Biti il’ ne biti? – pitanje je sad.
Je l’ lepše u duši trpeti
praćke i strele sudbe obesne,
ili na oružje protiv mora beda
dići se, i borbom učiniti im kraj?
Najuticajnija tragedija u istoriji svetske književnosti Hamlet je bio najpopularniji Šekspirov komad još za njegovog života, a danas, više od četiri veka kasnije, prikazuje se na repertoarima pozorišta širom sveta u različitim adaptacijama.
Hamlet je tragedija osvete sina za očevo ubistvo: stric mu je ubio oca, oženio se njegovom majkom i vlada državom. Danski kraljević je isuviše složena ličnost da bi bez razmišljanja i bez oklevanja pristupio izvršenju zadatka, pa poseže za maskom ludila. U svojim monolozima on ponire do najtežih protivrečnosti sa kojima se ljudsko biće može suočiti, a pitanje „biti il’ ne biti“ podiže se na opšti nivo. Stoga je Hamlet verovatno najprovokativnija Šekspirova tragedija jer postavlja osnovna pitanja o smislu ljudskog postojanja.
„Šekspirova drama je ogledalo života.“
– Samjuel Džonson
„Kraljević Hamlet se suočava sa potrebom da izvrši veliki čin čiji teret duša nije spremna da podnese. On je divno biće koje posrće pod bremenom od koga ne može da se odvoji.“
– Johan Volfgang Gete
„Hamlet je Mona Liza literature.“
– T. S. Eliot
Danski kraljević Hamlet ima mnogo nevolja: duh njegova oca obilazi Elsinore; njegov stric Klaudije oženio se kraljicom Gertrudom, njegovom majkom, i zasjeo na prijestolje; Norvežanin Fortinbras prijeti Danskoj s osvajačkom vojskom.
Kad se Hamlet susretne s duhom, pokojni mu otac otkriva da ga je brat Klaudije otrovao i zahtijeva osvetu. Da bi to izvršio, Hamlet se pretvara da je lud; u takvu stanju ruga se osjećajima Ofelije, kćeri dvorskog savjetnika Polonija, kojoj je prije iskazivao ljubav. Istodobno on traži dokaze da je Klaudije ubojica njegova oca, te u pokušaju da gane »kraljevu savjest« nagovara putujuću glumačku družinu da izvede komad u kojemu je radnja vrlo slična događajima koje mu je priopćio
duh.
Iako se Hamlet tada uvjerio u krivnju novoga kralja, ne može se odvažiti da ga smjesta ubije. Umjesto toga kori Gertrudu otkrivajući joj da ona spava s ubojicom svoga muža. Taj razgovor u kraljičinoj sobi prisluškuje Polonije, sakriven iza zastora, te počne vikati i zvati u pomoć; Hamlet
pomisli da je to Klaudije i probode ga. Zbog toga kralj šalje Hamleta u Englesku s prividnom
brigom za njegovu sigurnost i oporavak narušena zdravlja. Njega prate dva druga iz djetinjstva,
Rosencrantz i Guildenstern, koji su postali Klaudijevim pouzdanicima.
Oni nose pismo engleskom kralju kojega Klaudije moli da Hamleta po dolasku usmrti. Usred tih događaja Ofelija izgubi razum; poludjela je zbog Hamletova stanja i Polonijeve smrti. Njezin
brat Laert vraća se iz Francuske u Elsinore i zaklinje se da će se osvetiti Hamletu zbog svega što je kraljević učinio njegovoj obitelji. Uto stiže vijest da se Hamlet vratio u Dansku, na Klaudijevo veliko iznenađenje, te da se Ofelija utopila u rijeci. Sada se Klaudije dogovara s Laertom da ubiju Hamleta kad dođe na dvor Elsinore. Dotle se Hamlet sastaje s prijateljem Horacijem na groblju i kaže mu kako je promijenio nalog u pismu tako da će umjesto njega smaknuti Rosencrantza i Guildensterna. Na kraju Hamletove priče nailazi Ofelijina pogrebna povorka u kojoj je i Laert; nad otvorenim grobom njih se dvojica potuku, ali kralj zapovijeda da ih rastave.
Na kraju Klaudije podmuklo priređuje nadmetanje u mačevanju između Laerta i Hamleta: umjesto
tupih mačeva, Laert će izabrati oštri i još će mu otrovati šiljak kako bi svaka rana usmrtila
Hamleta; osim toga Klaudije će imati otrov u peharu iz kojega će Hamlet piti. Ali naum krene
krivim putom, jer Laert ne uspijeva raniti Hamleta u prvom okršaju. Za vrijeme odmora Gertruda u čast Hamletu ispija zdravicu iz otrovanog pehara. Zatim Laert ipak ranjava Hamleta; ali Hamlet mu preotme otrovani mač i rani njega. Gertruda pada mrtva; Laert pada i Hamletu otkriva urotu, rekavši da mu ne preostaje ni pola sata života. Hamlet u gnjevu probada Klaudija otrovanim oružjem, zatim i sam pije iz pehara koji je usmrtio Gertrudu. Nakon toga Hamlet umire na Horacijevim rukama,
dok Norvežanin Fortinbras ulazi u dvorac. Fortinbrasu je preostalo da vlada Danskom, jer je cijela kraljevska obitelj mrtva; on zapovijeda svojim vojnicima da Hamletu i ostalima prirede dostojan pogreb.
