Od bezbroj
pisama koje je Mikelanđelo napisao tokom svoje duge i mukotrpne
karijere preživjelo je njih nekih četiri stotine devedeset; neka su
originali, naka autentične kopije a neka publikovane verzije
originala koji više ne postoje. Ova iz prve skupine su daleko
najbrojnija, a osim manjeg broja koja se nalaze na nekim drugim
mjestima – uglavnom u Florentine State collections, u Vatican Codex i
u Casa Vasari – sačuvana su u dva glavna arhiva: u Casa Buonarroti
u Firenci i u British Museum u Londonu. Iako je većina
Mikelanđelovih biografa tokom četiri protekla vijeka neka odabrana
pisma citirala, bilo u cijelosti ili djelomično, ona su opće
poznato postala tek 1875. godine, kada ih je u povodu četiristotog
Mikelanđelovog rođendana sva (osim njih dva) publikovao firentinski
archivist Gaetano Milanesi.
Pismo Luiđiju del Riću
iz Rima, oktobar/novembar 1542.
Gosparu Luiđi, prijatelju dragi. Pospješuje me stalno gospar Pjer Đovani da počnem slikati: kao što se može vidjeti, još četiri ili šest dana mislim da neću moći, jer obložen zid nije tako suh da bi se moglo započeti. No ima nešto drugo štto me muči više od zida i što i što mi ne dâ ne samo da slikam, već da živim; a to je potvrda koja ne stiže, a znam kako mi je dana riječ, tako da me drži silan očaj. Ja sam izvukao sebi iz srca hiljadučetiristo škuda koje bi mi (inače) poslužili da radim sedam godina, pa bih podigao dvije grobnice a ne jednu: a to sam učinio da mogu biti na miru i služiti Papi svim srcem. Sad uopšte ne nalazim novac i s više razdora i briga no ikad. To što sam poduzeo glede spomenutog novca, poduzeo sam s privolom Vojvode i s ugovorom o razrješenju; a sada kada sam ga (novac) potrošio, ne dolazi potvrda: tako da se vrlo dobro može vidjeti što to (sve) znači, bez ičeg napismeno. Dosta, jer za tridesetšest godina vjernosti, i zato što sam se drage volje dao drugima, ja ne zaslužujem drugo: slikarstvo i kiparstvo, napor i vjernost su me uništili, a još ide (sve) od lošeg nagore. Bolje bi mi bilo da sam se od početka dao na izradu šibica, jer ne bih bio izložen tolikom stradanju. Ja ovo pišem vašem Gospodstvu, jer kao neko ko me voli i ko je rukovao tom stvari i znade istinu, saopštiće to Papi, zato da bi znao da ja ne mogu živjeti a kamoli slikati: a ako sam dao nade da ću početi, dao sam je s nadomu spomnutu potvrdu; jer već mjesec danada se morala (tu) stvoriti. Ne želim više biti pod tim teretom, niti svakog dana biti klevetan kao varalica od onog ko mi je oduzeo život i čast. Smrt ili Papa jedino me mogu iz toga izvući.
Vaš Mikelanđelo Buonaroti
