1. Pisac kojeg su voljeli pisci
Henry Miller navodi sto knjiga koje su utjecale na njega; tu je i deset autora koji su utjecali ne samo jednom knjigom nego cjelokupnim svojim djelom, a među tih deset izabranih je Knut Hamsun. “U onim godinama o kojima sam već govorio, kad sam rastavljao svoje najdraže pisce na dijelove ne bih li otkrio tajnu moć njihovih čari, prvenstveno sam se usredotočio na Hamsuna”, piše Miller u svojoj autobiografskoj prozi Knjige mog života. U Dictionnaire des litteratures (Pariz, 1968.) Philippe van Tieghem za Knuta Hamsuna kaže da je “jedan od najvećih pisaca svih vremena”, a Maksim Gorki nazvao je njegove junake iz romana Skitnice “gospodarima svijeta”. Thomas Mann, koji je o sebi imao visoko mišljenje, svojega je suvremenika Knuta Hamsuna proglasio najvećim živim piscem. U svojoj autobiografskoj knjizi Izgubljen u Americi, Isaac Bashevis Singer kaže najednom mjestu: “Moja najveća ljubav bio je Knut Hamsun.” Singer je s njemačkog i poljskog preveo Pana na hebrejski, a za jedno izdanje Gladi napisao je predgovor. Kada je emigrirao u Ameriku, u torbi je nosio samo nekoliko najdražih knjiga, medu njima i Hamsunova Pana. “Taj je roman pravo remek-djelo”, rekao je Singer. “Hamsunova je veličina u tome što je ljubav opisivao kao neprekidni sukob. U Panu se dvoje ljudi, Thomas Glahn i Edvarda, danomice bore za ljubav, vode pravi rat. Rat ljubavi Hamsunova je glavna tema.”
Njemački pisac Gerhart Hauptmann, dobitnik Nobelove nagrade, pišući o Panu, rekao je da se taj roman “zasigurno može ubrojiti medu najveće ljubavne poeme svih vremena”. A kontroverzni njemački pjesnik Gottfried Benn, nakon čitanja autobiografske proze Knuta Hamsuna Po zaraslim stazama, posljednje knjige što ju je slavni autor napisao u svojoj devedesetoj godini, doživljava tog čarobnjaka kao “ostarjelog lava koji iz svog kaveza prezirno gleda posjetitelje zoološkog vrta, a kada medu njima nanjuši nekog odvjetnika ili liječnika, pljune kroz rešetke na tu stranu”.
U knjizi Kolos iz Maroussija, Henry Miller piše o svojem putovanju u Grčku i odmah na početku knjige opisuje susret na brodu s jednim Grkom, studentom medicine s kojim je do tri ili četiri sata ujutro razgovarao o Knutu Hamsunu. Henry Miller piše: “Tako sam doznao da Grci luduju za njim. Iz početka mi se činilo čudnim što razgovaram o tom sjevernjačkom geniju ploveći put toplih mora…” Tako je i Henry Miller, kao odličan znalac djela velikog putnika i skitnice Knuta Hamsuna, i sam sretno zaplovio pod znakom Hamsunove zvijezde, ne samo vodama Sredozemlja, nego i vodama literature.
Ako je vjerovati, i ako je to više važno, Lenjin je znao napamet cijele stranice iz Hamsunova romana Viktorija. Možda se taj podatak kasnije uzimao kao ideološka propusnica za pisca izopćenog poradi odanosti Hitleru i nacizmu, ali danas je to, nakon kraha obje ideologije, samo bizaran detalj i ništa više. U Sjećanjima Norvežanina Trygvea Liea, nekadašnjeg tajnika Ujedinjenih nacija, stoji da se Molotov zauzimao za Knuta Hamsuna, te da je jednom rekao: “Čovjek koji je stvorio tako veliku umjetnost treba da živi u miru ostatak vremena koji mu još predstoji.” Također vele daje i Staljin više puta intervenirao da se Knut Hamsun ne optužuje kao kvisling. Po svemu sudeći, to bi mogao biti točan podatak, jer je ciničan, to prije što se zna da je Staljin progonio velike pisce svoje zemlje, slao ih u Sibir, montirao im procese i strijeljao ih.
Doista, ti su komunistički satrapi znali pročitati poneku knjigu kako bi se o njima širile fame da su načitani i obrazovani. Moguće je da su i te priče o Lenjinu i Staljinu posve točne, a i uklapaju se u biografiju Knuta Hamsuna, kojemu su sva čuda i sve krajnosti, dobro i zlo, nevolja i slava, uvijek išli naruku. U svakom slučaju, Knut Hamsun je bio jedan od najčitanijih pisaca u Rusiji, a u to vrijeme poznati književnik koji se bavio “okrutnom stvarnošću i razarajućim strastima”, Mihail Arcibašev, emigrant nakon Oktobarske revolucije, pisao je pomalo zajedljivo i ljubomorno o tome kako je Knut Hamsun uzdignut do božanstva i sada mu se “podižu oltari da bi ga se slavilo kao velepjesnika života i ljubavi”.
2. Germanofilstvo
Bio je Knut Hamsun isto tako čitan i popularan u Njemačkoj; to je uostalom prvi veliki jezik na koji se prevode njegova djela s norveškog. Zasigurno je i taj podatak važan za njegovo germanofilstvo, kao i činjenica da nije podnosio Angloamerikance i njihovu kulturu, te da su oba njegova boravka u Americi bila istodobno i teška životna iskušenja. I kasnije, kada je postao slavan, angloamerička kritika nije ga prihvaćala, a niti je u tom bio svijetu bogzna kako čitan pisac. I detalj iz biografije Knuta Hamsuna da je svoju mladenačku ljubav Dostojevskog zamijenio Nietzscheom, također može biti dodatna energija njegovu germanofilstvu koje će, nažalost, otići u krajnost i kulminirati političkom zaslijepljenošću, jer je veliki pisac dao podršku Hitleru i njegovoj ideologiji “novog europskog poretka” u kojemu bi, kako je sam rekao u svojoj obrani, norveški narod imao značajnu povijesnu i kulturnu ulogu. Sudeći po onome što je cijelog života pisao, Knut Hamsun nije mogao imati nikakvih vjerskih, nacionalnih, rasnih ili bilo kojih drugih predrasuda, pa tako i nije bio prijemčiv za fašističku ideologiju, ali njemu se, tada već starcu, zacijelo nešto dopalo u toj volji za moć, u toj ideji nove Europe, jer se ponadao da će upravo Njemačka integrirati Europu i spasiti je od “razarajućih sila”, a za njega je engleska tiranija bila izvor svih zala, a engleska imperijalna politika kamen smutnje u Europi. Posve je točno da je engleska politika bila licemjerna, dovoljno je pročitati briljantne tekstove Georgea Orwella koji je tu politiku nazivao moralnim svinjcem, ali od čovjeka u poodmakloj dobi, kao što je to bio Knut Hamsun, nije se moglo očekivati da bude politički pronicljiv, i to u vremenu kada su gubili razum mnogo mlađi pisci i filozofi. George Orwell bio je napadan i zdesna i slijeva i to uvijek kao individualist, što je za pisca zapravo kompliment i jedino moguća politička pozicija. Ako bismo zanemarili loše propagandne tekstove što ih je u slavu Njemačke pisao Knut Hamsun, onda bi i njemu, po svim mjerilima i po svemu što je i kako je napisao, bilo mjesto na toj Orwellovoj ljestvici individualaca. On je umio žestoko i starački čangrizavo napasti prijetvornu englesku politiku, a onda zastraniti u hvalama Hitlera kojega je vidio kao “propovjednika evanđelja o pravima svih naroda”.