William Shakespeare
(Stratford na Avonu, Engleska, 23. travnja 1564. – Stratford na Avonu, 3. svibnja 1616.)
William Shakespeare je engleski pjesnik i dramski pisac. Smatra se najvećim piscem engleskoga govornog područja, često i književnosti zapadnoga kruga uopće, te jednim od najuglednijih svjetskih dramskih pisaca.
Rodio se u Stratford-upon-Avonu, u Ulici Henley, u travnju godine 1564. Sin je Johna Shakespearea, uspješnog trgovca i gradskoga vijećnika i Mary Arden, kćerke pripadnika nižega plemstva. Na zapisu o njegovu krštenju stoji datum 26. travnja godine 1564. Budući da se u to doba
dijete krstilo nekoliko dana nakon rođenja, dogovoreno je da će se njegov rođendan obilježavati 23. travnja. Istoga dana godine 1616. Shakespeare je i umro.
Budući da je bio sin uglednoga gradskoga vijećnika, Shakespeare je pohađao Gramatičku školu kralja Edwarda VI. koja se nalazila u središtu Stratforda i koja mu je pružala izvrsnu izobrazbu u latinskome jeziku i gramatici.
Sa 18 godina, 28. studenog 1582, oženio je dvadesetšestogodišnju Annu Hathaway. Čini se da su pripreme za vjenčanje tekle vrlo žurno, budući da je Anna bila u četvrtome mjesecu trudnoće. Osamdesete godine 16. stoljeća poznate su kao Shakespeareove “izgubljene godine” jer ne postoje dokazi o tome gdje je bio i zašto je napustio Stratford i došao u London. Dana 26. svibnja 1583. u Stratfordu je kršteno njegovo prvo dijete, Susannah, dok su sin Hamnet i kći Judith kršteni 2. veljače 1585. Sin Hamnet umro je u dobi od 11 godina, što je sasvim sigurno shrvalo Shakespearea, te su tumači sinovljevu smrt povezivali s nastankom njegovih ranijih drama kao što su Kralj John,
Romeo i Julija, Julije Cezar i Na tri kralja, i motivima u njima. Negdje između 1585. i 1592. godine kada ga se prvi put spominje kao člana kazališne scene, odlazi u London, gdje počinje djelovati kao
glumac, dramski pisac i kazališni poduzetnik – bio je jedan od suvlasnika kazališne družine Lord Chamberlain’s Men, kasnije poznate kao King’s Men, koja je kasnije postala vodećom engleskom kazališnom trupom. Grupa godine 1599. gradi kazalište Globe na južnoj obali Temze, a od 1608. vlasnici su i zatvorenog kazališta Blackfriars. Poslovi u kazalištu i spisateljska slava priskrbili su mu solidno bogatstvo. Shakespeare je svoje posljednje drame napisao do godine 1613, nakon čega je vjerojatno uživao u mirovini u Stratfordu. Umro je 23. travnja 1616, navršivši 52 godine. S Annom je ostao u braku sve do smrti, a nadživjele su ga obje kćeri. U današnje vrijeme nisu poznati njegovi izravni potomci. Sahranjen je u ograđenome prostoru ispred glavnoga oltara crkve sv. Trojstva u Stratford-upon-Avonu. Po broju napisanih drama, Shakespeare se svrstao u društvo rijetkih engleskih, ali i svjetskih pisaca. Pisao je tragedije, komedije i povijesne drame (histories) koje su prevedene na gotovo sve žive jezike, i neprestano se izvode diljem svijeta.
Kada je kasnih 80-ih godina 16. st. Shakespeare stigao u London, kazališna umjetnost bila je u razdoblju promjena. Prije toga, u Engleskoj je omiljena vrsta drame bila moralitet (morality play), alegorične drame u kojima su glavna lica personifikacije apstraktnih pojmova kao što su Ljepota, Snaga, Pohlepa, ili konkretni pojmovi kao Čovjek, Kralj ili Biskup. Likovi su bili stavljeni u situacije da biraju između života s vrlinama ili da izaberu zlo. Likovi i sadržaj bili su simbolični.
Kao dijete, Shakespeare je sigurno prisustvovao izvedbama moraliteta i misterija ili mirakula (miracle play). Istodobno, na sveučilištima su bile izvođene latinske drame koje su se temeljile na rimskim klasicima od kojih su najznačajniji Plaut, Terencije i Seneka. Te su drame bile na višem umjetničkom stupnju od moraliteta i misterija, ali su i dalje bile statičke i temeljile se više na govoru nego na fizičkoj radnji.
