Preveo s engleskog: Patrik Weiss
Tekst izvornika na stranici: https://theoccupiedtimes.org/?p=12841
Još otkad sam bio teenager naizmjence sam patio od depresije. Neke od tih epizoda bile su užasno iscrpljujuće – rezultirale bi u samoozljeđivanju, povlačenju (tada bih provodio mjesece zatvoren u svojoj sobi, izlazeći van jedino da kupim minimalne količine hrane koje sam konzumirao) i vremenu provedenom na psihijatrijskim odjelima. Ne bih rekao da sam se skroz oporavio od svoga „stanja“, ali sam ipak zadovoljan jer su se incidenti i ozbiljnost depresivnih epizoda uvelike smanjili proteklih godina. Razlog tome donekle leži u promjeni moje životne situacije, no također ima veze i s tim što sam došao do drukčija razumijevanja moje depresije i njenih uzroka. Nudim vlastito iskustvo mentalne nevolje, ne zato što mislim da u njemu postoji nešto posebno ili unikatno, već zato što želim podržati tvrdnju da su mnogi oblici depresije najbolje shvaćeni – i da se protiv njih najbolje boriti – putem okvira koji su impersonalni i politički radije nego li individualni i „psihološki“.
Pisati o vlastitoj depresiji je teško. Depresiju djelomice konstituira podrugljivi „unutarnji“ glas koji nas optužuje za samo-indulgenciju (pomirenje sa samim sobom, odnosno svojim stanjem) – ti si u depresiji, sažaljevaš se nad samim sobom, saberi se – i taj glas može biti pokrenut time da u javnosti govorimo o našem stanju. Dakako, taj glas uopće nije „unutrašnji“ – on je pounutrena ekspresija stvarnih društvenih sila, neke od kojih imaju veoma izražen interes u tome da zaniječu bilo kakvu vezu između depresije i politike.
Moja depresija je uvijek bila povezana s uvjerenjem da doslovno nisam dobar ni za što. Dobar dio života do svoje tridesete godine proveo sam vjerujući da nikada neću raditi. U dvadesetima sam fluktuirao između poslijediplomskog studija, perioda nezaposlenosti i privremenih poslova. U svakoj od ovih uloga, osjećao sam kao da ne pripadam – na poslijediplomski studij zato jer sam bio diletant koji je na neki način lažirao svoj put, nisam bio ispravan učenjak; u nezaposlenošću zato jer nisam zapravo bio nezaposlen kao oni koji su istinski tražili posao, bio sam zabušant; na privremenim poslovima zato jer sam osjećao da ne obavljam posao kako spada, a i u svakom slučaju nisam istinski pripadao tim uredskim ili tvorničarskim poslovima, ne zato jer mi je bio ispod časti da ih obavljam, nego – upravo suprotno – zato jer sam bio prekvalificiran i beskoristan i na taj način sam uzimao posao nekome koji ga je zbiljski trebao i koji ga je zasluživao više od mene. Čak i kada sam bio na psihijatrijskom odjelu osjećao sam se kao da nisam zbiljski u depresiji – osjećao sam kao da glumim to stanje zato da bih izbjegao posao ili sukladno paklenskoj, paradoksalnoj logici depresije, glumio sam kako bih izbjegao činjenicu da zbilja i nisam sposoban za rad i da uopće ne postoji mjesto za mene u društvu.
Kada sam naposljetku dobio posao predavača na Further Education sveučilištu bio sam neko vrijeme ushićen – ipak, već samom svojom prirodom taj mi je ushit pokazao da se zbilja nisam odriješio osjećaja bezvrijednosti koji će me ubrzo ponovno povući u nove depresivne periode. Nedostajala mi je ona smirujuća samouvjerenost koja bi me uvjerila da sam dovoljno dobar. Na nekom nivou, koji i nije toliko potisnut i nesvjestan, očigledno još uvijek nisam vjerovao da sam vrsta osobe koja bi mogla obavljati posao kao što je to biti učitelj. Odakle je dolazilo to osjećanje? Dominantna škola u psihijatriji locira izvor takvih „vjerovanja“ (osjećaja) u neispravnoj kemiji mozga za koju smatraju da se može regulirati i popraviti putem lijekova; psihoanaliza i ostale vrste terapija koje su njome inspirirane korijenje mentalne nestabilnost, već je odavno poznato i proslavljeno, traže u obiteljskoj povijesti, dok je kognitivna bihevioralna terapija manje zainteresirana za lociranje izvora negativnih vjerovanja i osjećanja, a više za zamjenjivanje tih negativnih osjećaja pozitivnih pričama. Ne radi se o tome da su svi ti modeli potpuno krivi, nego se radi o tome da oni promašuju – i moraju promašiti – najvjerojatniji uzrok osjećaja inferiornosti: društvenu moć. Oblik društvene moći koji je na mene imao najviše utjecaja bila je klasna moć, iako i rod, rasa te ostale forme opresije funkcioniraju na način stvaranja istoga osjećaja ontološke inferiornosti koja je najbolje iskazana u misli koju sam malo prije artikulirao: da se netko osjeća kao da nije vrsta osobe koja može zadovoljiti uloge koje su namijenjene za dominantnu skupinu.