3. Privlačnost fašizma
Nije samo Knut Hamsun bio fasciniran Hitlerom; veliki je broj pisaca, ali i političara, također bio fasciniran tim pojavama kao što su Hitler ili Mussolini, čak je i jedan Winston Churchill još 1927. godine pisao Mussoliniju: “Da sam Talijan, zacijelo bih svesrdno pristajao uz Vas u Vašoj slavodobitnoj borbi protiv zvjerskih apetita i žestina lenjinizma…” U studiji Alastaira Hamiltona Intelektualci i fašizam 1919.-1945., nalazimo značajna književna imena koja su na ovaj ili onaj način učinila da privlačnost fašizma, kako to veli Hamilton, osvoji europsku intelektualnu elitu. Dakako, ova bilješka o Knutu Hamsunu nije prigoda da se opširno govori o piscima u politici, posebice u razdoblju fašizma, pa ćemo tek ovlašno spomenuti neka velika europska imena koja su bila kudikamo utjecajnija od Hamsuna, ako ništa drugo, barem i stoga što su pripadala velikim jezicima.
Kad jedan Bernard Shaw ishvali fašizam i Mussolinija, onda je to moralo imati odjeka. Čudesni pisac Gilbert Chesterton putovao je u Rim da bi nakon toga još oštrije zastupao fašistička stajališta i složio se s onom odvratnom rečenicom B. Shawa da su “državnici katkad primorani ubijati svoje izravne protivnike”. Njemački filozof Martin Heidegger, sve do 1934. godine član Nacionalsocijalističke partije, poticao je svoje studente na odanost Hitleru, jer je u njemu vidio “moć naroda koji mora zagospodariti vlastitom sudbinom”.
I glasoviti njemački pisac Ernst Jünger, vrhunski stilist, pisao je da je “rat naš otac, on nas je rodio u zažarenoj utrobi rovova kao novu rasu…” Jünger je svoje knjige slao na dar Hitleru, sačuvan je jedan primjerak knjige Feuer und Blut s posvetom: “Nacionalnom vodi Adolfu Hitleru”. Možda je u tom smislu Knut Hamsun ispao nešto “ludi”, pa je svoju Nobelovu kolajnu poslao na dar Goebbelsu i napisao mu: “Primite moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati. Vaš odani Knut Hamsun.”
Veliki pjesnik W. B. Yeats razrađivao je svoje historijske teorije i polagao nade u rat kao “herojsko razdoblje” koje mora donijeti novi poredak. Isto tako, veliki talijanski pjesnik Giuseppe Ungaretti bio je u početku Mussolinijev suborac i suosnivač radikalne milanske grupe Fascio di Combattimento. Slavni dramatičar Luigi Pirandello smatrao je sebe pretečom fašizma i pisao 1934. godine “da moraju postojati neki Cezar i neki Oktavijan, da bi postojao jedan Vergilije”, a popularni pjesnik, dramski pisac i romansijer Gabriele d’Annunzio, kojega je čak i James Joyce uspoređivao s Flaubertom, postao je nacionalni heroj, a povjesničari vele da je svojim nacionalizmom dao ton fašizmu, da je utemeljio prije svega “starorimske pozdrave, pjesme, parole, uniforme, parade”, te da fašizam mnogo duguje D’Annunziju injegovim pustolovinama.
Čuveni pisac Curzio Malaparte važio je neko vrijeme kao “najbolji teoretičar fašizma u Italiji”. U Francuskoj je hvaljeni pisac Louis-Ferdinand Celine bio gotovo vulgarni “prorok antisemitizma”, a jednom je napisao da su Hitler, Franco i Mussolini pacifisti, te da su “fantastično debonnaire”, plemeniti, zanosni, uzvišeni i “dostojni dvjesto pedeset Nobelovih nagrada”. I Ernst Jünger se grozio Celineova antisemitizma, a za svog boravka u Parizu prisjeća se susreta s njim, njegova unezvijerena pogleda i prijekornih riječi da je “zapanjen što mi vojnici ne strijeljamo, vješamo i istrebljujemo Židove”.
Knut Hamsun nema nijedne takve mrlje u svojoj biografiji, niti jedne rečenice u svojemu djelu, čak ni iz usta nekog junaka, koja bi se mogla tumačiti kao antisemitska. On je sam bio neka vrsta “lutajućeg Židova”, a bit će da su ga mnogi židovski pisci i intelektualci doživljavali kao Ahasvera, divili mu se kao piscu i prijateljevali s njim, a autor kultne knjige Kultura čovječanstva Egon Friedell nazvao je Knuta Hamsuna “Homerom našeg doba”. Hamsun je bio sedamdesetogodišnjak kada je, kako to navodi odlični znalac njegova djela i prevoditelj na hrvatski jezik Mirko Rumac, odgovorio na jednu anketu norveškog antisemitskog glasila Nasjonal Tidskrift i između ostalog rekao:
“Židovi su veoma sposoban narod. Ja tu ne govorim o svojim hrabrim i simpatičnim židovskim prijateljima. Svugdje i općenito, židovski se narod istaknuo svojim značajnim intelektualizmom i stoji vrlo visoko. Gdje se još može naći to što bismo mogli usporediti s duhom njihovih proroka, njihovom poezijom i njihovom pjesmom. Sjetite se kako je izvanredno muzikalan taj narod; on je bez dvojbe najmuzikalniji narod na svijetu. Bilo bi poželjno da se svi Židovi nađu u jednoj zemlji koja bi bila njihova domovina, a tamo bi oni mogli sve svoje sposobnosti i osobine staviti u pokret za dobro cijelog čovječanstva, ali gdje bi se mogla naći ta zemlja? I dok se to ne ostvari, Židovi moraju ostati tamo gdje jesu, jer nemaju druge domovine. Oni stoga moraju u budućnosti djelovati među tuđim narodima za svoje dobro i dobro tih naroda.”