Krajem 16. st. počinje se razvijati engleska renesansna drama te Thomas Kyd i Christopher Marlowe uvode značajne promjene u englesku kazališnu umjetnost. Njihove drame nosile su poetsku veličinu i filozofsku dubinu skladno povezanu sa svim elementima koji su moralitete činili popularnim među pukom. Inspiriran tim novim stilom, Shakespeare je dramu razvijao dalje, stvarajući drame koje kod publike nisu pobuđivale samo emotivne reakcije, nego su propitkivale i debatirale o temeljnim ljudskim vrijednostima.
Kao što je bilo uobičajeno u njegovo doba, Shakespeare je mnoge svoje drame temeljio na djelima drugih pisaca reciklirajući starije priče i povijesni materijal. Na primjer, Hamlet (oko 1601.) je vjerojatno preradba neke starije, izgubljene tragedije koja se naziva Ur-Hamlet, dok je King Lear adaptacija starije drame koja se zvala King Leir. Pišući povijesne drame, Shakespeare se u potpunosti oslanjao na dva temeljna teksta toga područja. Većina drama s tematikom iz rimske i grčke povijesti temelje se na Plutarhovim Paralelnim životima, a one s tematikom iz engleske povijesti oslanjaju se na Kronike koje je godine 1587. napisao Raphael Holinshed.
Njegove drame možemo podijeliti u tri osnovne stilske grupe, i to rane komedije i povijesne drame kao što su San Ivanjske noći i Henry IV, Prvi dio; srednje razdoblje koje uključuje njegove najpoznatije tragedije kao što su Otelo, Machbeth, Hamlet, Kralj Lear i kasne “mračne komedije”
(Troilo i Kresida, Mjera za mjeru) i romance (tragikomedije) kao što su Zimska priča i Oluja. Ranije drame su puno suptilnije, dok su one iz srednjeg stvaralačkog razdoblja puno mračnije, obrađujući izdaje, ubojstva, žudnju, snagu i egoizam. Za razliku od toga, njegove romance iz posljednje faze imaju sretan kraj i obiluju bajkovitim i drugim fantastičnim elementima na koje Shakespeare kao da namjerno svraća čitateljevu pozornost. Međutim, granice između tih triju stvaralačkih faza nikada nisu potpuno jasne.
Njegovi prvi dramski pokušaji jesu tri dijela Henrika VI, koje su početničke, ali dojmljive, te su vjerojatno naišle na odobravanje publike. Prva komedija, Komedija zabluda, imitacija Plautove Menaechmi već pokazuje Shakespeareovo umijeće u vođenju vrlo zamršenih zapleta, ali donosi i teme koje će i kasnije biti sastavnim dijelom njegova opusa: razdvajanje i ponovni susret članova obitelji, ljubav, praštanje itd. Njegova je prva tragedija Titus Andronicus, a iako sirova i zanatski
gruba, te mnogim elementima današnjem čitatelju čak i smiješna, odlikuje se ritmom i uzbudljivošću. (Padraig O’Rain) U tzv. razdoblje Shakespeareova naukovanja pripadaju dvije povijesne drame Richard III i Kralj John te tri komedije Dva gospodina iz Verone, Ukroćena goropadnica i Jalov ljubavni trud. Dva gospodina ocrtavaju smjer kojim će se Shakespeare kasnije kretati – romantičan zaplet, ljubavna tema i motiv prerušene junakinje.
Jedna od njegovih najznamenitijih drama iz zrelije faze jest Romeo i Julija koja spaja ideale dvorske ljubavi i kršćanskoga braka. Iako ga mnogi kritičari smatraju patetičnim više nego tragičnim, budući da je propast mladih ljubavnika više stvar zle sreće nego njihovih karaktera,
mnogobrojni naraštaji posjetitelja te kazališne predstave zasigurno se s njima ne bi mogli složiti.
Napisavši Richarda II koji je pripravio put kasnijem razvoju povijesnih drama, Shakespeare je već postao najveći engleski dramski pisac. U Snu Ivanjske noći, koja je uz Mletačkoga trgovca već zrela lirska komedija, Shakespeare se služi elementima nadnaravnoga, kakve koristi i u Oluji, te modificira vjerovanja engleskog seoskog folklora stvarajući vilinski svijet. Svojstva oblika koji je Shakespeare tom komedijom uspostavio jest društvo u kojemu dominiraju starci, zbog čega se odlikuje elementima krutosti koji se postavlja kao zapreka ostvarivanja ljubavnih čežnji jednog ljubavnog para, a djelovanjem neke varke ili čarolije prepreke se prevladavaju te se novi poredak temelji na mladima.
Hamlet je jedna od Shakespeareovih najznamenitijih drama i jedna od najpoznatijih tragedija svjetske književnosti. Obiluje elemenatima koji su svojstveni Shakespeareu, ali i općenito renesansnoj filozofiji o čovjeku, dok je Hamletovo odlaganje osvete zbog umorstva svoga oca postalo jednim od najintrigantnijih pitanja u svjetskoj književnosti. Hamlet je tragični junak velikih i nezaboravnih razmjera koji se razvija od tipičnog renesansnog uvjerenja da se svijet još nekako može popraviti, pa do filozofskoga prihvaćanja ljudskih ograničenja i smrtnosti.
