Dnevnik zavodnika (7)
19.
Cordelia, ime joj je Cordelia!
Lijepo ime — a i to je važno; kako bi mi bilo mrsko, kad bih nježnosti morao vezati uz neko ružno ime!
Već sam je izdaleka prepoznao; išla je s dvije druge djevojke nogostupom po lijevoj strani ulice. Po nekom oklijevanju u njenom hodu mogao sam naslutiti, da će se skoro rastati. Postavio sam se, dakle, na ugao ulice i proučavao plakate, a da djevojke nisam puštao iz vida. One druge dvije su se opraštale. Vjerojatno su Cordeliju pratile komadić puta, jer su se udaljavale u suprotnom pravcu, dok je Cordelia produžavala prema meni. No jedva je načinila nekoliko koraka, kad se jedna od nepoznatih djevojaka vratila u punom trku i glasno, tako da sam to i ja mogao čuti, viknula: »Cordelia! Cordelia!« I treća je prišla ponovo i sve su tri skupile glave i šaputale; ali koliko god sam nastojao, nisam mogao uloviti ništa od tajni, koje su izmjenjivale.
Zatim su se nasmijale, te su se potom sve tri žurno vraćale istim putem, kojim su došle. Slijedio sam ih.
Kod obale ušle su u neku kuću. Dugo sam čekao u nadi, da će Cordelia sama izaći. No nije se pojavljivala. Kakvo divno ime — Cordelia! Najmlađa kćerka kralja Leara zvala se tako, ona izabrana djevojka, koja svoje srce nije nosila na usnama. Njena bi usta zanijemila, kada bi srce bilo puno. Siguran sam, da je u tome nalik mojoj Cordeliji.
Dakako, i ona je nosila srce na usnama — zar one nisu stvorene i za poljubac, a ne samo za govor? Ah, kako su te usne nabrekle zdravom snagom! Još nikada nisam vidio ljepših . . .
Uistinu, ja sam zaljubljen, znači li to, da ću se tom stvari baviti tajnovito, šta na koncu mora škoditi samo meni? No svaka ljubav mora biti tajnovita, čak i nevjerna, ukoliko je nosi estetski osjećaj. Nikad nisam osjećao potrebu za nekim, kome bih se povjerio i u čijoj zavisti bih vidio potvrdu svoje sreće, kao što to inače čine drugi. Gotovo uživam, što ne znam, gdje stanuje, već samo kuću, koju često posjećuje. Osim toga, to je mnogo povoljnije za moje planove. U najmanju ruku mogu je nesmetano promatrati, mogu čak i pokušati da budem uveden u onu kuću i na taj način lako prodrijeti sve do njene porodice. A ako to ne uspije — eh bien, neka je! Ako nešto činim, činim to con amore; ja je i ljubim con amore!…
20.
Danas sam se raspitao o onoj kući, u koju sam vidio, da je tada ušla. Tu stanuje neka udovica, koja je blagoslovljena sa tri kćerke. Od tih kćeri mogu saznati sve, što hoću, barem toliko, koliko su upućene. Doduše, slaba strana tih obavještenja sastoji se u tome, što su uvijek trojezične, jer sve tri govore istovremeno. Zove se Cordelia Wahl i kći je nekog kapetana. Otac i majka umrli su pred nekoliko godina. On mora da je bio tvrd i strog čovjek. Sada živi kod neke tetke, sestre njezina oca, koja se uvrgla na svog brata, no koja inače mora da je neka žena dobre naravi. Sve bi to bilo vrlo dragocjeno, kad bih mogao saznati nešto o njenoj kući. No baš o tome moje tri referentice ne znaju ništa, jer Cordelia, doduše, dolazi katkada k njima, ali one ne posjećuju nju. Dvije od njih pohađaju istu školu kao i Cordelia. Ona često navraća u rano poslijepodne, ponekad čak već i prijepodne; ali nikada uveče.
Udovica sa te tri kćeri živi vrlo povučeno.
Time se ponovo zatvara put, za koji sam već smatrao, da je otvoren.
Cordelia je već doživjela nevolju, ona pozna život i s bolne strane. Tko bi mislio da je to moguće? Uslijed svega toga sežu njene žalosne uspomene sve do rane mladosti, možda živi pod sumornim nebom, a da toga zapravo nije ni svijesna, to je dobro, vrlo dobro! Njena se ženstvenost nije još izrodila zbog obrazovanja. Činjenica je to koja će vrlo olakšati njen budući odgoj, ako se bude valjano sprovodio.
Bolni doživljaji čine čovjeka tvrdim ili ga slome; ali ja sam siguran, da Cordelia nije još slomljena.
21.
Stanuje kod gradskog bedema. Nepovoljan teren.
Nema vis-a-vis, gdje bi se moglo zauzeti položaj. Miran kraj — dakle neprikladan za neupadljivo promatranje. Čovjek može birati: ili da ide uz obalu, ali tamo suviše upada u oči, ili da korača uzduž kuća, ali tako se opet ništa ne vidi.
Ona stanuje u nekoj kući na uglu. Kuća stoji osamljena, pa se dakle mogu s ulice pregledati i oni prozori, koji gledaju u dvorište. Tamo je vjerojatno njena spavaća soba.
22.
Danas sam je sreo tri puta kod gospođe Jansen.