Ako se sve pažljivo odvaže, Hamsunov je nacizam gotovo iracionalan, čak i neobjašnjiv, možda ponajprije starački inatljiv, ako ne i osvetoljubiv prema engleskoj politici i engleskoj kulturi, premda njegova anglofobija nikome nije mogla nauditi, Englezima ponajmanje, stoga se i ne može dovesti u bilo kakvu vezu s rasnom netrpeljivošću. Knut Hamsun je bio, kako je to jednom rekao Thomas Mann, “najbliži Nietzscheov učenik” koji je, prema riječima švedskog pisca Larsa Forsella, vjerovao “da se čovjekova posebnost i veličina mogu postići jedino kroz usamljenost na ničeovskom Zarathustrinu brijegu”, te da je za Hamsuna svetinja “život jedinke a ne stada”. Dakle, njemu su kolektivni zanosi bili nešto posve strano, pa je pravo čudo kako je mogao imati bilo kakvih simpatija za njemačko masovno ludilo, ili se pak i sam našao u “povijesnoj magli” o kojoj je Tolstoj pisao i na jednom mjestu rekao da “čovjek živi svjesno samo za sebe, a nesvjesno sudjeluje u traženju povijesnih ciljeva”. I Milan Kundera je lucidno pisao o zaslijepljenosti u “povijesnim maglama”, ali i o zabludama velikih pisaca koje ne podliježu sudskim procesima, jer to su zablude koje se pretvaraju u “egzistencijalnu mudrost”. Osvrćući se na procese piscima u ovom stoljeću, Kundera je spomenuo i Knuta Hamsuna, ali i mnoge druge, tražeći oprez u prosudbama kad je riječ o njihovim zaslijepljenostima, pa je, između ostalih, uzeo primjer Majakovskog i rekao: “Kad je Majakovski pisao svoju poemu o Lenjinu, nije znao do čega će lenjinizam dovesti, a mi koji sudimo o njemu s tolike vremenske distance, ne vidimo maglu koja ga je obavijala. Sljepilo Majakovskog pripada vječnoj ljudskoj sudbini. Ne vidjeti maglu na njegovu putu, znači zaboraviti što je čovjek, zaboraviti što smo mi sami.”
4. Ideologija i pisci
Veliko ime Knuta Hamsuna zasigurno je zlorabljeno u svakovrsne ideološke svrhe, pogotovo kad su na scenu stupili mračni, intrigantski i bezobzirni režimi, premda je i sam krivac za takvo što, ali sve više vjerujem da se u tim okrutnim vremenima našao u “povijesnoj magli” i da se u takvom ograničenju više nije uspio orijentirati. I onaj detalj kad je nakon višemjesečnog boravka u Dubrovniku stigao u Beč, bilo je to ožujka 1938. godine, i tamo zatekao vijest da je njegov prijatelj i pisac Egon Friedell skočio s kata i počinio samoubojstvo, točno na dan ulaska njemačkih trupa u Austriju, govori kako je Knut Hamsun dobroćudno shvaćao i samo zlo, pa je, žaleći prijatelja, gotovo naivno rekao: “Što nije došao k meni u Dubrovnik, tamo sam mu mogao pomoći.”
I od tolikih pisaca koji su bili pristaše fašizma, samo su dvojica strpana u ludnicu, i to dvojica najvećih, Knut Hamsun i Ezra Pound. Točno je rekao Alastair Hamilton: “Poundovo ludilo ležalo je u tome što je vlastitu utopiju podržavao do kraja.” To isto može se reći i za Knuta Hamsuna. Njemačka je već poražena, Hitler je mrtav, a on mu svibnja 1945. godine piše nekrolog u Aftenpostenu i naziva ga velikim reformatorom kojemu je sudba dodijelila da “djeluje u vremenu najbesprimjernije surovosti koja gaje na kraju oborila”. Svatko bi se drugi barem suzdržao, ali Knut Hamsun ostaje do kraja vjeran vlastitim zabludama.
Većina pisaca sklonih fašizmu, a među njima i mnogi od onih koje smo ovdje spomenuli, odrekla se svojih uvjerenja, odlazeći katkad u potpunu suprotnost. Curzio Malaparte, nakon svoje fašističke faze, zagovarao je kineski tip komunizma, pa je tako prevalio put od poljskog Židova s pravim imenom Kurt Erich Suckret, ratnika, ratnog dopisnika i komunista, do Malapartea talijanskog pisca i fašista, onda ultraljevičara i napokon, kažu pred samu smrt, katoličkog konvertita. I G. K. Chesterton je na kraju svih lomova došao do katoličke vjere kao posljednjeg utočišta. Benedetto Croce, znameniti talijanski filozof, koji je 1924. napisao da je “srce fašizma ljubav prema Italiji”, kasnije je postao ljuti kritičar Mussolinija. Nakon 1945. godine, mnogim je piscima i filozofima oprošteno šurovanje s fašizmom, to prije što su se i sami pokajali, pa se, primjerice, jedan Pirandello, nekada član Fašističke partije, igrao na svim svjetskim pozornicama u vrijeme kad se ime Knuta Hamsuna nije moglo spomenuti i kad su mu čitatelji zatrpali kuću gomilama vraćenih knjiga, zahtijevajući suđenje svojeglavom i slavnom piscu kako bi se i preko njega nacizam posve porazio. Dakako, mislim da je dobro što je veliki dramatičar Luigi Pirandello odmah nakon poraza fašizma dospio u svjetska kazališta, ali bih također volio da je bilo nešto više milosti i za Knuta Hamsuna.
Knut Hamsun i Ezra Pound proglašeni su luđacima. Poundu je i doslovno navučena luđačka košulja, dok se s Hamsunom postupalo nešto opreznije, premda je proveo četiri mjeseca u Psihijatrijskoj klinici na Vinderenu u Oslu i tamo bio podvrgnut nimalo ugodnim metodama dr. Langfeldta koji je na kraju svojih ispitivanja zaključio da su duševne sposobnosti Knuta Hamsuna “trajno umanjene”.
“Još i dandanas nosim u sebi mučna sjećanja na ono što je boravak u toj klinici uništio u meni”, piše Knut Hamsun u svojoj čudesnoj memoarskoj knjizi Po zaraslim stazama. “Ne može se to izmjeriti, ne postoje za to mjere. Bilo je to lagano, lagano, lagano čupanje samog korijena. Gdje je krivnja tome? Nigdje posebno, nigdje naročito, već u sistemu. Vladavini nad živim životom, pravilima bez intuicije i srca, u psihologiji točaka i rubrika, u cijeloj jednoj znanosti koja prkosi znanosti. Drugi možda mogu podnijeti to mrcvarenje, no to se mene nimalo ne tiče, ja ga podnijeti ne mogu. Psihijatar bi to morao shvatiti. Bio sam zdravo stvorenje, postao sam drhturava želatina.”
