu je odricanje od tradicionalnih suštinskih vrijednosti i potpuno preobraćenje. Jedini garant uspjeha je beskrupulozni obračun sa svim onim što nas, makar na kratko, može podsjetiti na dostojanstvo suštinskog čovjekovog postojanja.
Pozivanje na iskon, tradiciju i nasljeđe je odavno već prokazano kao zaostali primitivni krik pećinskih ljudi. Pećinski ljudi su evolutivnom igrom u narečenim slučajevima sačuvali svoje animalne instinkte, zaogrnuli se krznom nadrikulture i postali ljudine.
Tako su momčine ili dobri ljudi izgubili svoju bitku. U kanibalističkoj pomami požderale su ih ljudine i konačno zavladale ovim smiješnostrašnim svijetom.
Stoga zazirem od ljudina. Ne zbog toga što ih se plašim, već iz razloga što se grozim njihovih pećinsko-kabinetskih orgija.
To je ljudina, kaže onomad jedan predstavljajući drugoga. A nigdje čovjeka na vidiku.
