Da li su veliki naši velikaši?
Ako jesu, zašto jesu?
A ako nijesu, zašto su to što
jesu…i ko su oni zapravo? Mali
među velikima ili veliki
među majušnima? Čemu i kome
duguju za svoju veličinu?
Patuljcima koji se povremeno
presvlače u brigadirske uniformice
birača ili demokratskim
pravilima koja se
uvijek unakarađuju i prilagođavaju
pomenutim kepecima
u biračkim uniformicama…
Da li su naši velikaši
predodređeni da budu to što
jesu- najveći među najmanjima,
ili su oni iskoristili
patuljasta vremena da bi se
pohvalili svojom natprosječnom
patuljastom veličinom?
Kako li su baš njihova vremena
postala patuljasta i ko
je smanjio i vremena i države
i narode, ako nijesu oni koji
su proglašeni za velike patuljke…
Da li, pitam se, pitam se,
najveći i najviši među patuljcima
treba da budu patuljasti
velikaši ili je veličina sasvim
nebitna u državicama i
narodima koji su poodavno
raskrstili sa pitanjima veličine
i prešli na suštinska
manjinska pitanja što je i
svojstveno svim patuljastim
vizijama i perspektivama…
Ako i jesu najveći među
najmanjima, da li to svjedoči
o njihovoj veličini ili
o njihovoj majušnosti koja je
odista očigledna ukoliko stvar
posmotrimo iz takozvane
šire perspektive. Ne mora
nam domet biti visok da bismo
vidjeli koliko su majušni
oni koji su najveći i koliko
su tek malecni papci koji su
ih proglasili najvećima među
najmanjima…
Kako li su uspjeli da sve
smanje osim svojih trbušina
i džepova i kako li su uspjeli
da slobodare progutaju, a
ljudeskare, kućiće i koljenoviće
strpaju u sopstveni džep
kao sitniš i bakšiš koji se
rasipa i harči na prigodnim
državnim pijankama i nacionalnim
terevenkama?! Što
više rasipaju, više i stiču
jer je sve njihovo osim onoga
što su rasuli i prosuli u patuljastim
zemljama u kojima je
sve smanjeno za onoliko puta
za koliko je njihov razbojnički
plijen povećan…
Zastrašujuća je glad malih
velikaša isto kao što
su zastrašujuće perspektive
papaka koji u njihovoj zastrašujućoj
gladi vide svoju
srećnu budućnost. Biti u
stomaku prosječnog malog velikaša
je san svih onih koji
žele da budu progutani kako
bi se nauživali sopstvenog
straha na bezbjednom toplom,
ljigavom, vlažnom i mračnom
mjestu. Rojevi nasrtljive poltronerije
žele ono što bi
poželio svaki mali velikaš:
stražnji ulaz u rajske predjele
u kojima završava svaki
onaj koji je ušao tamo gdje se
ostvaruju sve pozadinske am- bicije i rektalne strategije
maskirane javnim interesima
i demokratskim principima…
I tako nekako rastu mali
velikaši, urastaju se, nošeni
plimama patuljastog vječnog
podaništva i miloklizja
na valovima pomenutih demokratskih
tekovina koje teku
kao otpadna voda pretvarajući
naša patuljasta carstva u
veeeeeliku kloaku maksimu…
Kako to biva, ostvaruju se oni
najljepši snovi i stremljenja
mikroskopskih biračkih
udarnih brigada kojima je
sveopšta propast donijela
nepojmljivo ushićenje. U mikrosvijetu
je izgleda tako: sve
što je veliko je nevidljivo, a
sve što je najmanje postaje jedini
garant veličine…
Sve je, da repetiramo ubojitost
mračne logike, veeeeeeliko
onima koji kleče, pa
kako ne bi bilo naaaaaajveće
onima koji puze. Klečeće živo
bićence divi se veličini
malog velikaša, dok se puzeće
redovničko čeljadence
ushićuje veličinom klečećeg
funkcionerskog živog organizma.
I tako u hladovini
vrele sramote prolaze plodni
dani u našim inkubatorima
podaništva…
Hoće li se, pitam se, pitam
se, ikada ispraviti onaj koji
kleči i da li će se uspraviti
onaj koji puzi? Da li onaj koji
kleči može postati onaj koji
hoda uspravno i da li će onaj
koji puzi konačno shvatiti
da se čojstvo ne mjeri dužinom,
nego visinom? I koliko
bi bili mali naši velikaši
kad bi se svog klečanja oslobodili
oni koji kleče i svog puzanja
oni koji puze…bili bi
smiješno mali i prema onima
koji su im svojim predugim
klečanjem i puzanjem darovali
veličinu…
Nijesu veliki malci koji
vladaju našim malenim razbojištima.
Malac je malac
i ništa više od toga. Ne postoje,
dakle, veliki malci,
postoje samo malci koji misle
da su veliki. Obično se takvi
jednostavno zovu- umišljene
veličine, kao što se svako njihovo
nepočinstvo zove zločin
s predumišljajem…
Ispravite se makar dok prolaze
pored vas. Uplašiće se od
svih uspravnih baš oni koji
su puzanjem i klečanjem dosegli
sopstvene visine…
