Moskva – najveće selo na svijetu – nije izgrađena po mjeri čovjeka. Iscrpljujuća je, zbunjujuća, bez stabala. Zgrade su iste onakve kućice kao u ukrajinskim selima, ali uvećane do epskih razmjera. Kao da su zidarima dali više prostora, više novca i više vremena da razviju svoj izraženi osjećaj za ukrašavanje. U središtu grada nalaze se zapuštena dvorišta s izvješenim rubljem koje se suši na žici i ženama koje doje djecu. Čak i ta seoska pustoš ima drukčije proporcije. Skromna kuća trokatnica u Moskvi visoka je kao zgrada peterokatnica u nekom zapadnom gradu, a bez sumnje je skuplja, masovnija i spektakularnija. Neke od njih izgledaju kao da su strojno izvezene. Mramor toliko prevladava da nema mjesta za staklo.
Trgovine se i ne vide. Rijetki izlozi državnih trgovina – skromnih i oskudne ponude – gube se u razmetljivoj arhitekturi koja podsjeća na slastičarsko umijeće. Širokim prostranstvima namijenjenim pješacima kruži sporo prijeteće mnoštvo poput bujice lave. Iskusio sam neobjašnjivu emociju – koja je trebala biti namijenjena mome prvom iskrcavanju na Mjesec – kada se automobil koji me je vozio u hotel upustio u avanturu i krenuo beskrajnom Avenijom Gorki. Pomislio sam kako bi bilo potrebno barem dvadeset milijuna ljudi da se napuni Moskva. Prevoditelj mi je skromno potvrdio da grad ima samo pet milijuna i da je najozbiljniji problem nedostatak stanova.
Ne postoje obične ulice. Postoji samo sustav avenija koje se spajaju u geografskom, političkom i sentimentalnom središtu grada: Crvenom trgu. Promet – bez bicikala – kaotičan je i može izludjeti čovjeka. Najnoviji Cadillac urugvajskog veleposlanika – američki ambasador imao je stari model – odskakao je od ruskih automobila neutralnih boja, kopija američkih poslijeratnih modela, koje Sovjeti voze kao da su zaprežna kola. To je zacijelo zbog tradicije ruskih trojki. Kruže nagurani na jednoj strani avenije zastajkujući, a potom jureći velikim brzinama od periferije do središta grada. Iznenada se zaustave, okrenu se oko nekog semafora i divlje raspale drugom stranom avenije, u suprotnome smjeru. Kako bi se uključilo u kružni tok, mora se doći u samo središte. Tek kad su nam objasnili organizaciju prometa, shvatili smo zašto je potreban jedan sat da bi se stiglo u bilo koji dio grada. Katkad se mora proći cijeli kilometar kako bi se automobilom stiglo na pločnik preko puta ceste.
Mnoštvo – najgušće u Europi – nije uznemireno zbog tih pretjeranih veličina. Na željezničkoj postaji naišli smo na gomilu Moskovljana koji su bez obzira na festival nastavljali živjeti svojim uobičajenim životom. Bili su stisnuti iza rampe kako bi se popeli u vlak kada se otvori pristup peronima, čekajući odsutno i tupo, čisto instinktivno, kao što čeka stoka.
Nepostojanje klasa očito je i ostavlja snažan dojam. Svi su ljudi isti, na istoj razini, odjeveni u staru i loše skrojenu odjeću i u cipelama loše kvalitete. Ne žure se niti se guraju, izgledaju kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta pred sobom. To je ono isto seosko prostodušno i dobrohotno mnoštvo uvećano do divovskih razmjera. „Otkako sam stigao u Moskvu“, rekao mi je jedan engleski delegat, „imam dojam da sve gledam kroz povećalo.“ Tek kada se razgovara s Moskovljanima, kada ih se promatra kao pojedince, čovjek otkriva da je to bezlično mnoštvo sastavljeno od muškaraca, žena i djece koji nemaju ništa zajedničkoga.