I u drugim djelima iz tragične faze Otelu, u kojemu se bavi potrebom vjere u ljubljenoga, Kralju Learu, Macbethu i Antoniju i Kleopatri očituje se dubina karakterizacije likova jednako kao i u Hamletu, no ni jedan lik tih drama nije, kao što je to Hamlet, intelektualac i ni jedan ne posjeduje
njegovu naviku introspekcije, te ni jedan ne dopušta da na njemu primijenimo psihoanalitičke analize kakve dopušta Hamlet. (Padraig O’Rain) Ostali veliki Shakespeareovi tragični karakteri poput Otela, Kralja Leara i Macbetha žrtve su vlastitih pogrešaka i mana.
Komedije Sve je dobro što se dobro svrši, Mjera za mjeru, Kako vam drago i Na tri kralja bave se temama kao što su pobjeda romantične ljubavi nad zaprekama, te razaranje krutog djelovanja vlasti. U njima se Shakespeare koristi motivima kao što su prerušena junakinja, krivac-žrtva i bijeg iz
grada, te i u njima slavi praštanje. U Zimskoj priči Shakespeare briljantno svladava oblik romance, koja zrelost dostiže u Oluji, jednom od njegovih najkraćih i najzagonetnijih djela. Ondje se pojavljuju motivi kao oluja, more, razdvajanje, zavada unutar obitelji, mladi ljubavnici kojima se suprotstavlja otac, konačno izmirenje i povratak u društvo, a sve je zaodjenuto koprenom nerealnosti i sna. (Padraig O’Rain)
Rijetke su Shakespeareove drame bile objavljene za njegova života, dok je većina ostala neobjavljena sve dok ih posmrtno godine 1623. nisu objavila dvojca članova Shakespeareove trupe, John Hemings i William Condell u znamenitom First Folio. Tradicionalna podjela njegovih drama
na tragedije, komedije i povijesne drame slijedi upravo logiku toga izdanja. Međutim, moderna književna znanost neke je od tih drama nazvala “problemskim dramama” koje je teško kategorizirati jer krše temeljne odrednice žanra, pa je uvela termin romance za njegove komedije iz kasnije stvaralačke faze. Te se drame nazivaju i tragikomedijama.
Budući da Shakespeare nije objavljivao svoje drame, javlja se problem koji se tiče samoga teksta drama jer ih je nekoliko do nas došlo u raznim verzijama. Slijedom toga, pitanje što je Shakespeare doista napisao postalo je osnovnim pitanjem mnogih suvremenih književnih teoretičara i povjesničara. U godinama prije standardizacije engleskoga jezika, Shakespeare je često istu riječ pisao na mnogo različitih načina, što je također rezultiralo zbunjivanjem prepisivača. Vjeruje se i to da je Shakespeare revidirao svoje drame te tako ponekad stvarao i dvije različite verzije iste drame.
U odnosu na stil prethodnika koji je često umjetan i deklamatorski, Shakespeare, osobito u svojim zrelim i kasnijim dramama piše prirodnijim jezikom. U dramama kombinira poeziju i prozu, a stih
kojega najčešće koristi je tzv. blank verse, najčešće bez rime. Taj stih sastoji se od jambskih stopa (jambski pentametar), odnosno od deset slogova s naglaskom na svakom drugom slogu.
Kada su godine 1593. i 1594. kazališta u Londonu bila zatvorena zbog kuge, Shakespeare je napisao i objavio dvije duže narativne poeme, Venera i Adon (Venus and Adonis) i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece). Obje imaju erotske teme i nastale su pod očitim utjecajem Ovidija.
Shakespeareovi soneti jesu zbirka od 154 soneta na temu ljubavi, ljepote, politike i morala. Svi osim soneta broj 144 i 138 koji su bili objavljeni godine 1599. pod nazivom Strastveni hodočasnik (The Passionate Pilgrim) , bili su prvi put objavljeni godine 1609. pod nazivom Shakespeareovi soneti.
Nepoznati su uvjeti pod kojima su soneti bili objavljeni. Izdanje iz godine 1609. nosilo je posvetu Mr. W. H., koji je opisan kao “jedini stvaratelj” pjesama u izdanju Thomasa Thorpea. Nije poznato tko je bio taj čovjek, iako o tome postoje mnogobrojne teorije. Osim toga, nije poznato je li Shakespeare autorizirao sonete koji su vjerojatno bili pisani tijekom nekoliko godina. Teme tih izuzetno cijenjenih i popularnih soneta su ljubav, strast, smrt i prolaznost.
Shakespearovi soneti nastavljaju se na francuske uzore (Du Bellay, Ronsard), uz posredni utjecaj Dantea i Petrarke. Po formi se razlikuju od talijanskog soneta – sastoje se od tri katrena (strofe od četiri stiha) i jednog para rima, gdje ovaj posljednji dvostih donosi poantu ili obrat, dok talijanski i francuski sonet imaju dva katrena i dva terceta. Ovaj oblik soneta naziva se engleskim, elizabetanskim ili Shakespearovim sonetom.