Kada sam potkraj 1993. godine putovao u Stockholm kao dobitnik književne nagrade Tucholsky, jedan moj švedski prijatelj diskretno me upozorio, znajući da sam u literarnom smislu hamsunovac, da što manje spominjem toga velikog pisca, jer Skandinavci mu “ne opraštaju Hitlera”, premda je Knut Hamsun u lektiri, ali “kad ga stranci veličaju, to se doživljava kao kad nekoga podsjećate na njegovu sramotnu prošlost”. I doista, već pola stoljeća vode se rasprave i polemike oko intelektualaca koji su se makar i površno, katkad i nekom nesmotrenom izjavom, izjasnili kao pristaše fašizma, ili barem simpatizeri te nakazne ideologije, dočim one koji su srcem i dušom pripadali komunizmu, nitko ne uznemirava, a nekmoli da ih se anatemizira ili odvodi u ludnice. Kada je George Orwell pisao da je europska ljevica bila fascinirana Staljinom, a znamo da iza toga monstruma također stoje masovna groblja i koncentracijski logori, i kada je grešnim britanskim staljinistima skresao da žele biti “antifašisti, a da pritom ne budu protiv totalitarizma”, odmah je ocrnjen kao “sotona koja blati svoju domovinu i naciju” i umalo izopćen iz britanskog društva.
Ako negdje neki novi Hamilton piše studiju o privlačnosti komunizma, onda se nadam da će se u toj studiji postaviti ozbiljna pitanja o velikim piscima koji su pripadali “neospornom užasu”, te da će se to učiniti s blagošću, a ne nikako s osudom i divljaštvom poput onog američke vojske koja je genijalnog Ezru Pounda “držala mjesecima u kavezu kao kakvu životinju pod vrelim suncem Italije”. Ne vidim nikakvu razliku između one Celineove da Hitler &comp. “zaslužuju 250 Nobelovih nagrada” i one Aragonove: “Mi stavljamo Staljina iznad Shakespearea, Rimbauda, Goethea, Puškina”, ili ode Paula Eluarda u kojoj pjeva da jedino Staljin može “razbiti sve nesreće današnjice”. Nitko ne traži anatemu onih pisaca koji su stavljali Staljina iznad Shakespearea, ali bi svakako bilo poželjno da se podjednako rasporede “povijesne magle”, ili pak da dublje i sveobuhvatnije progovorimo o nama samima i užasima našeg stoljeća, o padu u barbarizam i djelovanju s antihumanističkih pozicija, o intelektualcima “sklonim zločinu, đavolskom outsideru i uništenju civilizacije”, kako veli Hans Magnus Enzensberger. Još bih nekako i mogao razumjeti zablude velikih pisaca, njihovu vjeru u političke utopije, ali nikakova razumijevanja nemam za one pisce koji su izravno sudjelovali u vlasti bilo kojeg totalitarnog poretka.
Možda smo i odviše vremena posvetili toj epizodi Hamsunova života iz razdoblja fašističke epohe, ali u toj su se točki stekle mnoge proturječnosti našeg doba, pa je bilo vrijedno i o tome nešto reći i to privesti u jednu cjelovitu priču, to prije što je o veličanstvenom djelu Knuta Hamsuna napisano po svoj prilici mnogo više nego što je sam napisao, a bogme je za svog dugog i plodnog života otkrio cijeli jedan literarni kontinent i stvorio, kako sam veli, “nekoliko stotina likova, stvorio ih i oslikao iznutra i izvana kao živa bića, u različitim duševnim stanjima i nijansama, u njihovim sanjama i postupcima”. A u tom mnoštvu likova stvorio je i cijelu jednu menažeriju “insekata i paukova u ljudskom liku”, kako je pisao G. Benn.
Do svoje pedesete godine Hamsun je tako virtuozno vladao svojim pripovjedačkim Ja, šireći posvuda, u pričama i romanima, autobiografske natruhe, ali tako maestralno da se katkad čini kako je i sam tvorac “čudovište ili vrag” i kako se lako preobražava i na tisuću i jedan način prelazi iz osobe u osobu. Tek nakon pedesete godine napušta to autobiografsko Ja i prelazi na poziciju objektivnog pripovjedača promatrajući svijet ozdozgo, iz rakursa vidovitog Boga kojemu ne promiče nijedna sitnica (“Ja pišem o sitnicama i pišem sitnice”, kaže Knut Hamsun), koji čuje svaki šum golemih prostranstava svojega svijeta, zapaža sve što miče i živi u tome svijetu, stvara kao sam Bog, katkad iz ničega, iz jedne kosti, a onda to sve nadahne kao kakav čudotvorac i oplemeni stilom “sasvim osebujnim i osobenim u kojemu je razvijeno umijeće neizravnog i tek nagoviještenog izražaja; to je clairobscur, u kojemu nema tvarnih i opipljivih obrisa, već je sve oblikovano samo treperenjem sjena i polusjena i drhtavim svjetlucanjem pojedinačnih sitnih fragmenata”, kako je u povodu izlaska romana Skitnice na hrvatski jezik 1943. godine, napisao Slavko Batušić. Taj je pisac i Hamsunov prevodilac, još 1931. pisao u tjedniku Društva hrvatskih književnika Savremenik da su romani Knuta Hamsuna “igra istine i priviđenja, mješavina najsićušnijih drhtaja iz kojih je izgrađeno zbivanje s nečim golemim tmurnim i tjeskobnim, što dočarava zanos, suze i smijeh”.
5. Život, lutanja, knjige
Knut Hamsun rođen je 4. kolovoza 1859. na imanju Garmostrast pokraj Loma, u pokrajini Gudbrandsdalen, u južnoj Norveškoj, kao četvrto od šestero djece u obitelji siromašnog krojača. Kada je Knut imao tri godine, obitelj seli u sjeverne krajeve, u Hamaroy blizu Lofota i nastanjuje se na malom priobalnom imanju Hamsund. Knut je zarana postao pisar kod svojega ujaka, a nakon što je završio postolarski zanat, vratio se u Gudbrandsdalen. Otada počinje mijenjati zaposlenja, lutati i pisati prve pripovijetke. Bio je sudski podvornik, cestar, lučki radnik, ložač na parabrodu, knjigovođa i dr. U dvadesetoj godini odlazi u Kopenhagen, nudi svoje priče, ali bez uspjeha. Čuveni norveški pisac Arne Garborg ne vjeruje u dar mladog Hamsuna; štoviše, misli da od njega nikada neće biti pisca. Godine 1882. Knut Hamsun odlazi u Ameriku, tamo se bavi svakovrsnim poslovima, radi kao drvosječa, rudar, poljodjelac, postolar, svinjar, zidarski radnik, da bi se nakon dvije godine provedene u Americi vratio u Norvešku da umre, jer su liječnici konstatirali da ima tuberkulozu i da mu preostaju još dva mjeseca života.
U Kristianiji, današnjem Oslu, ponovo pokušava kao pisac i napokon objavljuje tekst o Marku Twainu koji potpisuje kao Knut Hamsund, ali tiskarskom greškom ispada slovo d, pa je tako s greškom, dakako samo slovnom, započela jedna velika književna karijera. U Kristianiji liječnici opovrgavaju nalaze američkih kolega, pa je i ta greška odredila dugovječnost, a bogme i besmrtnost Knuta Hamsuna. Dvije godine provodi u Kristianiji, živi teško, gladuje, povremeno održi poneko predavanje, a onda, 1886. ponovo odlazi u Ameriku i tamo nastavlja lutati i mijenjati zanimanja. Bio je žetelac na poljima, tesar, pomoćnik u sitničariji, pokućarac, kondukter na tramvaju u Chicagu, željezničar, ribolovac na bakalare oko Nove Fundlandije i dr.