Na nagovor jednoga čitaoca moje knjige „Kapitalistički realizam“ počeo sam istraživati djelo Davida Smaila. Smail – terapeut, ali onaj koji pitanje moći stavlja u centar svoje prakse – potvrdio je hipotezu o depresiji na koju sam ja sam bio nabasao. U svojoj najbitnijoj knjizi „Izvor nesretnosti“ Smail opisuje kako su etikete (oznake) klase napravljene na takav način da ne mogu biti izbrisane. Za one koji su od rođenja navikli da se smatraju lošijima i manjima rijetko će bilo kakvo stjecanje kvalifikacija ili bogatstva biti dovoljno da izbriše – bilo u njihovim glavama ili u glava drugih – primordijalni osjećaj bezvrijednosti koji ih je obilježio toliko rano u životu. Netko tko napusti društvenu sferu koju je „trebao“ okupirati uvijek je u opasnosti da ga preplave osjećaji vrtoglavice, panike i užasa. „… izoliran, odsječen, okružen neprijateljskim prostorom ti si odjednom bez veza, bez stabilnosti, bez ičega što bi te moglo držati uspravno ili na mjestu; vrtoglava, odvratna ne-realnost preuzima vladavinu nad tobom; prijeti ti potpuni gubitak identiteta, osjećaj posvemašnje varljivosti; nemaš pravo da tu budeš, sada, naseljavajući ovo tijelo, obučen na ovaj način; ti si ništa i „ništa“ je poprilično doslovno ono za što osjećaš da ćeš ubrzo postati.“
Već neko vrijeme jedna od najuspješnijih taktika vladajuće klase je nametanje osjećaja samo-odgovornosti (eng. responsibilisation). Svaki pojedini član subordinirane klase se potiče na to da osjeća kako su siromaštvo, nedostatak prilika, nezaposlenost isključivo njihova krivica, jedino i samo njihova i ničija druga. Pojedinci će na taj način kriviti sebe umjesto društvene strukture, a za koje ih se već uvuklo u vjerovanje da zapravo ne postoje (društvene strukture) (one su zapravo samo opravdanja na koja se slabi pozivaju). Ono što Smail zove „magičnim voluntarizmom“ – vjerovanje da je u moći svakoga pojedinca to da od sebe napravi što god i poželi – je dominantna ideologija i neslužbena religija modernih kapitalističkih društava koja se promovira putem reality TV „eksperata“, biznis gurua i političara. Magični voluntarizam je ujedno i posljedica i uzrok trenutne povijesno niske razine klasne svijesti. To je ta druga strana depresije – čije je ishodišno uvjerenje da svi mi jednako odgovorni za našu mizeriju te da je stoga i zaslužujemo. Dugoročno nezaposleni u Britaniji sada su stavljeni u posebno nemilosrdan položaj, štoviše u nemoguću situaciju u kojoj ne znaju kako bi se trebali odnosi prema sebi i svijetu: populaciji kojoj je cijeli život slana poruka da je dobra ni za što u isti se mah govori da može učiniti što god poželi.
Moramo razumjeti fatalističko pokoravanje britanske populacije surovosti kao posljedicu namjerno kultivirane depresije. Ta se depresija očituje u prihvaćanju da će se stvari pogoršati (za svih, osim za malo postotak elite), da moramo biti zahvalni što uopće imamo posao (stoga ne bi smjeli očekivati da plaće drže korak s inflacijom), da ne možemo priuštiti kolektivnu opskrbu države blagostanja. Kolektivna depresija je rezultat projekta vladajuće klase koji se zove re-subordinacija. Već neko vrijeme sve više prihvaćamo ideju da mi nismo ljudi koji mogu djelovati. Tu se radi o neuspjehu volje isto onoliko koliko i kod depresivnoga pojedinca koji se može „iščupati iz stanja u kojem se nalazi“ tako da „se samo malo ohrabri i zasuče rukave“. Ponovna izgradnja klasne svijesti je strahovita zadaća koja se ne može ostvariti pozivanjem na gotova, instant rješenja – no, usprkos onome što nam govori naša kolektivna depresija, to ipak može biti ostvareno. Izmišljanje novih oblika političke involviranosti, obnavljanje institucija koje su postale dekadentne, transformiranje osobnog nezadovoljstva u političku ljutnju: sve se to može dogoditi, a kada se dogodi, tko zna što je sve moguće?