Shakespeareov ugled znatno je porastao tek nakon njegove smrti. Za života i kratko nakon smrti bio je poznat, ali nije bio prepoznat kao značajan pjesnik svoga doba Bio je uvršten u onodobne popise vodećih književnika, ali nije mu bila priznavana veličina na primjer Edmunda Spensera.
Tek krajem 17. stoljeća Shakespeare je bio prepoznat kao veliki engleski dramski pisac i pjesnik. U početku se taj ugled temeljio na njegovoj dramskoj poetici, koja je bila proučavana više na papiru nego na pozornici. Do početka 19. st. njegov je ugled još više narastao i dosizao svoje vrhunce. U to doba njegove su drame bile prikazivane i izrazito popularne. U današnje vrijeme njegove su drame najizvođenije u kazalištima diljem svijeta i vrlo često adaptirane za film.
Njegov je utjecaj na moderno kazalište golem. On nije samo pisac nekih od najcjenjenijih drama književnosti zapadnoga kruga, nego je također preobrazio englesko kazalište proširivši mogućnosti karakterizacije likova, sadržaja, radnje, jezika i žanra. Njegovo umijeće spajanja umjetničkog i zanimljivog pridonijelo je popularizaciji kazališta koje u njegovo doba postaje omiljenom zabavom intelektualaca koji su uživali u umjetnosti, ali i običnoga puka koje je ondje tražilo samo zabavu.
Suvremena kritika ističe spone između oblika Shakespeareovih tipičnih komedija i blagdanskih običaja seoske Engleske njegova doba, a čini se da je taj afinitet opravdano protegnuti i na antičke dionizijske obrede. Njegove su komedije komedije slavlja plodnosti i ljubavi i time se razlikuju od satiričkih i didaktičkih komedija Ben Jonsona i Molièrea. (Padraig O’Rain)
Shakespeareova djela prevedena su na svaki veći živući jezik, a njegove drame se neprestano izvode diljem svijeta. Citati iz njegovih djela ušli su u svakodnevnu uporabu u mnogim jezicima. Već godinama mnogi proučavatelji njegova života spekuliraju o detaljima iz njegova života, o
njegovoj seksualnosti, o tome je li možda potajno bio katolik, a najveće se debate vode oko toga je li netko drugi napisao neke, ili čak sve njegove drame i sonete.
Kronologija Shakespeareovih drama
Postoje mnoge kontroverze koje se tiču točne kronologije Shakespeareovih drama. Pouzdanu kronologiju teško je utvrditi jer o tome ne postoje pouzdani podaci, a mnoge su drame bile izvedene
mnogo godina prije nego što su objavljene.
Znanstvenici na čelu s Edmondom Maloneom konstruirali su relativnu kronologiju njegovih drama koristeći različite izvore koji uključuju onodobne aluzije i zapise o izvedbama, datume izdanja koji se nalaze na koricama pojedinih drama, instinktivan dojam i računalne studije o razvoju spisateljeva rukopisa tijekom njegova života. Slijedi popis drama po njihovu prihvaćenom redoslijedu, iako se o
nekim datumima još uvijek raspravlja te ne smiju biti shvaćeni doslovno.
Datumi u zagradama jesu datumi prvoga objavljivanja.
• 1590 (1598) Henrik VI, Prvi dio
• 1590 (1594) Henrik VI, Drugi dio
• 1590 (1595) Henrik VI, Treći dio
• 1592 (1602) Richard III
• 1592 (1623) Komedija zabluda (The Comedy of Errors)
• 1593 (1594) Titus Andronicus
• 1593 (1623) Ukroćena goropadnica (Taming of the Shrew)
• 1594 (1623) Dva gospodina iz Verone (Two Gentlemen of Verona)
• 1594 (1598) Jalov ljubavni trud (Love’s Labour’s Lost)
• 1594 (1597) Romeo i Julija (Romeo and Juliet)
• 1595 (1597) Richard II
• 1595 (1600) San Ivanjske noći (A Midsummer Night’s Dream)
• 1596 (1622) King John
• 1596 (1600) Mletački trgovac (The Merchant of Venice)
• 1597 Henrik IV, Prvi dio (Henry IV, Part I)
• 1594-1597 (1603?) Love’s Labour’s Won – izgubljena drama
• 1598 (1600) Henrik IV, Drugi dio (Henry IV, Part II)
• 1599 Henrik V (Henry V)
• 1599 (1623) Julije Cezar (Julius Caesar)
• 1599 (1600) Mnogo vike ni za što (Much Ado About Nothing)
• 1599 (1623) Kako vam drago (As You Like It)
• 1597-1600 (1602) Vesele žene vinzdorske (The Merry Wives of Windsor)
• 1601 (1603) Hamlet
• 1602 (1623) Na Tri kralja (Twelfth Night)
• 1602 (1609) Troilo i Kresida (Troilus and Cressida)
• 1603 (1623) Sve je dobro što se dobro svrši (All’s Well That Ends Well)
• 1604 (1623) Mjera za mjeru (Measure for Measure)
• 1604 (1622) Otelo (Othello)
• 1605 (1608) Kralj Lear (King Lear)
• 1605 (1623) Macbeth
• 1606 (1623) Antonije i Kleopatra (Antony and Cleopatra)
