Sad kad je krenula ova mahnita mundijalistička jurnjava za loptom, biće nam lakše. I potrajaće to naše mundijalističko mahnito olakšanje. Mjesec dana slatkoga mahnitoga mundijalskoga života, a ljeto počinje! Bilo bi grijeh, žaliti se dok ova mahnita mundijalistička milina ne prođe. Ili, kako je nazvaše mahniti nadahnuti serbski sportski novinari-ruska mahnita bajka…
Elem, prepustimo se, kako nam je to urođeno, neopisivom mahnitanju i uživanju, neiskazivoj uživanciji i emocijama koje je, kako je to uobičajeno, prirođeno loptanju i ničemu više. Pa još kad je u pitanju mundijalističko nacionalno loptanje i navalica straobalnog patriotizma, nacionalizma i šovinizma-kud ćeš veće i mahnitije sreće! Pa još, rekoh li, počinje srećno pomahnitalo ljeto! Odista- grijeh je žaliti se. Makar dok ova pomama ne prođe. A brzo će proći. Mnogo brže nego što se čini. Nekako najbrže prolaze ta mahnita fudbalska mundijalistička ljeta. A bilo ih je, bogme, nije da nije. Nakupilo se tog mahnitanja, a biće ga, nadamo se, da smo živi i zdravi, pomjeri se s mjesta, kucni u drvo, hvala loptaškom Gospodu-još…
Loptanje i nije pravo loptanje ako ne uzburka cijeloga grešnoga čoeka. Ako mu ne pomuti cipancijeli razum i naduje sve strasti i osjetila. Ako čoek ne mahnita, loptanje je prazna, dozlaboga glupava igra. Dakle, bez ludila, igre nema, a mundijalističko ludilo je, po svemu sudeći, najluđe ludilo! Pa ko bi odolio da mu se ne prepusti, ko bi izdržao da ostane normalan u vremenu najnormalnijeg ludila koje nas je snašlo. A potrajaće, rekoh li. Potrajaće i više od mundijalističkog loptanja…
Loptanje je, kao što je odavno poznato, sve samo nije ono što jeste. Loptanje ima više veze sa svim ostalim nego sa pukim loptanjem. Posebno, ponovismo li, ako je mundijalističko, bjelosvjetsko, patriotsko, nacionalističko i šovinističko. Dakle, prava gozba za sve one koji u loptanju vide sto čuda samo ne vide ono što loptanje nije, a to je loptanje…
Kada bi loptanje bilo loptanje, loptanje bi bilo ne samo najglupavija već i najdosadnija stvar na ovom glupavom i dosadnom svijetu. Ko bi gledao loptanje, a da u loptanju ne vidi sve osim loptanja? Takav zaludnik i slijepac bi zasigurno bio najzaludniji i najćoraviji stvor među svim zaludnicima i ćoravcima na ovom zaludnom i ćoravom svijetu…
Ko u loptanju ne vidi razna čudesa koja sa loptanjem nemaju nikakve veze, bolje da se ne prepušta mučnom tantalovskom gledanju loptanja. Bolje mu je, recimo, da gleda sporopotezni penzionerski antidoping šah, pod uslovom da ne zna kako se figure kreću, kad će se već jednom pokrenuti i hoće li se ikada završiti nešto što nema ni početka, ni kraja, a ima svega ostaloga…
Loptanje, dakle, nema veze ni sa loptom ni sa loptašima, ali ima veze sa nacionalnim herojima ili izdajnicima koji trče za loptom samo prividno, a u stvari trče za nečim što nema mnogo veze sa loptom, ako je to uopšte primitivno trčanje. Prekaljeni gledalac loptanja dobro zna da treba da vidi ono čega nema i da treba da osjeća ono što se ne može porediti ni sa čim osim sa loptanjem bez lopte…
Pravi loptomanijak u svemu vidi loptanje pod uslovom da je mundijalističko, patriotsko, nacionalističko i šovinističko, a u pukom loptanju ne vidi baš ništa. Da je prekaljenom loptaškom fanatiku stalo do loptanja, on bi se, vjerovatno, i profesionalno bavio tim besmislenim loptaškim urnebesom. No, njemu je manje stalo do loptanja nego do lanjskog snijega. Ali, istovremeno, više mu je stalo do onoga osjećaja koji u njemu loptanje potpiruje nego do sopstvenog života…
Sve navedeno, naravno, važi za one strastvene i grešne gledaoce i uživaoce opojnog reprezentativnog loptanja koji u istom ne vide koristoljublje. Za njih je, dakle, ova inače besmislena igra više i od igre i od života, naravno ukoliko je mondijalistička, patriotska, nacionalistička i šovinistička. Nigdje se, htjedoh reći i sobom potvrditi, ljepše ne voli i strastvenije ne mrzi kao pred ovoljetošnjim ekranom prepunim mundijalističkog loptanja…
Sasvim običan serbski stvor, kakav je i ovaj loptaš koji se danas riječima lopta, ovih dana je u sasvim običnom transu. On u loptanju vidi pravu-pravcatu rusku bajku, a u grešnim i prebogatim trkačima za loptom (koji samo ovih dana ne trče za lovom) prave-pravcate nacionalne heroje koji će možda, o loptaškog usuda, na kraju mundijalističkog loptanja postati nacionalni gubitnici. Da nije tako kao što jeste, i ovaj loptaški fanatik, koji se lopta i sa sopstvenim životom, prepustio bi se dražima uzbudljivog bilijara, boćanja ili pasijansa…
Sasvim običan dukljanski stvor, kakve ovaj loptaš koji se i danas lopta riječima dobrano poznaje, ovih dana, kao i obično, ne smije da navija srcem, već dukljanskim trbuščićem koji mu, gle loptaškog čuda, kucka umjesto srculenca baš u grudima. Dakle, navijao je za Kostariku, pa će navijati za Švajcarsku i naravno- za Brazil. Ukoliko grešni serbski loptaši osvoje titulu prvaka svijeta u loptanju, što je više nego realno, loptanje će biti zabranjeno u grešnoj dukljanskoj zemlji ili će grešni dukljanski loptaši umjesto za loptom nadalje trčati za-kockom, trouglom ili romboidom…