Godine 1888. vraća se u Europu, boravi u Kopenhagenu, gladuje i piše gladujući svoj prvi roman Glad koji izlazi 1890. u Danskoj, odmah se prevodi na njemački, a tek nakon izlaska u Njemačkoj objavljuje se u Norveškoj. Romanom Glad utemeljena je književna slava Knuta Hamsuna, ali ta se skitnica nikako ne može skrasiti najednom mjestu, putuje po Norveškoj i drži predavanja, sve više boravi u Parizu gdje se osjeća sljedbenikom Strindberga, neko vrijeme živi u Münchenu i Berlinu, zatim ponovo u Kristianiji i rodnom mjestu. Piše romane, drame i polemičke tekstove. Objavljuje roman Misterije, a potom izlazi čudesna knjiga, vrhunsko djelo svjetske književnosti, roman Pan. Četiri godine kasnije pojavljuje se ljubavni roman Viktorija, ta “pjesma nad pjesmama”, ta povijest jedne ljubavi, kako je sam autor naznačio u podnaslovu. Knut Hamsun ponovo putuje, ostaje godinu dana u Finskoj, potom krstari Rusijom do Kavkaza, vraća se preko Turske, stječe nova iskustva, piše putopise i novele, nastanjuje se u jednom malom mjestu blizu Kopenhagena; tu kratko boravi, seli u Kristianiju, ali i tu se neće skrasiti, jer taj “čudnovati grad nitko ne napušta, a da ne biva od njega obilježen”, pa se taj sanjar, taj novi Peer Gynt, nakon dvadeset i pet godina, kao i njegov junak moreplovac August, vraća na sjever, u svoj Hamsund. Neće se Knut Hamsun dugo zadržati u mjestu svog djetinjstva, vraća se na jug, odlazi u Dansku, živi na otočiću Samso, a nakon što mu se rodila kći Viktorija 1902. godine, nakon burnog bohemskog razdoblja u Kopenhagenu, nastoji uploviti u mirnu obiteljsku luku i nastanjuje se u Drobaku, u fjordu Oslo, ali ubrzo raskida brak i nastavlja s lutanjima. Tada nastaju romani Pod jesenjim zvijezdama, Lutalica svira sa sordinom, Posljednja radost i dr. U svojoj pedesetoj godini sklapa drugi brak, ovaj put sa ženom mlađom od sebe dvadeset i dvije godine, glumicom Marie Anderson. Zajedno s Marie, koja napušta glumu, odlazi na sjever, kupuje imanje u kotaru Hamaroy, blizu svog nekadašnjeg doma, tu se smiruje samo godinu dana, a onda ponovo putuje na jug, boravi u raznim mjestima, piše i tek povremeno obilazi suprugu koja održava imanje i rađa djecu.
Nakon svoje pedesete Knut Hamsun napušta pripovjedačko prvo lice i prelazi u svoju osmatračnicu da bi kao objektivni tvorac napisao niz velikih romana koji nam otkrivaju nepoznate svjetove daleko od buke historije, beskrajna prostranstva i neviđene likove “u stalnoj borbi i inicijativi”, u pokretu kopnom i morem, vođene lutalačkim strastima, ali i tvoračkim pregnućima, likove koji se spajaju sa svojim autorom, jer svaki nosi dio njegova iskustva čineći tako jedinstveni roman bez granica, osobnu povijest svake ličnosti na tom “golemom polju egzistencije”, što ga svaki pravi pisac “istražuje i obraduje do kraja”, kako je jednom rekao Witold Gombrowicz. Dakle, nakon svoje pedesete Knut Hamsun stvara romane Gradić Segelfoss, Žene na studencu, Posljednje poglavlje, Moj život živi, Skitnice, August, Krug se zatvara i dr., te i remek-djelo Blagoslov zemlje (1917.) za koje dobiva Nobelovu nagradu 1920. godine.
Nakon velikog uspjeha Blagoslova zemlje, Knut Hamsun kupuje imanje Norholm u Sorlandetu, nekih desetak kilometara od Grimstada, na samom jugu Norveške. Tu se skrasio, a prema svjedočenjima njegove žene i djece sve više je postajao čudak i osamljenik, neka vrst “modernog pustinjaka”, sklon dugim samoizgnanstvima, odbojan na počasti i titule, a posljednje godine života proveo je u potpunoj gluhoći. Na tome lijepo uređenom imanju podigao je i jedan jarbol na koji je svake godine, na dan norveške nezavisnosti, 17. svibnja, podizao zastavu. Ta će zastava prekrivati njegov lijes na sprovodu. U obiteljskom krugu, tiho i bez pogrebnih ceremonija, pokopan je 19. veljače 1952. godine.
“A zašto ne bismo umrli?”, piše Knut Hamsun u svojoj knjizi Po zaraslim stazama. “Tacit smatra da smo mi Germani vrlo sposobni da umiremo. A u tom pogledu Vikinzi nas nisu nimalo osramotili. Naše nešto mlađe spoznaje dale su nam objašnjenja čemu smrt uopće: pa mi ne umiremo zato da bismo bili mrtvi, da nešto bude mrtvo, umiremo zato da bismo mogli prijeći u život, umiremo da bismo živjeli, nalazimo se u nekakvu planu. Isti Tacit hvali nas što ne pravimo velikih pitanja oko grobova. Tek malko zemlje nabacamo na sebe. Mirisa radi.” A najednom mjestu u istoj knjizi veli: “Živ ili mrtav, tako je svejedno.”
6. Moć pripovijedanja
Za svakog velikog romansijera pravi je užitak napisati pripovijetku. Knut Hamsun je u svojim romanima uvijek imao niz pripovijedaka, ali one su tamo u funkciji sižea, integrirane u strukturu romana, a priče koje nam je ostavio i koje je pisao između velikih romana, tako su savršeno izvedene i žanrovski precizne da predstavljaju trijumf autorova umijeća, majstoriju na samom vrhu svjetske pripovijetke. Knut Hamsun je slavan kao romansijer, ali kao pisac pripovijetke, kao pisac klasične kratke priče, pomalo je ostao u sjeni, premda je zapravo u tom žanru pokazao sve osobine svojega majstorstva i dosegnuo onu razinu kad se za jednog pisca može mirno i bez ikakve dvojbe reći da je genijalan pripovjedač. Namjerno rabim ovu otrcanu natuknicu, jer kad pored nje stane veličanstvena figura Knuta Hamsuna, onda sve “poprima puninu i djeluje istinito”, baš kao što su istinite njegove priče. Richard Burgin, u razgovoru s I. B. Singerom, pitao je velikog majstora pripovijetke da li sve te priče potječu iz njegova života, a Singer je odgovorio da su sve priče povezane sa životom autora, ali to ništa ne znači ukoliko ne postanu jedinstveni slučajevi! Sve su priče Knuta Hamsuna jedinstvene, premda sve potječu iz njegova života i mogle su se dogoditi samo njemu. On sam kaže da je svojim likovima davao crte “vlastite ličnosti, a sve su to podvojene i složene ličnosti, niti posve dobre, niti posve zle, već se to oboje iznijansirano izmjenjuje u njihovu biću i njihovim postupcima. A takav sam bez sumnje i ja sam.” Kad to izusti sam Knut Hamsun, kad kaže da su u njegove priče utkani mnogi detalji iz vlastite biografije, mnoge osobine njegova karaktera, onda je to razlog da se još više divimo autorovu umijeću, jer podvig je razgraditi vlastitu biografiju da bi se iz toga “sazidala kuća svog romana”.