• 1607 (1623) Coriolanus
• 1607 (1623) Timon Atenjanin (Timon of Athens)
• 1608 (1609) Periklo, vladar Tirski (Pericles Prince of Tyre)
• 1609 (1623) Cimbelin (Cymbeline)
• 1610 (1623) Zimska priča (The Winter’s Tale)
• 1611 (1623) Oluja (The Tempest)
• 1612 (1623) Henrik VIII (Henry VIII) (vjerojatno napisano u suradnji s Johnom Fletcherom)
• 1612 (1728) Cardenio (napisano u suradnji s Johnom Fletcherom – izgubljena drama)
• 1612 (1634) Dva plemenita rođaka (The Two Noble Kinsmen) (napisano u suradnji s Johnom Fletcherom)
Elizabetansko doba
Elizabetansko doba je razdoblje koje se povezuje s vladavinom kraljice Elizabete I (1558-1603) i često se spominje kao zlatno doba engleske povijesti. To je vrhunac engleske renesanse u kojemu engleska književnost doživljava svoj procvat. U to doba snažno se razvija elizabetansko kazalište zahvaljujući Shakespeareu i drugima koji pisali dramska djela u kojima su jasno prekidali tradiciju dotadašnjih mirakula i misterija.
Najveća slava toga doba proizlazi iz snažnoga kontrasta s razdobljima prije i poslije njega. Naime, riječ je o kratkome razdoblju unutarnjeg mira između protestanata i katolika, te između parlamenta i britanske monarhije čije su borbe obilježile 17. stoljeće. Naime, u to je doba parlament još uvijek bio suviše slab da bi se mogao snažno oduprijeti kraljevskome apsolutizmu.
Što se tiče vanjske politike, kraljica Elizabeta se trudila sačuvati neutralnost Engleske u odnosu prema Francuskoj i Španjolskoj. Odnosi sa Španjolskom su se, međutim, pokvarili kada je kraljica počela pomagati Nizozemce u borbama protiv Španjolske te je španjolska kralj Filip II godine 1588. uputio Nepobjedivu armadu da napadne Englesku. Engleska je pobijedila Armadu te je počela učestalo napadati španjolske luke i brodove i španjolske posjede u Americi. Unatoč tomu što je
Elizabeta pokušavala održavati mirne odnose s katolicima, to je doba obilježeno i krvavim sukobima s još uvijek katoličkom Irskom.
Engleska je u elizabetansko doba imala je vrlo dobro organiziranu djelotvornu centraliziranu vladavinu koja je većinom bila rezultat reformi Henrika VII i Henrika VIII. Velike ekonomske koristi Engleska je imala od novouspostavljene trgovine preko Atlantika, od proizvodnje vune i tekstila i utemeljenja prve engleske kolonije u Sjevernoj Americi, Virginije.
U doba kraljice Elizabete I engleska renesansa doseže svoj vrhunac, djelomično i zbog toga što je kraljica snažno pomagala i poticala razvoj znanosti i književnosti.
Znameniti književnici elizabetanskoga doba jesu William Shakespeare, Francis Bacon, John Dee, Ben Jonson, Thomas Kyd, Christopher Marlowe, Edmund Spenser i drugi.
Elizabetanska drama
Pod pojmom elizabetanska drama misli se na drame napisane i javno izvedene u Engleskoj za vrijeme vladavine kraljice Elizabete I (1558-1603). Taj se termin, međutim, može shvatiti i šire te se pod njim mogu okupiti i književnici koji su stvarali i izvodili svoje predstave u doba njezinih nasljednika, Jamesa I i Charlesa I, sve do zatvaranja javnih kazališta 1642. i početka Građanskoga rata.
Elizabetanska drama se razvila iz nekoliko izvora. Najvažniji od njih jesu misteriji koji su bili dijelom religijskih festivala u Engleskoj i drugim europskim zemljama u srednjemu vijeku. Misteriji su se temeljili na biblijskim pričama, a u početku su se izvodili u crkvama, da bi kasnije postali dijelom svjetovnih svečanosti koje su izrasle u pozadini crkvenih festivala.
Snažan utjecaj na tu vrstu drame učinili su i moraliteti koji su proizašli iz misterija pokušavajući nasljedovati grčku tragediju. Kazališne trupe koje su povremeno izvodile predstave u plemićkim
kućama postojale su i prije Elizabetine vladavine i iz njih su se iznjedrili profesionalni glumci koji su glumili u elizabetanskom kazalištu. Trupe sastavljene od tih glumaca izvodile su djela domaćih dramskih stvaratelja, maknuvši s repertoara misterije i mirakule. Trupe sastavljene od amatera koje su u radno doba vladavine kraljice Elizabete I bile uobičajene, zakonom iz godine 1572. bile su zamijenjene profesionalnim trupama koje su imale svoje patrone među plemićima. Broj takvih
patrona za njezine je vladavine bio znatan. One trupe koje nisu imale takve plemenite patrone bile su zakonom obilježene kao vagabundi.
