Velika kriza – mala analiza
Kamatne stope, inflacija, devalvacija, libor, recesija, rebalans, bruto i neto i ostale vračke i značke, to su za tebe, govorim poznaniku u ogledalu, španska sela, hrvatsko milosrđe i pravdoljubivost, srpska sloga ili Padišahovo poštenje, dakle – nepoznat pojam.
Sve mi se čini, zdravoga mi razuma, da su gorenatuknuti pojmovi izistinski leksikon varanja ili rječnik prevare, sve u svemu – antologija lopovluka. Po onoj drevnoj – da se Vlasi ne dosjete, jer malim lopovima se skida glava, a velikim – kapa.
Stvar je, da uprostimo, u parama pustim koje se zgrću bezočnim i beskrajnim lopovlukom, koji se u ovim sajber vremenima još zove i Svjetska banka, MMF, demonski savjeti i krvoločne agencije, ili, jednom riječju, Evroatlantska inkvizicija. Dakle, dolaze, posigurno, potonja – vremena…
Bjelosvjetski banditizam, umiven i sterilisan, traži podanike po svojoj mjeri, odnosno kupce šarenih laža i jeftinog ništavila. Firma prodaje, kvalitet propada, staro trgovačko pravilo još iz onih dana… Elem, ni granice nijesu što su bile, kada su mini države u pitanju. Granične linije sliče bar-kodovima iscrtanim u nekoj briselsko-berlinskoj pivnici poslije naslaganih krigli. Pivnica, kako to poznato zvuči!
Nego, vratimo se našim vilajetima, našoj maloj carevini u kojoj samo car, čudna mi čuda, živi carski.
Kako je država u kojoj smo životarili ili živuckali postajala manja, tako je lopovluk po čudnoj balkanskoj logici postajao veći. Naravno, Juga je srušena voljom velikih uz srdačnu pomoć domaćih izvođača krvavo-šišnjarskih radova. Velika gospoda su primijenila stari recept – kad se Evropa razboli traži se lijek za Balkan.
Dakle, pala je tamnica naroda koju su tako krstila razbraća sa one strane rijeke, od velike Srbije (koje nikada nije bilo) ostala je samo Velika Morava, a od Crne Gore ostao je samo opisni pridjev.
Šteta, baš je bilo idilično u tom Potemkinovom selu, u toj brozomornoj balkanskoj krčmi. Radnička klasa je pjevala koračnice, kraduckalo se i pijuckalo, nešto se i drpuckalo, kolektivna amnezija je potrajala sve dok evropejci nijesu ugasili svjetlo…
Ostalo nam je sjećanje na dobra stara vremena, ostale su i opaljene kulise i glavni glumci iz jedne velike krvave jugo komedije. Ostali su epizodisti i statisti koji se još nijesu opasuljili iako su ostali bez dobrih napojnica, iako su postali bijelo roblje stranih i domaćih mešetara. Krv nevinih je uvećala bankovne račune onih koji svemu znaju cijenu, a ničemu ne znaju vrijednost.
I sada se pitamo, kako se u našoj maloj carevini, koja ima sve što normalnom insanu treba, tako bijedno živi?
Sve je, braćo i sestre, u pustim parama.
Opštenarodna bijeda se povećavala sa metamorfozom DPS begovata. DPS nikada nije bila odraz svoga imena. DPS je šifrovana mantra naše propasti. Višeznačna tajna beskrupuloznog vladanja. Nešto kao Društvo prevejanih srebroljubaca, Društvo Padišahovih sluga ili Društvo podanika sinekure. Možemo se baviti i drugim kombinacijama i značenjima u našoj hroničnoj agoniji.
Čudesnom lakoćom prevare ekološka država pretvorena je u zastrašujuću deponiju i ekonomskog i moralnog zagađenja. Zona slobodne trgovine izrodila se u zonu liberalnog lopovluka, a naša turistička meka sve neodoljivije podsjeća na mafijaški seminar!
I sve to uz blagonaklonost i blagoslov gorepomenutog bjelosvjetskog banditizma.
Nije teško zamisliti i ozvaničenje državne strategije kao mafijaške slobodne organizacije.
Nameće se alanfordovski zaključak: Bolje je biti bogat i zdrav, nego siromašan i bolestan.
Imate li nešto protiv? – pita nas veliki Padišah.
E, Viva!
