Jesam li ja vanzemaljac ili je ovo kuda čepam vanzemaljsko čudo… tako nekako propituje sebe mali jadni radoznali mučenik…
Jesam li ja pao s Marsa ili je nekakav marsić pao na Titograd i Biograd…nastavlja jadni mučeni malac da sebe prži na žeravici strašne sumnje.
Zašto je mene zapalo da budem mali, pa još radoznali mučenik, a ne na primjer, njih koji seire u ovom mučilištu, na smiješnom gubilištu…
Jesu li oni nekada bili malci radoznalci ili su se rodili kao veliki pametari, pravi-pravcati giganti koji su dešifrovali sve crne šifrarnike ovog crnpurastog svijeta…
Kako da kažem brk u brk glavnom lopovu, u Titogradu ili Biogradu, sasvim svejedno, da je lopov nad lopovima, a da mi njihovi uvaženi lopovčići ne izvade oči, ne otkinu nos i uši i ne prospu ljuti čorbuljak iz uzaludne glavice…
Može li, pitam se pitam, iko ko vidi, čuje, njuška i osjeća, da ne vidi ovo grdno unakaženo čudo, da ne čuje ove krike, grohot i jauke i da makar ne osjeti vonj nečovještva…
Tako se nekako pita mučeni, mnogostradalni malac radoznalac…
Mogu li biti građanin u građanskoj državi i mogu li ostvariti svoja građanska prava u ovom uzornom demokratskom sistemu kojem su uzori antidemokratski mamlazi i anticivilizacijski balvani…
I ako ne mogu, jesam li i zato kriv…
A ako jesam, a vjerovatno jesam, ko li je, o ko li je, dokazao moju krivicu…ko li me je stavio na tas i na kojim su me terazijama izmjerili…
Može li se, o može li se, vjerovati mjeraču koji krade na mjeri i vagi koja mjereći laže…
A ako svi znaju, a sve je poznato, zašto se, o zašto se, samo ja po vazdan pitam…
Hropće i jauče malac radoznalac, a strašna boljetica radoznalosti se samo pojačava…
Mogu li, o mogu li, najprije da budem građanin, pa tek onda Srbin, Crnogorac, Albanac, Irokez ili Japanac…
A ako sam već, da oprostite Srbin, mogu li istovremeno da budem i građanin u građanskoj zemljici crnoj…
A pošto ne mogu, zašto ne mogu…
Je li previše dva dobra ili je premalo dva zla, pa su mi dodali još i još…
A ako su Crnogorci, moraju li biti milogorci…
A ako nijesu milogorci, mogu li biti Crnogorci…
I mogu li biti Srbi, a da nijesu ispiljeni u jajarnici malog Aleksandra koji šepurno Biogradom i Srbijicom vlada…
I ko mi je kriv što ne vjerujem u hranljivost masnih premasnih laži koje klobučaju u titogradskim i biogradskim menzama u kojima rabotaju glavni kuvari, dražesni trovači…
I ko mi je kriv što ne vidim da smo poodavno izašli iz pećine iako i dalje bauljam mrklim mrakom po čistom blatištu…
I ko mi je kriv što čujem baljezganja najmudrijih glava koje ovu crnu zemljicu vezuju za podzemne titane…
I ko mi je kriv što sam živ, a još nijesam domozgao da je životarenje jedini i najljepši podanički život…
I ko mi je kriv što padam kad čujem himnu jer mi se čini da je jarbol batina, a zastava pokrov za živahne mrtvace…
Tako nekako se pita mali velikostradalni malac radoznalac…
Kako da znam, pitam se pitam, da li je ovo početak mog stradanja ili kraj najrođenijih muka…
I ima li ovdje ikakve razlike između početka koji liči na kraj i kraja koji se ne razlikuje od početka…
I kako može imati razlike, ako je početak, početak mučni, a kraj- mučni početak…
I kako od sramote da ljubim lopovsku kandžu ukrašenu režimskim prstenom od krvavog zlata i šišnjarsku šapu koja se ispod mantije za strašni rukoljub pruža…
I zašto su mi oteli zemlju oni iz podzemnih smrdljivih jazbina…i zašto hoće da mi otmu nebo oni koji su svezani lopovskom glibavom zemljom…
Tako se pita malac radoznalac ne čekajući odgovor kojeg nema u državici koja ne postoji…