Pozornica na kojoj su predstave izvođene bila je obična platforma okružena na tri strane publikom, a samo su rijetke bile otvorene za ulaske, izlaske i sjedala za glazbenike koji su pružali glazbenu pratnju predstavama.
Prvo kazalište koje je bilo sagrađeno baš u tu svrhu u Engleskoj bilo je The Theatre (Kazalište) u Shoreditchu. Sagradio ga je James Burbage godine 1576. Uskoro je bilo sagrađeno i Curtain Theatre. Do godine 1600. bilo je sagrađeno nekoliko kazališta, svako s povišenom razinom koja je mogla služiti i kao balkon, na primjer u Shakespeareovoj predstavi Romeo i Julija, ili kao govornica za one koji se obraćaju masama, na primjer u Juliju Cezaru.
Kazališne trupe sastojale su se isključivo od muškaraca. Do vladavine Charlesa II (druga polovica 17. stoljeća) ženske su uloge igrali dječaci obučeni u ženske kostime. Povećanje londonske populacije, bogaćenje Londonaca i njihova želja za spektaklima i drugim društvenim događajima, pridonijela je stvaranju ogromnoga broja dramskih djela koji su znatno razlikovali po kvaliteti i
veličini. Iako je većina drama napisanih za elizabetansko kazalište izgubljena, sačuvano je oko 600 drama.
Drame su u to doba također pisali isključivo muškarci. Koliko je do danas poznato, nije bilo ni jedne žene koja je pisala za pozornicu. Ti spisatelji bili su listom iz skromnijih obitelji, najčešće školovani na Oxfordu ili Cambridgeu, ali neki nisu imali takve izobrazbe. Poznato je da su obrazovani spisatelji s visoka gledali na one koji nisu imali dostatne izobrazbe. Iako se za Williama Shakespearea zna da je počeo kao glumac i scenski radnik, većina autora nije izvodila svoje predstave. Ni jedan značajniji autor koji se pojavio nakon 1600. godine nije glumio. Ne odgovaraju svi ondašnji dramski pisci slici pjesnika ili intelektualaca. Christopher Marlowe je ubijen u tučnjavi u jednoj londonskoj taverni, Shakespeare je bio poznat u londonskome podzemlju, a zarađivao je i na način koji je sličan današnjemu zelenašenju, a Ben Jonson je ubio jednog glumca u dvoboju. Neki od njih su bili i vojnici. Puritanski pokret bio je neprijateljski raspoložen prema kazalištu koje su smatrali grješnim. Najčešće prozivan grijeh kazališta elizabetanskoga doba bilo je upravo to što su ženske uloge igrali muškarci obučeni u žensku odjeću. Osim toga, kazališta su bila smještena u dijelu grada gdje su bili smješteni i bordeli i drugi poročni klubovi. Kada je puritanski parlament preuzeo kontrolu nad Londonom na početku Građanskoga rata, odmah je bilo naloženo zatvaranje kazališta godine 1642. Pozornica je u to doba bila korištena za političke govornice. Kazališta su se
ponovno otvorila obnovom monarhije.
Glumci su u to doba putovali Francuskom gdje su prihvaćali utjecaje francuske književnosti koja je cvala u doba Louisa XIV, osobito tragedije. Pedeset godina drama je u Engleskoj proživljavala svoj vrhunac, a elizabetanski dramski pisci bili su cijenjeni diljem Europe, što se potvrđuje čak i u znamenitome djelu Don Quijote i u mnogim drugim djelima. Nakon puritanskoga zatvaranja kazališta, pa sve do Georga Bernarda Shawa i Oscara Wildea, više od dva stoljeća nakon toga, engleska drama nije postizala zapaženije rezultate. Što se tiče vrsta drama, u to su se doba pisali i izvodile povijesne drame, tragedije i komedije.
Najpoznatiji glumci toga doba bili su William Shakespeare, Edward Alleyn, Robert Armin, Christopher Beeston i drugi. Od kazališta valja spomenuti The Theatre, The Curtain, The Rose, The Swan, The Globe i The Fortune. Najpoznatije kazališne trupe bile su The Admiral’s Men, The King’s Men, The Queen’s Men, Worcester’s Men.