Pisac ne mora biti pustolov da bi imao osebujnu biografiju iz koje bi, kao iz rukava, ispadale priče; mora, ponajprije, biti obdaren “da zapaža ono što drugima promiče”, obdaren da, kao kakav mamac, privlači događaje, da se njemu događa upravo ono što druge mimoilazi, ili čak sve ono što i drugima; i napokon, sve to mora, bilo istinito ili izmišljeno, učiniti jedinstvenim događajem koji ne smije, kako veli Singer, “nalikovati nijednom drugom događaju”. Dakako, Jorge Luis Borges drukčije je dolazio do svojih priča; slab vid, a potom i sljepoća, nametnuli su mu i poseban stil koji je inače za njega bio “atribut onoga tko pripovijeda”. Premda je drukčije dolazio do svojih priča, Borges je, kao i Singer, smatrao da se priče moraju ostvariti jednostavnim i jedinstvenim načinom kako bi se postigla “skromna i diskretna složenost”.
Nisam nikako želio ovim malim uvodom upuštati se u teoriju pripovijetke, ali mi se činilo korisnim navesti neka iskustva i zapažanja velikih pripovjedača koja su u suglasju s iskustvima Knuta Hamsuna, jer taj je lutalica izravno ulazio u priče, a saopćavao ih neizravnim sredstvima, da bi se te priče izravno vinule u estetske visine. Kad je Singer jednom rekao da “realistična moć proze uvećava njezinu mističnu moć”, onda mi se čini da je ponajbolje definirao i pripovjedačku moć svojega uzora iz mladosti Knuta Hamsuna.
7. Zavodnik
Pripovijetke koje su se našle u ovome izboru i pod naslovom Zavodnik i druge priče, kao uostalom i sve kraće proze Knuta Hamsuna, samo su poglavlja jedinstvenog romana u kojemu se dodiruju udaljeni svjetovi i ukrštaju mnogobrojne teme i likovi, a istodobno su i savršene male cjeline kao najviši doseg u svom žanru, te i vrhunac pripovjedačke magije. Ono što plijeni kod tih priča jest činjenica da su stvarni događaji iz života njihova autora prešli u isto tako uzbudljive pripovijesti koje nam pokazuju da je i pisanje, kao god i život, uzbudljiva avantura. To je bogomdana osobina da jedan pripovjedač ima sto lica i da se svako lice pokazuje na sto načina. On svaki put mijenja kut gledanja; jednom je sam pripovjedač, drugi je put pripovjedač koji sluša pripovjedača, onda je samo promatrač, ali uvijek sudionik u događajima bez kojega su nezamislive te “neobične fabule”, situacije, zapleti i atmosfera u pričama.
Sommerset Maugham je rekao da je “suština pripovijedanja istina u priči”, a Rudyard Kipling je često govorio o istini kao “starijoj sestri stvaralaštva”. Kad je riječ o Knutu Hamsunu više ne govorimo o istinitosti njegovih priča, već o tome “da ništa nije tako nevjerojatno kao ono što je istinito”, kako je to jednom rekao sjajni pripovjedač i stariji Hamsunov suvremenik Ambrose Bierce. U pripovijetkama Knuta Hamsuna iskrsavaju nevjerojatni likovi, dolaze kao kakva “putujuća svjetlost” koja se malko zadrži, a potom iščezne, kako to na jednom mjestu kaže sam pisac, da bi nam svaki od tih likova donio komadić svog svijeta, osobnu dramu, neku vlastitu životnu kombinaciju, bilo da su negdje daleko na sjeveru Amerike, u preriji ili čikaškom tramvaju, na pariškim ulicama, u Kristianiji ili u skrovitom mračnom kutku kopenhagenske luke. Uz likove i neobične događaje stoji cijeli instrumentarij pripovjedačkog umijeća: uspješne metafore, duhoviti obrati u rečenicama, stilske finese, samoironija, humor i sve ono što čini Hamsuna osebujnim i veličanstvenim piscem.
“Nema ničeg boljeg od dobre priče”, rekao je jednom E. L. Doctorow. Sve su priče Knuta Hamsuna tako dobre da se teško odlučiti za najbolju; i u svakoj prepoznajemo detalje iz života njihova autora, ali tako ukomponirane i preporođene da se svatko tko je na bilo koji način u doticaju s književnošću, bilo kao stvaralac ili samo čitatelj, mora diviti toj vještini kojom pisac prevodi vlastite doživljaje u savršenu realnost. Za čitanje genijalne pripovijetke Otac i sin, korisno je znati da je i sam Knut Hamsun, u kockarnici u Odenseu, prokockao gotovo sav svoj imetak, ali ne da bi se na tom podatku odmjeravala priča, već da bi čitatelj imao ključ u rukama ako želi odgonetati sam stvaralački čin ili pak preobrazbu životnog podatka u mit.
I u pripovijetci Na turneji imamo razrađen “osobni podatak”, jer je Knut Hamsun, kao mlad pisac, u to vrijeme cestovni nadglednik, održao u Glovenu predavanje o Strindbergu na kojemu je bilo šestero prisutnih, ali taj je podatak u priči samo uvod za “ironično putešestvije” pisca, glavnog junaka ove majstorski izvedene priče koja obiluje cijelim nizom humornih situacija, katkad dovedenih do apsurda kao da ih je pisao Kafka. Kraljica od Sabe, pripovjedačko remek-djelo, poprima obrise metafore o nedosegnutom savršenstvu, o neuhvatljivoj ljepoti i polako prelazi u “malu formu romana”, što je po Kunderinu shvaćanju svojstvo svake dobre priče, jer on veli da “nema ontološke razlike između priče i romana”. I doista, Kraljica od Sabe u toj “maloj formi” snažno ostvaruje veliku romanesknu temu traganja za izgubljenom ljubavi.