Portreti epske veličine nisu Staljinova izmišljotina. To je nešto što potječe iz daleke ruske prošlosti: sklonost prema volumenu i veličini. U Moskvu je u tjedan dana stiglo – što stranaca, što domaćih turista – 92.000 ljudi. Vlakovi koji su prevozili to golemo mnoštvo nisu kasnili. Četrnaest tisuća prevoditelja zaduženih za goste festivala bili su u pravo vrijeme na pravom mjestu s konkretnim uputama kako bi se izbjegla zbrka. Svaki stranac znao je da će mu biti priređen doček. Nije bilo nikakvih problema s opskrbom, medicinskim uslugama, gradskim prometom i prigodnim programima. Nitko od izaslanika nije dobio posebne upute. Činilo se da svatko radi po svome, bez ograničenja i nadzora, a i ne znajući, svatko je bio dijelom tog osjetljivog sustava. Nije se smio piti alkohol. Svaka delegacija raspolagala je s odgovarajućim brojem autobusa: sve skupa bilo ih je 2300. Nije bilo gužvi ni ograničenja u redovitom prometu. Delegati su imali akreditacije, sa svojim imenom fonetski transkribiranim na ruski, svojim državljanstvom te adresom u Moskvi, s kojima su se mogli besplatno voziti u bilo kojem vozilu javnog prijevoza. Nikome nije bilo propisano vrijeme za spavanje. Ali točno u ponoć sve se zatvaralo. U jedan iza ponoći prestajao je promet i Moskva se pretvarala u pusti grad.
Imao sam sreću vidjeti što se događa nakon tog vremena. Jedne sam noći propustio posljednji metro. Naš hotel bio je smješten četrdeset i pet minuta autobusom od Crvenoga trga. Obratio sam se nekoj djevojci koja je onuda prolazila – s gomilom malenih plastičnih kornjača, u Moskvi, u dva ujutro! – i ona mi je predložila da uzmem taksi. Pokazao sam joj da imam samo francuski novac, objašnjavajući da festivalska karta ne vrijedi tako kasno.
Dala mi je 50 rubalja, pokazala mi gdje bih mogao naći taksi, ostavila mi je kao uspomenu jednu malu plastičnu kornjaču i više je nikad nisam vidio. Čekao sam na taksi dva sata u gradu koji je izgledao kao da će iskrvariti. Na kraju sam nabasao na policijsku postaju. Pokazao sam im svoju akreditaciju i oni su mi znakovima objasnili da sjednem na jednu od klupa na kojima je već kunjalo nekoliko Rusa, tupih od pijanstva. Službenik je zadržao moju akreditaciju. Ubrzo nakon toga ukrcali su nas u policijska kola i sljedeća dva sata razvozili su pijance iz postaje po svim dijelovima Moskve. Zvonili su na vratima kuća, a kada bi izišla odgovorna osoba, predavali bi joj pijanca. Bio sam u dubokom snu kada sam čuo glas koji me je zazvao po imenu, savršeno i prisno ga izgovorivši, kao da je to netko od mojih prijatelja. Bio je to policijski službenik. Vratio mi je akreditaciju – na kojoj je bilo moje ime fonetski transkribirano na ruski – i pokazao mi da smo stigli u hotel. Rekao sam mu:
„Spasiba!“ On je u znak pozdrava rukom dodirnuo šapku, stao je mirno i odrješito mi odgovorio:
„Pažalsta.“
Vladao je savršen red kojim je upravljala neka nevidljiva sila. Stadion ima kapacitet za 120.000 osoba. Završne noći festivala delegati su masovno prisustvovali spektaklu koji je trajao jedan sat. Tijekom dana na ulicama su ljudi dijelili raznobojne balone. Delegati su šetali oduševljeni svojim balonima, a kako je završna svečanost održana prije večere, otišli su s njima na stadion. Tribine su se počele puniti u sedam, spektakl je počeo u osam, a u deset je stadion bio prazan i zatvoren. Nije bilo nimalo zbrke. Prevoditelji su se probijali kroz šaroliko mnoštvo, spretno i disciplinirano, bez policijskog kordona, govoreći delegatima: „Ovuda“.
Delegati su ih slijedili sa svojim raznobojnim balonima. Na spektaklu je sudjelovalo tri tisuće sportaša. Na kraju je orkestar od 400 glazbenika svirao himnu mladeži, a s tribina sovjetskih delegacija počeli su puštati balone. Cijeli stadion učinio je isto. Moskovsko nebo, osvijetljeno protuzračnim reflektorima s četiri strane grada, ispunilo se raznobojnim balonima.
Kasnije smo saznali da je taj prekrasan spektakl – u kojemu smo, ne znajući, i mi sudjelovali – bio predviđen u programu.
Taj osjećaj za veličinu i veličanstvenost, za organizaciju masa, kao da je važan dio sovjetskoga mentaliteta. Čovjek se naposljetku privikne na velike brojeve. Vatromet na svečanosti u vrtovima Kremlja, gdje je bilo 11.000 posjetitelja, trajao je dva sata. Zemlja se tresla od eksplozija. Nije padala kiša: rakete su na vrijeme razbijale kišne oblake. Red ispred Mauzoleja – gdje se čuvaju tijela Lenjina i Staljina – dugačak je dva kilometra kada se u jedan poslijepodne otvore vrata. Mnoštvo je stalno u pokretu: nitko se ne smije zaustaviti ispred sarkofaga.