The Globe Theatre
The Globe Theatre jedno je od kazališta elizabetanskoga doba koje se najčešće povezuje upravo s Williamom Shakespeareom. Prvi The Globe Theatre bio je sagrađen godine 1599. u Southwarku, na
južnoj obali Temze, u području poznatom kao Bankside. Bilo je to jedno od glavnih kazališta toga područja, a posjedovao ga je konzorcij glumaca kojemu su pripadali Richard Burbage, njegov brat Cuthbert i Shakespeare. Bio je sagrađen od drveta od kojega je bilo sagrađeno kazalište koje je sagradio otac Richarda Burbagea, James Burbage, godine 1576. The Globe je bio matična kuća kazališne trupe Lord Chamberlain’s Men, kasnije nazvane King’s Men, kojoj je pripadao William Shakespeare. Većina njegovih djela koja su nastala nakon godine 1598. stoga je i bila prikazivana upravo na toj pozornici. Prva zgrada izgorjela je u požaru godine 1613, vjerojatno izazvanom zapaljivim materijalom koji je bio korišten za specijalne efekte koji su bili korišteni pri izvedbi dramske predstave Henrik VIII. Vatra je vjerojatno zahvatila slamnati krov kazališta. Kazalište je ubrzo ponovno sagrađeno, no ovaj put s krovom izrađenim od opeka. Ponovno je bilo otvoreno u mjesecu srpnju godine 1614.
Kao i sva druga kazališta, The Globe su zatvorili puritanci godine 1642. Uništeno je godine 1644. i pretvoreno u stambenu zgradu. Točna lokacija kazališta bila je nepoznata sve do godine 1989. kada su ispod Anchor Terracea pronađeni ostatci zgrade. Ondje bi možda mogli biti pronađeni i drugi ostatci, no Anchor Terrace je zaštićena građevina te se iskapanja ne smiju nastaviti.
U današnje se vrijeme ne može pouzdano reći kako je The Globe točno izgledao. Dokazi upućuju na to da je imao tri kata i otvoren amfiteatar u kojemu je moglo biti smješteno oko 3000 gledatelja.
U blizini pozornice bio je prostor gdje su ljudi stajali i gledali predstavu. Oko toga područja bila su sjedala na tri razine, a zna se da su ta mjesta bila puno skuplja od stajaćih. Prve dvije razine nazivale su se Twopenny Rooms, a najviša razina Penny Gallery.
Na poticaj Sama Wanamakera, novi The Globe Theatre bio je sagrađen po uzoru na onaj iz elizabetanskoga doba. Kazalište je svoja vrata otvorilo publici godine 1997. pod imenom Shakespeare’s Globe Theatre i svakog ljeta, točnije od svibnja do listopada, ondje se odigravaju
predstave. Novo kazalište je dvjestotinjak metara udaljeno od mjesta na kojemu se nalazilo u elizabetansko doba i prva je zgrada slamnatoga krova čija je gradnja dozvoljena nakon velikog požara u Londonu godine 1666. Kao i u Shakespeareovo doba, pozornica i gledalište nalaze se na
otvorenom. Predstave se igraju ljeti, a zimi se kazalište koristi u edukativne svrhe, a ondje se održavaju i turističke ture.
Budući da je u samoj zgradi dio prostora odvojen u turističke svrhe, u gledalište može stati tek 1500 ljudi, za razliku od elizabetanskoga doba kada ih ondje stalo dvostruko više. Djelomično je to zbog toga što su u to doba, kako pokazuju mnoga istraživanja, Englezi bili manji rastom, no većim dijelom zbog toga što su zahtijevali manji komfor za vrijeme gledanja predstave od onoga koji zahtijevaju moderni ljubitelji kazališne umjetnosti.
Shakespeare’s Globe je utemeljio Sam Wanamaker i posvetio ga je upoznavanju i međunarodnome
razumijevanju djela Williama Shakespearea.
Sumnje u autorstvo Shakespeareovih drama Walt Whitman, Mark Twain, Henry James i Sigmund Freud izrazili su svoje sumnje u to da je čovjek iz Stratforda- upon-Avona doista napisao sva djela koja mu se pripisuju jer za to ne postoje povijesni dokazi. Većina znanstvenika koji se bave proučavanjem njegova djela, međutim, smatra njihove argumente neutemeljenima i izazvanima isključivo oskudnošću i nejasnoćom povijesnih podataka o Shakespeareovu životu.
Nakon što je godine 1920. otkriven, Edward de Vere, 17. grof od Oxforda, engleski plemić i intiman prijatelj kraljice Elizabete, postao je najspominjaniji kao jedan od kandidata za autorstvo Shakespeareova opusa. Istraživači s Oxforda su, naime, zamijetili sličnosti između grofova života s osjećajima i događajima opisanim u Shakespeareovim dramama i sonetima. Osnovna zapreka toj teoriji jest činjenica da su mnoge njegove drame napisane nakon grofove smrti.
Neki smatraju da je Christopher Marlowe bio najsposobniji za pisanje tih drama. Postoje i spekulacije o tome da je njegova smrt godine 1593. bila lažirana iz mnogih razlgoa te da se Marlowe sakrio te nastavio pisati pod imenom Williama Shakespearea.
Evo popisa književnika koji su se spominjali kao autori njegovih djela: Christopher Marlowe, Sir Walter Raleigh, Sir Francis Bacon, Edward de Vere, Earl of Oxford, William Stanley, Earl of Derby, Sir Edward Dyer, Sir Henry Neville, čak i kraljica Elizabeta.