U jednom poglavlju svoje posljednje knjige Po zaraslim stazama, Knut Hamsun oživljava sjećanja na Ameriku, na lutanja u potrazi za poslom, na likove i sudbine, a ta prisjećanja na vrijeme emigriranja i udaljeni strani krajolik nazvao je “iznenadnom iskričavošću uma” koja se javlja, kako sam veli, jedino u trenucima zadovoljstva. Za njega pisanje i jest zadovoljstvo, jest iskričavost uma, jer svaki čin stvaranja potječe iz zadovoljstva koje se potom prenosi na druge unatoč svim onim tegobnim prizorima i mučnim iskustvima autora što ih je tako majstorski pretočio u “ponovna iskustva”, kako Walter Benjamin naziva tu transpo-ziciju od “iskustva ka iskustvu”.
Četiri “američke” pripovijetke Knuta Hamsuna U preriji, Ženina pobjeda, Strah i Iz skitničkog života, našle su se u ovom izboru jedna do druge, ne zato da bi činile cjelinu, već da bi se istaknuo nešto drukčiji unutarnji intenzitet tih priča koje nose pečat osobnog doživljaja, ovaj put bez hamsunovskih ublažavanja ironijom i bez one pripovjedačke mimikrije, ali sada s pritajenom žestinom koja će kasnije postati svojstvena američkoj prozi. Knut Hamsun nije imao utjecaja na američke pisce, niti je u angloameričkom svijetu bio previše uvažavan kod kritike i čitalačke publike, ali njegove su američke pripovijetke tako moderne kao da su nastale u ovom vremenu kada se američka priča ponovo vraća tradiciji realističnog pripovijedanja i ponovo bavi svijetom izgubljenih iluzija. Taj stil pripovijedanja kritičari nazivaju minimalističkim, pa ako je to dobar i točan termin, onda je Knut Hamsun preteča toga stila, posebice u kratkoj priči Strah koja je tako majstorski nijansirana od onog detalja kada pripovjedač saopćava “da nije znao što je pravi strah” sve dok nije slučajno dospio u gradić u kojemu su “uhvatili Jessieja Jamesa, najkrvoločnijeg i najcrnjeg od svih američkih razbojnika; ondje su ga napokon uhvatili i ubili.” I na kraju priče pisac veli: “Ponavljam, nikad u svom životu nisam osjećao takav strah kao te noći u malom gradiću Madelia, usred prerije, u tom utočištu Jessieja Jamesa”. Do te spoznaje straha pripovjedač dolazi gotovo oskudnim sredstvima, baveći se naizgled nevažnim detaljima da bi uz pomoć sporednih stvari dosegnuo onu višu značajku “univerzalnog ljudskog nespokojstva”. I pripovijetka U preriji također se savršeno uklapa u tu formu “romana na jednoj stranici”, kako se sve češće naziva američka kratka priča. Priča Ženina pobjeda i doslovno primjenjuje onu zgodnu tezu Jamesa Joycea da “pisca hoće priče”, te da je dovoljno izaći iz kuće, ući u tramvaj, sagnuti se i uzeti neku od njih, “a nakon što budu uglačane, onda se moji sunarodnjaci mogu ogledati u njima kao u fino brušenim zrcalima”, rekao je jednom taj slavljeni i osporavani pisac. Knut Hamsun nije morao ulaziti u tramvaj, nije se uopće morao saginjati, jer on je tamo provodio najveći dio dana, radio je kao kondukter na čikaškom tramvaju, a u njegovoj biografiji stoji da je otpušten s posla jer je pogrešno izgovarao imena postaja. Način na koji je Ženina pobjeda izbrušena, svakako nadmašuje sve ostale komponente, pa i onu kako je pisac do nje došao, u tramvaju, imaginacijom ili pak spojem svih iskustava. Duža pripovijetka Iz skitničkog života bavi se omiljenim Hamsunovim svijetom skitnica koji doseže svoj tematski i umjetnički vrhunac u velikim romanima Skitnice i August, premda i u drugim njegovim djelima defiliraju skitnice, uvijek sjenčane tanahnim i nježnim tonovima, čak i onda kad su opake i zle.
Kasimir Edschmid pisao je daje Knut Hamsun uzdigao svoje skitnice do razine “poetskog i neizrecivog”; oni se čudesno kreću u “prostoru misterija”. I sam Knut Hamsun bio je nepopravljiv skitnica koji se, kako ističe Karlo Naerup ( Det moderne norske litteratur 1890.-1904.) nije nikad uspio orijentirati u svome “skitničkom prostoru”. Hamsun je bio u stalnom bijegu i potrazi za novim uzbuđenjima, a nije se libio tučnjava i opijanja, pokera i lakih djevojaka, o čemu je i sam, diskretno i s mjerom, volio pripovijedati.
Karlo Naerup piše i o američkom razdoblju Hamsunova života i na jednom mjestu kaže: “U ratarskim i tramvajskim poslovima nije se očitovala njegova darovitost. U Dakoti, na jednoj farmi, nipošto nije doživio priznanja. Snage je imao dosta, bio je jak kao bik, ali posao mu nikada nije mogao zaokupiti misli koje su bježale skupa s njim. Ni kao kondukter na tramvaju u Chicagu nije se proslavio. Nije imao smisla za snalaženje u prostoru, pa se naprosto nije umio orijentirati, sve dok ne bi dospio do krajnje postaje. Unosio je takvu zabunu da su se putnici često znali naći tamo gdje im nije bilo ni na kraj pameti da idu. Pritužbe su se gomilale u ravnateljstvu…”
Dvije priče, Utvara i Sin Sunca, odudaraju od Hamsunova čudesnog realizma, ali samo u mjeri koliko je to piscu potrebno da prekorači onu granicu realnog i zađe u fantastiku koja je samo “izgovor da bi se opisale stvari o kojima se pisac ne usuđuje govoriti realističkim terminima”, kako to veli Peter Penzoldt u svojim tumačenjima fikcije i natprirodnog. I u Utvari također prepoznajemo Hamsuna dječaka koji je kao petnaestogodišnjak radio u pisarnici svog ujaka. Svi elementi priče su stvarni osim same utvare koja je stvorena u mašti dječaka otkako je na groblju pronašao zub nekog mrtvaca. Dječakovo hrvanje s tom pojavom i njegov odnos s utvarom, pripovjedač pretače u vlastito životno iskustvo da bi na kraju rekao da mu je ta utvara pomogla kako bi se nosio i sa svim drugim nedaćama i opasnostima. Tu je Knut Hamsun blizak onim iskustvima psihoanalize koja drži da u čovjekovu duševnom životu nema ničeg proizvoljnog. On odlično zna da u književnosti može da postoji i ono što ne postoji.
Maurice Blanchot je jednom rekao: “Književnost je kao da!” Dječakova utvara iz istoimene priče “stvarna je kao i svaki drugi književni događaj”. Sin Sunca je mali kratki traktat o nemiru umjetnika, o svjetlu za kojim čezne, o strahovima od snijega i zime, na koncu i o mjestu prebivališta. Pišući tu kratku raspravu u formi neuobičajene priče o svim tim umjetničkim strepnjama, pisac se u jednom trenutku pita: “Onda, koja je zemlja bila domovina njegove duše?” Iako je ta priča prerasla u metaforu, ona nije ništa izgubila od pripovjedačkog umijeća; štoviše, pokazala je da Knut Hamsun vlada svim izražajnim sredstvima, pa se i ovaj put na nov način pozabavio vlastitim strepnjama i za trenutak obasjao vlastitu tjeskobu svjetlom čežnje.