U četiri poslijepodne zatvaraju se vrata, a red je još uvijek dugačak dva kilometra. Čak i zimi, pod snježnom olujom, red ispred mauzoleja dugačak je dva kilometra. Ne smije biti dulji jer to ne dopušta policija.
U jednoj takvoj zemlji nezamislivo je da postoji komorno kazalište. Nacionalna opera izvodila je Kneza Igora u Boljšoj teatru, tri puta tjedno, a u svakoj izvedbi sudjelovalo je 600 različitih glumaca. Ni jedan sovjetski glumac ne može nastupati više od jedanput dnevno.
U jednoj sceni sudjeluje cijeli ansambl i k tome još pola tuceta pravih konja. Taj monumentalni spektakl – koji traje četiri sata – ne može putovati izvan Sovjetskog Saveza. Samo da bi se transportirao dekor, potrebno je 60 željezničkih vagona. A stanovnici te zadivljujuće zemlje bave se sitnim problemima. Ono malo puta što smo se uključili u divovski mehanizam festivala vidjeli smo Sovjetski Savez u njegovu pravom ruhu – golem i uzbudljiv. Ali, dok smo hodali kao zalutale ovce ulazeći u tuđe živote, nailazili smo na Sovjetski Savez pritisnut sitnim birokratskim problemima, ošamućen, zbunjen, s groznim kompleksom inferiornosti pred Sjedinjenim Državama. Okolnosti našeg dolaska omogućile su nam da odmah počnemo sami otkrivati stvarnost. Nitko nas nije očekivao jer smo kasnili gotovo tjedan dana. Neka žena, koja je izgledala kao da je slučajno na stanici i koja je tečno govorila francuski, odvela nas je u čekaonicu. Tamo je bilo još zalutalih ovaca: tri crna Afrikanca. Nekoliko raskuštranih muškaraca u više je navrata pokušalo telefonirati, bez ikakva rezultata. Imao sam dojam da je na telefonskoj centrali došlo do zagušenja linija koje nitko nije mogao riješiti. Naposljetku nam je jedan od tih muškaraca na lošem engleskom rekao da se razvrstamo po jezicima. Franco je ostao uz mene kako bi nas smjestili u isti hotel.
Miša – naš nezaboravni prevoditelj – stigao je nakon četvrt sata u ukrajinskoj košulji, s pramenom plave kose među očima i mirisnom cigaretom koju je držao među zubima. Taj način pušenja omogućio mu je da pokaže svoj blistavi osmijeh a da ne mora ispustiti cigaretu.
Rekao mi je nešto što nisam razumio. Mislio sam da govori ruski i upitao ga zna li francuski.
Uložio je velik napor da se koncentrira kako bi nam – na španjolskome – rekao da je prevoditelj sa španjolskoga.
Kasnije nam je Miša, smijući se grohotom, ispričao kako je naučio španjolski za šest mjeseci.
Bio je tridesetogodišnji mesar. Učio je naš jezik s ciljem da sudjeluje na festivalu. Na dan našega dolaska još mu se petljao jezik i stalno je brkao glagol „probuditi se“ s glagolom „svitati“, ali znao je o Južnoj Americi više no što zna prosječni Južnoamerikanac. Za našeg boravka silno je napredovao. Sada je jedini sovjetski stručnjak za žargon vozača iz Barranquille. Činjenica da smo boravili u Moskvi u tako posebnom trenutku bila je nesumnjivo prepreka za upoznavanje prave ruske stvarnosti. I dalje vjerujem da su ljudi bili pripremljeni i da su dobili vrlo precizne upute. Moskovljani – zadivljujuće spontani – pokazivali su podozrivost kada smo ih poželjeli posjetiti u njihovim domovima. Mnogi su ipak popustili: činjenica je da oni vjeruju da žive vrlo dobro, a zapravo žive vrlo loše. Vlast ih je trebala upozoriti da ne pokazuju unutrašnjost svojih domova strancima. No mnoge od tih službenih uputa bile su zapravo nejasne.