Predstavili su me, ali mi nije poklanjala nikakvu naročitu pažnju. Bio sam u razgovoru suzdržljiv, da bih što nesmetanije mogao promatrati. Ostala je samo časak, jer je bila došla samo po obje prijateljice da bi pošle u školu. Ostali smo sami u sobi, dok su se dvije gospođice Jansen oblačile. Rekao sam nekoliko ravnodušnih riječi i pri tom sam se držao, što god je bilo moguće hladnije, a primio sam neočekivano uljudni odgovor.
Pošle su. Mogao sam se ponuditi za pratioca, ali time bih djelovao kavalirski, a ja ne vjerujem, da je to način, kojim bi im se čovjek mogao svidjeti. Odmah iza toga pošao sam i ja. Odabrao sam zaobilazni put i pohitao sam njihovoj školi. Upravo kad su zakretale u Kongensgade, prošao sam tik kraj njih, a da ih nisam ni pozdravio ni pogledao. Činilo se, da su zbog toga jako iznenađene.
23.
Moram biti uveden u njenu porodicu. To je iduća stanica. No, to neće biti lako. Još nikada nisam video ljude, koji bi živjeli tako povučeno. Zapravo, to i nije nikakva porodica: samo ona i njena tetka. Ne postoji ni brat, ni bratići, nikakve, makar i udaljene, rodbine s kojom bi se čovjek mogao sprijateljiti. Zaista premalo točaka za napad. Tako trčim naokolo po svijetu i gajim najtoplije osjećanje za nekog njenog rođaka ili poznanika, koji bi mogao iznenada iskrsnuti; morao bih samo svojim prijateljstvom nasrnuti na njega.
Ovako izolirano živjeti je, uostalom, greška; Sirota djevojka nema mogućnosti da upozna svijet. Posljedice koje iz toga slijede, ne mogu se sagledati. Odviše stroga usamljenost se uvijek osvećuje. Može se primijetiti, da prilike u nekoj druželjubivoj kući stvaraju lopove.
No kakve lopove? Diletante struke . . .
A napokon, jedva da se može išta ukrasti kod onih mladih dama, koje žive u društvu. Još nemaju ni šesnaest godina, a već posjeduju u srcu čitavu listu — tko bi poželio da figurira u njoj? Ne bih ni ja volio da urežem svoje ime u neku klupu ili stablo u narodnom parku.
27.
Nema sumnje, ona živi potpuno usamljeno.
Takva samostanska povučenost ne čini dobro ni muškarcima, ni mladićima. Naš razvoj počiva na našoj refleksivnoj moći, koja napreduje jedino, ukoliko se okušavamo na drugim ljudima. Za mlade djevojke je opasno da su zanimljive, jer zanimljivo se temelji uvijek na tome, da je čovjek u svojim refleksijama upućen na samog sebe. Na primjer u umjetnosti uvijek je zanimljivo upravo to, kad umjetnik sebe sama stavlja u središte. Mlade djevojke, koje imaju cilj da djeluju zanimljivo, da bi se time dopadale, najčešće su samodopadne — u tome leži estetski prigovor protiv svake vrste koketerije. Ipak, ima i posredne koketerije, koja je posljedica same prirode: ta djeluje uvijek lijepo — na primjer neka izvjesna ženska sramežljivost. Zanimljiva djevojka nalazit će muškarce, kojima će se svidjeti i baš tim svojim odnosom prema muškarcu postat će još zanimljivijom; ali to više nije prava žena, kao što nisu ni pravi muškarci oni, kojima se to dopada.
Važno je, da žena u svojoj mladosti živi samotno.
Ona mora sama sebi biti dovoljna, premda ta samodovoljnost počiva na iluziji; priroda ovim mirazom samoće oprema ženu kao kakvu princezu. I upravo taj mirni rast u nekoj iluziji osamljuje. Razmišljao sam o tome, zašto je baš za mlade djevojke suviše često druženje s drugaricama štetno. Možda to dolazi otuda, što takvo općenje nije ni meso ni riba: ometaju se iluzije, a da se ne razrešuju.
Žena je određena da bude pratilac muškarcu. Ako se suviše bavi drugim ženama, onda moraju učestati refleksije o odnosu prema muškarcu, i na taj način možda nastaju dame, ali nikada pratilice.
Meni je ideal ona djevojka, koja je sama u svijetu i nema prijateljica.
Svakako, postoje tri gracije, ali još nitko nije te tri žene zamišljao kako međusobno brbljaju; draž se ovog ženskog svetog trojstva sastoji u njihovoj šutnji.
Dugo sam o toj stvari premišljao i ja bih smatrao najboljim, da se djevojke zatvore u krletke, kada se onda ne bi trebalo plašiti štetnog djelovanja krutog nasilja.
Prema tome je najbolje dati djevojkama slobodu, ali im ne dati priliku, da se njome služe. Tako ostaju lijepe, i ne prijeti im opasnost, da postanu zanimljive.
Odgojena je strogo, čast njenim roditeljima čak i u grobu. Živi vrlo povučeno; njena tetka zaslužuje, da je čovjek zagrli. Nije upoznala radosti ovoga svijeta, dakle slobodna je od luckaste blaziranosti svjetskih ljudi. Ponosna je i prezrivo odbija ono, što se inače mladim djevojkama dopada; to je dobro. Kad bi to i bila mala laž, imao bih od toga koristi. Ona ne teži ni za kićenjem ni za raskoši, možda čak malo naginje polemici, ali to je samo korisno za dijete, koje je kao ona naklonjeno sanjarenju. Ona živi u svijetu fantazije.
Kada bi pala pod loš utjecaj, postala bi vrlo neženstvena, baš zato što je toliko ženstvena.
Seren Kjerkegor
Nastaviće se