Kao najuspješnije Hamsunove pripovijetke najčešće se spominju Robovi ljubavi i Ulična revolucija; obje su prevođene na mnoge jezike i tiskane u nekim antologijama, pa se tako, primjerice, Ulična revolucija pojavila na hrvatskome još 1930. godine u dvadesetom svesku Wiesnerove biblioteke Tisuću najljepših novela. U svaku antologiju ljubavnih priča, uz već spomenute Robove ljubavi ili Kraljicu od Sabe, mogu ući i pripovijetke Zavodnik i Alexander i Leonarda, pa čak i minijatura Prsten.
I Sanjar je također ljubavna pripovijest, ljubavna povijest, kako je i sam Hamsun volio nazivati neke svoje proze. Oko Sanjara je bilo žanrovskih nedoumica i dvojenja, katkad je svrstavan u kratki roman, ali ovdje se time nećemo opterećivati, za nas je to duža pripovijetka, premda glavni junak Rolandsen, taj sanjar, telegrafist, izumitelj i zavodnik spada u velike Hamsunove likove i često se doimlje kao epizoda iz nekog Hamsunova romana. Sanjar je adaptiran za film koji je u režiji Erika Gustavsona snimljen 1992. godine, a na festivalu u Kristiansundu proglašen najboljim norveškim filmom i ovjenčan čitavim nizom nagrada, između ostalih i nagradom za uspjelu adaptaciju književnog djela.
Hamsunov omiljeni pripovjedački postupak primijenjen je i doveden do savršenstva u pripovijetci Nitkov; tu neznanac priča, a pripovjedač sluša, da bi se to na kraju sjedinilo u tešku i gotovo sumornu ispovijest koja podsjeća na najbolje stranice Dostojevskoga ostvarene u novelama kakve su Krotka ili Zabilješke iz podzemlja. Pripovjedač se u Nitkovu odmah na početku obraća čitatelju i kaže: “Tako je to počelo, dragi čitatelju.” On poziva da se prati slijed ispovijesti, upozorava da je nešto počelo, tu na kršćanskom groblju, i traži suradnju do kraja. Dostojevski je katkad pretjerivao s tim inzistiranjem na štovanom i dragom čitatelju, bez kojega nijedna njegova pripovijest nema svrhe. Knut Hamsun je tu oprezniji; on priziva čitatelja samo onda kada se i sam uplaši prisutnosti zla. Dostojevski primorava čitatelja da čuje nešto što dotad nije čuo; Knut Hamsun ga blago i nenametljivo moli da bude suučesnik samo dok priča traje.
Dostojevski je često spreman reći: ovo je istinita pripovijest, dok Knut Hamsun nije tako odrješit, on se zadovoljava da kaže: pričam kako je bilo. I Hamsunov nitkov mogao bi se nazvati filozofom podzemlja, ali ne onim koji svodi račune sa samim sobom, poput junaka Zabilježaka iz podzemlja, već onim koji razara neke ustaljene predodžbe, ali je nemoćan otrgnuti se onom mračnom i beznadežnom u sebi samome. On odobrava kradu cvijeća koje propada i vene na groblju, ali potom sudjeluje u potjeri za malom kradljivicom Elinom. On se razmeće i filozofira o vrlinama i ćudoređu, a prihvaća blud s djevojčicom Elinom, pravdajući se da bi s njom i tako bio netko drugi, možda i gori od njega. “Ali ja ću opet ići k njoj. Ipak, treba gledati da štogod učinim za nju”, tako razmišlja Hamsunov nitkov ne dovodeći u pitanje vlastitu dobrotu i poštenje, dok se junak Zabilježaka iz podzemlja stalno koleba i samoispituje, pa će u jednom trenutku za sebe reći da nije uspio postati “ni zao, ni dobar, ni podlac, ni pošten, ni junak, čak ni insekt”. Hulja iz Nitkova na kraju još i orobi svojega slušatelja, dok se, primjerice, junak Zabilježaka iz podzemlja, na kraju odnosa s prostitutkom Lizom, osjeća poniženim, jer je želio poniziti drugoga. On se podčinjava i gubi samopoštovanje, dok se Hamsunov nitkov naslađuje spoznajom da je plaćajući razvrat činio dobro djelo prema djevojčici. “Biti podlac, za mene je bila osobita naslada”, kaže on. Junak Zabilježaka iz podzemlja doživljava samoga sebe kao odvratnog crva, dok Hamsunov nitkov mirno izgovara: “Ali treba priznati da nisam gori i odvratniji od drugih ljudi.”
Ako bih se usudio izabrati najdražu pripovijetku iz ove zbirke, onda bih se kolebao između Glasa života i Dame iz Tivolija. Kriterij po kojemu bih se odlučio za neku od te dvije priče glasi: to su priče kakve bih i sam želio napisati. Uostalom, to je uobičajeno mjerilo kad god je riječ o sastavljačima antologija ili priređivačima izbora pripovjedaka koji su i sami pisci. Takvo pretenciozno ako ne i nenavidno mjerilo moglo bi se primijeniti na cjelokupan izbor u zbirci Zavodnik i druge priče, ali sam istaknuo te dvije pripovijetke možda stoga što je u njima Knut Hamsun pomaknuo zbivanje do same granice bizarnog, gotovo na rub poetskog misterija i stoje na svoj prokušani način oblikovao ženske likove Ellen i nesretne dame iz Tivolija zaogrnuvši ih onim svojim tajanstvenim velom kao što je to činio s velikim likovima poput Edvarde iz Pana ili Yalajali iz Gladi. Dama iz Tivolija, opsjednuta dječjim lešom, po nekoj unutarnjoj tjeskobi, podsjeća na lik Ane Marije iz romana Skitnice koja s užitkom promatra kako se brodar Skaaro utapa u živo blato močvare. Taj dječji grob kojim je dama iz Tivolija opsjednuta, poprima obrise sablasne stvarnosti kao i močvara iz Skitnica u kojoj je nestao Skaaro i iz koje će se još zadugo razlijegati krici i zapomaganja.
“To nije bio Karolusov bik, to nije bila nikakva morska ptica koja bi ispustila tek jedan jedini krik i nakon toga opet umukla, dakle, to je svakako bila jedna nespokojna duša koja je jadikovala. Svi su pomišljali na brodara Skaara”, tako pripovjedač opisuje tu sablasnu scenu iz močvare, a na jednom mjestu i sam se pita je li to “priča ili istinit događaj”. Knut Hamsun umije pomaknuti “granicu stvarnosti, ali nikad izvan stvarnosti”. On svoje junake ne ispušta iz prostora zbiljnosti, čak ni onda kada njihove sudbine privodi do samog ruba fantastike. Kod njega je sve priča, kod njega je sve istinit događaj.
Mirko Kovač
