Mirko Kovač – Cvjetanje mase

Vraćam se jednoj knjizi koju sam davno čitao. Uzimam je u ruke nakon dvadesetak godina. Čitam posvetu i datum: Zagreb, maja 1971. godine i potpis drage osobe. Knjiga se možda odloži za neko vrijeme, ali se ne zaboravlja. Uvijek iskrsne kao drago lice, oplemeni i doda našem životu toplinu i svjetlo, povrati intimu baš onda kad nam je potrebno. Montaigne je napisao kako mu se dešavalo da uzme knjigu naizgled novu i nepoznatu, a onda shvati da ju je čitao i išarao i već tada donio svoj sud o njoj. Ponovni povratak nekoj knjizi nije provjeravanje te knjige, već sebe samog. Za mene je knjiga trenutak prisnosti. U posljednje vrijeme nedostaje mi ta prisnost; knjige su potisnute događajima koji predskazuju katastrofu, zlokobnim kricima mase što se razliježu poput ratnih talambasa i najavljuju eru gomila. Knjiga o kojoj je ovdje riječ zove se Pobuna masa, a napisao ju je španski filozof Jose Ortega y Gasset. Objavljena je u Španiji 1930. godine, a ja posjedujem hrvatsko izdanje (Zagreb, 1941. godine) u prijevodu Zlatka Gašparevića. Toj knjizi vratio sam se jedne noći, u kasne sate, kada sam osjetio jezu od nadolazeće mase koja reži i pokazuje svoje varvarske zube. Strah od gomile sposobne za zločine i ludosti već sam iskazao u intervjuima što sam ih dao mnogim listovima u naivnom uvjerenju da ću te svoje zebnje prenijeti i na druge i da jedan glas može uticati na opštu histeriju. Sada se prisjećam davnašnje prepirke s prijateljem, urednikom ugledne izdavačke kuće. Posudio sam tu Orteginu knjigu i predložio mu da je uvrsti u izdavački plan. Kada smo se našli da porazgovaramo i prijateljski proćaskamo o filozofiji čudesnog stiliste Ortege, urednik se okomio na mene, grdio me što sam poturio tu razornu knjigu koju on nije mogao intelektualno da svari. Psovao je Ortegin elitizam, ta njegova nakaradna shvatanja mase, tu odbojnost prema radničkoj klasi. Čudio se da čitam takvog pisca koji izjednačuje boljševizam i fašizam, a nije bio vidovit i nije predvidio uspon “revolucionarne mase”, štaviše, bio je neznalica, arogantan tip, a o narodu je pisao uvrjedljivo, dok je komunizam shvatao pogrešno kao “kolektivnu halucinaciju”.

Ljutio se moj prijatelj i na termine kojima Ortega barata kao što su “čovjekmasa”, primitivna rulja kao “divlja životinja”, masa kao “bezbrojna serija nula”, “vođa kao tupoglavac”, kao homo vulgaris, narod kao “invazija varvara” itd. Počeli smo da se sporimo oko toga da masa i narod nikako nisu jedno te isto. Zastupao sam stajalište da je masa dirigovana i pijana, a narod disciplinovan i razborit. Masa je neautentična, povodljiva; narod je postojan. Masa je stihija, nju na političkoj sceni zapravo čini ta Ortegina “serija nula” s izrazitim rušilačkim nagonom, gomila bjegunaca od vlastitog ja! Narod ustaje protiv tiranija, dok ih masa najčešće uspostavlja. Masa je obezglavljena, jer nju pokreću mahom ludaci i neurotičari.

Masa izaziva strah, jer je uvijek totalitarna i rušilačka, dok se narod zalaže za politiku koja je moguća. Istina, Le Bon tvrdi da može “cijeli narod pod dojmom stanovitih uticaja da postane gomila”. Jaspers kaže da “masa krvavim prevratima pretvara jedan totalitarizam u drugi”. Samo je takav filozof mogao da napiše u svojoj autobiografiji o njemačkoj masovnoj zaslijepljenosti i histeriji tridesetih godina: “Sve sam više sumnjao u rečenicu Glas naroda, glas Božji, ukoliko taj glas naroda potiče od masa. Nisam mogao a da u duši ne prezirem sve one koje je taj zanos obuzeo.” Srpski su pisci već po tradiciji stali na stranu rulje, pa je književnik Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika, mahnitanje rulje po Vojvodini i srpskim provincijama podržao izjavom Vox populi, vox Dei; posve suprotno Jaspersu. Kod Canettija ima jedno poglavlje o inflaciji i masi. Canetti smatra da je inflacija potres ravan ratu i da “gomilanje nula” simbolizuje gomilu, a milioni predstavljaju istovremeno i milione izbezumljenih lica koja se sve više grupišu u bezlično mnoštvo. Tada se obično javljaju vođe koje Ortega naziva “osrednjim vanvremenim ljudima, bez dugog sjećanja, bez istorijske svijesti”, koji se “ponašaju kao prošlost, kao da su dio nekadašnje faune”. Brodski veli da bezlični tupi vođa odgovara masama, jer one u njemu vide vlastiti lik. Vođa odmah počne da se frlja brojkama i umnožava masu dodavajući sve više nula kako bi narasla i njegova veličina. On je sjedinjen s masom, preuveličava brojke kako bi se njegov uspon nečim mjerio. Ali to je narastanje praznine, a ti lažni milioni na mitinzima i zborovima nisu ništa drugo do vizualni simboli inflacije. To gomilanje obezvrjeđuje samo sebe. Pojedinac gubi svoj lik. Tako će se, kaže Canetti, u inflacionoj masi naći ljudi koji se inače ne bi međusobno pozdravili. U tom “padu miliona” mnoge su se osobe osramotile. Ako se obezvrjeđena lova nekad i nadoknadi, kako će se to postići s obrazom.