U svemu tome bila je i jedna velika prednost: festival je bio cirkus priređen za sovjetski narod, potpuno izoliran od svijeta tijekom četrdeset godina. Ljudi su imali želju vidjeti i dotaknuti nekog stranca kako bi znali da je stvaran. Sreli smo mnogo Sovjeta koji nikada u životu nisu vidjeli stranca. U Moskvu su stigli znatiželjnici iz svih krajeva Sovjetskoga Saveza. Na brzinu su naučili jezike kako bi s nama razgovarali i tako su nam dali priliku da putujemo cijelom zemljom a da se ne maknemo s Crvenog trga. Druga prednost bila je ta što su u cijeloj toj festivalskoj zbrci, u kojoj je pojedinačni politički nadzor bio fizički nemoguć, Sovjeti ipak razgovarali s više slobode.
Moram iskreno priznati da u tom petnaestodnevnom metežu, ne govoreći ruski, nisam uspio donijeti nikakav konačni zaključak. Ali mislim da sam mnogo toga uspio donekle shvatiti i na brzinu, što u svakom slučaju ne bih uspio da uopće nisam bio u Moskvi. Ljudi me silno zanimaju, to mi je profesionalna deformacija. Vjerujem da se nigdje drugdje ne mogu susresti tako zanimljivi ljudi kao u Sovjetskome Savezu. Neki mladić iz Murmanska koji je možda štedio godinu dana kako bi putovao pet dana vlakom, zaustavio nas je na ulici i upitao:
– Do you speak English?
To je bilo sve što je znao na engleskome. Ali hvatao nas je za košulju i slijedio govoreći na ruskome punim tjeskobe. Katkad bi se pojavio neki prevoditelj kao da je pao s neba.
Tada bi započinjao dijalog od nekoliko sati s mnoštvom koje je žudjelo da mu pričamo o svijetu. Ja sam im pričao jednostavne priče iz kolumbijskoga života, a zbog oduševljenosti slušateljstva i sâm sam povjerovao da su te priče čarobne. Jednostavnost, dobronamjernost, iskrenost ljudi koji su hodali ulicom poderanih cipela nije mogla biti namještena. Mnogo sam ih puta pitao, s namjernom grubošću, samo zato da vidim što će se dogoditi: „Je li istina da je Staljin bio zločinac?“ Oni su odgovarali pribrano i staloženo, služeći se dijelovima Hruščevljeva izvještaja. Nije bilo ni najmanje naznake agresivnosti.
Naprotiv, uvijek su nastojali ostaviti pozitivan dojam kako bi nam njihova zemlja ostala u dobroj uspomeni. Jedino na temelju toga mogu zaključiti da su Sovjeti – općenito govoreći – odani svojoj vladi. Nisu to bili nametljivi ljudi, nisu napadno objašnjavali svoju stvarnost. Gledali su nas s nekom seoskom sramežljivošću, ne usuđujući se ometati nas.
Ako je čovjek imao želju razgovarati, rekao bi im, ne obraćajući se nikome posebno: „Družba“. To jest: „Prijateljstvo“. Onda bi nas obasuli značkama i kovanicama u zamjenu za autograme i adrese. To je narod koji očajnički žudi za prijateljima. Pitali smo ih koja je razlika između sadašnjosti i prošlosti. Jedan odgovor učestalo se ponavljao: „To što sada imamo mnogo prijatelja.“ Oni žele imati još više prijatelja. Žele se dopisivati privatno, govoreći o običnim ljudskim stvarima, s ljudima iz cijeloga svijeta. Ovdje na pisaćem stolu imam gomilu pisama iz Moskve koja čak ne mogu ni razumjeti, a koja su poslali ti anonimni ljudi kojima smo ostavljali svoje adrese kako bismo se izvukli. Tek sada shvaćam koliko smo bili neodgovorni. Bilo je nemoguće kontrolirati sve te adrese. Kada bi se neki delegat zaustavio pred katedralom sv. Vasilija Blaženog zbog autograma, pola sata nakon toga količina znatiželjnika nije više mogla stati na Crveni trg. Nije to pretjerivanje: u Moskvi, u kojoj stvari pritišću svojom veličinom, Crveni trg – srce grada – razočaravajuće je malen.
Nakon kratkog boravka u Moskvi dobronamjerni turist shvati da je potreban sasvim drukčiji sustav vrijednosti od našega kako bi se mogla shvatiti stvarnost. Mi imamo neke elementarne predodžbe koje Sovjetima ne ulaze u glavu. I obratno. Skupina znatiželjnika koja me je zaustavila jedne noći ispred parka Gorki omogućila mi je da to shvatim, tri dana nakon što sam stigao u Moskvu. Jedna djevojka – studentica Instituta za jezike u Lenjingradu – predložila mi je na savršenom španjolskome – što znači da nije napravila nijednu pogrešku u razgovoru koji je trajao tri sata: „Mi ćemo vam odgovoriti na sva vaša pitanja pod uvjetom da vi nama odgovorite s jednakom iskrenošću“. Prihvatio sam. Upitala me je što mi se ne sviđa u Sovjetskome Savezu. Meni se po glavi vrtjelo da nisam vidio nijednog psa u Moskvi.
– Čini mi se groznim što ste pojeli sve pse – rekao sam.
Prevoditeljica je bila zbunjena. Prijevod moga odgovora izazvao je laganu pomutnju.
Razgovarali su zbunjeno na ruskome. Potom je jedan ženski glas, iz zadnjih redova, povikao na španjolskome: „To je kleveta kapitalističkih novina.“ Objasnio sam da sam se u to osobno uvjerio. Oni su ozbiljno zanijekali da su ih pojeli, ali priznali su da ima vrlo malo pasa u Moskvi.
Kada je došao red na mene da postavljam pitanja, sjetio sam se da je profesor Andrej Tupoljev, izumitelj sovjetskoga mlaznog zrakoplova TU-104, multimilijunaš koji ne zna što bi s novcem. Nije mogao uložiti u industriju niti kupiti kuće koje bi mogao iznajmljivati. Nakon smrti sanduci prepuni bezvrijednih rubalja bit će vraćeni državi. Upitao sam:
– Može li čovjek imati pet stanova u Moskvi?
– Naravno – odgovorili su mi. – Ali, k vragu, kako čovjek može živjeti u pet stanova istodobno?
Sovjeti – koji su mnogo putovali po zemljopisnim kartama i koji napamet znaju svjetsku geografiju – nevjerojatno su loše informirani o novinskim aktualnostima. Kao što radioprijamnici imaju samo jedan gumb, tako i novine – koje su državno vlasništvo – imaju samo jednu istinu: Pravda. Ljudi nemaju nikakav osjećaj za ono što je zapravo vijest: objavljuju se samo važni događaji iz inozemstva koji su tako pripremljeni da usmjeravaju čitatelje u željenome smjeru. Ne prodaju se časopisi i novine iz inozemstva, osim nekih glasila europskih komunističkih partija. Teško je opisati osjećaj koji čovjek doživi kada se našali na račun Marilyn Monroe i kada ta doskočica ostane u zraku. Nisam naišao ni na jednog Sovjeta koji bi znao tko je Marilyn Monroe. Jednom prilikom vidio sam kiosk natrpan Pravdom i na prvoj stranici naslov u osam stupaca. Mislio sam da je izbio rat. A naslov je glasio: „Cjelovit tekst izvještaja o poljoprivredi“.
Prirodno je da se čak i novinari zbune kada im objasnim kakav je naš osjećaj za novinsku vijest. Skupina novinara koja je došla do vrata našega hotela s prevoditeljem upitala me je kako funkcioniraju novine na Zapadu. Ja sam im ukratko objasnio. Kada su shvatili da postoji vlasnik novina, komentirali su to s nevjericom.
– U svakom slučaju – rekli su – mora da je to neki vrlo čudan čovjek.
Objasnili su mi na koji način razmišljaju: Pravda košta državu mnogo više nego što zaradi.
Odgovorio sam da je isto tako i na Zapadu, ali da se gubici nadoknađuju oglasima. Crtao sam, računao i davao primjere, ali oni nisu razumjeli pojam oglasa i reklame. U Sovjetskome Savezu oni ne postoje jer nema privatne proizvodnje ni konkurencije. Odveo sam ih u svoju hotelsku sobu i pokazao im jedne novine s oglasima. Dva objavljena oglasa reklamirala su dvije različite marke košulja.
– Te dvije tvrtke proizvode košulje – objasnio sam. – Obje poručuju javnosti da su njihove košulje bolje.
– A što rade ljudi?
Pokušao sam objasniti kako reklama utječe na kupce. Oni su slušali s velikom pozornošću.
Potom je netko upitao: „A ako ljudi znaju koje su košulje najbolje, zašto se dopušta onima drugima da i dalje govore kako su njihove bolje?“ Objasnio sam da oglašivač ima pravo objaviti svoju reklamu. „Osim toga“, rekao sam, „ima ljudi koji i dalje kupuju one druge košulje.“
– Premda znaju da nisu najbolje?
– Vjerojatno – priznao sam.
Oni su dugo promatrali oglase. Shvatio sam da su raspravljali o svojim prvim saznanjima o reklamama. Iznenada – nikad nisam saznao zašto – sjeli su i prasnuli u smijeh.
Gabrijel Garsija Markes
Putovanje po Istočnoj Europi