I ovo cvjetanje srpske mase započelo je procesom inflacije. To su najprije bili pohodi na stadione i dvorane, na hale sajmišta gdje su se održavali masovni koncerti novokomponovane muzike. Tu je zapravo počela da se uvježbava politička scena na koju će stupiti ta ista publika duhovno odgojena na Knjizi o Milutinu, toj novoj lektiri malograđanskih slojeva koji su se pripremali za nacionalnu predstavu i povratak u prošlost. Ta publika na estradnim mitinzima napajala se i erotikom, a poslije ju je samo preusmjerila prema novom čovjeku, vođi na političkoj estradi. Ali “erotska žudnja zahtijeva uzvrat”, kaže L. Strauss. Ako je “pevaljka” uzvraćala razgolićenim sisama i butinama, onda se i od vođe traži da podigne atmosferu, pokaže snagu i muškost i najavi odrubljivanje glava onima koji ne slijede masu. Vođa takođe žudi da ga vole svi njegovi podanici, on se više i ne zanima za ovo ili ono biće, već samo za mnoštvo. Ne usuđujem se dalje da razmatram te odnose, osjećam nedostatak kulturnih i socio-psiholoških istraživanja na ovom području, a nisam zadovoljan ni vlastitim uvidom u literaturu iz ovih oblasti. Montaigne je ovako rekao: “Često mi se dešavalo da govorim o stvarima kojima su znalci bolje i tačnije ovladali od mene, ali ja ovdje izlažem oglede svojih prirodnih, a nikako stečenih sposobnosti. I ko god me bude uhvatio u neznanju, neće mi ništa nažao učiniti.”

Dođe vrijeme kad “stvari poteku vrtoglavom brzinom”, rekao bi Ortega. Svjedoci smo toga vremena. U nekim istočnoevropskim zemljama jednopartijske diktature narod je preokrenuo vlastitu sudbinu, čak i po cijenu žrtava. Ti su narodi nastupili razborito zahtjevajući slobode, parlamentarnu demokratiju, evropsko povezivanje. Nešto ranije i našim prostorima prohujali su mitinzi. Jedan je srpski politolog, mada čovjek sumnjivog morala, tačno rekao da se Jugoslavija uvijek razvijala u suprotnom smjeru, pa su i ti mitinzi bili posve oprečni onom izlasku evropskih naroda na političku scenu. To su jedini mitinzi koji nisu izražavali potrebu za Evropom, već štaviše eurofobiju! Nisu zahtijevali parlamentarnu demokratiju, niti slobodu štampe, već naprotiv gušili svako kritičko mišljenje ako se odnosilo na njihov nastup i njihovu politku. Zalagali su se da neki politički šefovi odu, a umjesto njih da dođu drugi, ali po istom principu i u okviru netaknutog sistema. Nije li to pretvaranje “jednog totalitarizma u drugi?” I najzad, bio je to jedini evropski veliki skup koji je ispred Narodne skupštine u Beogradu osudio pluralizam i višestranački sistem. To što je masa urlala hoćemo oružje, dolje pluralizam, Slovenci lažu, smrt Šiptarima itd., govori samo o nevjerovatnom zaostajanju intelektualnom, moralnom, političkom i svakom drugom. Ako je taj miting predstavljao srpski narod, onda je tu pao mit o srpskoj demokratičnosti.

Bio je to jedini milionski skup održan u Evropi koji je bio antidemokratski. Tu se tražilo oružje, ali za osvajački i osvetnički rat. Tu su se ispisivale parole vjernosti centralnom komitetu i klicalo kompartiji! Prohujali su mitinzi, ali je ostala mržnja. Dakle, uvijek i samo u suprotnom smjeru!

Ivo Andrić bavio se političkim spisima Francesca Guicciardinija, pomno ih je čitao, bili su mu duhovno srodni, pa ih je sam prevodio. Htio bih da završim jednim lijepim zapažanjem Guicciardinija o masi: “Svjetina je u stvari isto što i lud čovjek, jer je ona čudovište u kome sve vrvi od nereda i zabluda, a njena jalova mišljenja su toliko udaljena od istine, koliko prema Ptolomeju, ima od Španije do Indije.”

Mirko Kovač

Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku