Dovodili je u vezu s hljebom. Dovodili je u vezu sa krvavom pobunom. Dovodili je u vezu sa časnim težačkim životom…
Bila je simbol upornog mukotrpnog čovječnog pregalaštva. Blagoslovenog i blagorodnog rmbačenja. Bila je simbolom svakodnevnog podvižništva i mučnog protoka vremena: od jutra do sjutra. Ili: od zvijezda do zvijezda. Bila je simbol usuda ovozemaljskog koji se stoički i hristijanski podnosi…
Bila je metafora trajanja. Alegorija opstanka. Hiperbola djelatništva i gradacija mukotrplja. Bez nje ništa nije imalo nikakvoga smisla. Sa njom je smisao života dobijao pravu mjeru. Jer šta je živovanje ako nije borba. A šta je borba ako nije časna, svakodnevna, čestita…
Bila je i kletva i uzdanica. Motika je rađala i sahranjivala. Motikom se prekopavala zemlja i preoravala oranica neba. Branila je i hranila. Imala je šta i koga…
Onda su se razmotičili. Jednom zauvijek. Pobjegli od motike. Pobjegli od njive života. Zabasali u jalovište životarenja. Ponizili i bojnu njivu na kojoj su se rađali i oranicu neba sa koje su se rasijali. Prezreli i blagoslov i kletvu. Odali se hljebu bez motike. Napravili rijaliti logor od svega što im je oko vidjelo. Od svega što im je um prokljuvio. Od svega što su mogli domašiti smračenom pameću i skučenim duhom…
Kada su bacili motiku na dno sopstvene jame počeli su da propovijedaju svoju antimotičku ideologiju. Počeli su da benave svoje praznoslovlje i da šire svoju jeres. Ima hljeba bez motike. Ima nauke bez muke. Ima života bez borbe. Ima borbe bez časti. Ima časti bez častoljublja. Ima čestitosti bez dostojanstva. Ima ljudi bez čovjeka. Ima humanosti bez milosrđa. Ima države bez državoumlja. Ima vladavine bez prava. Ima crkve bez Boga. Ima demokratije bez slobode. Ima učitelja bez znanja. Ima popa bez molitve. Ima ugleda bez obraza. Ima života bez života…
Svega ima kad motike nema. Svega biva kad ne biva onog bez čega nema ničega. Lebac bez motike je stvorio carstvo bez čovjeka. Carstvo ozvjerenih razmotičenih i nakaradnih razbojnika nakićenih svim nakaznostima ovoga svijeta…
Razbojnici su rekli: Ima hljeba bez motike. I time su počeli svoje razbojnikovanje. Razbojnici će reći: Ima hljeba bez motike i time će označiti kraj svoga razbojišta posle koga neće ostati ničega. Ni motike. Ni hljeba. Ni zemaljskih njiva. Ni nebeskih oranica…
Nema motika. Nema kuka. Nema kuka i motika. Ima hljeba. Ima igara. Ima prevara. Ima i gladi. Ali oni koji gladuju boje se još veće gladi. Oni koji se boje još veće gladi ne razmišljaju ni o čemu sem o svojoj gladi. A kada razmišljaju samo o svojoj gladi, ne mogu razmišljati o slobodi. Gladni hljeba nijesu žedni slobode…
Zato živimo u rijaliti logoru. Zato slušamo ludake koji prosipaju pamet. Zato lopovčine propovjedaju poštenje, a izdajnici državotvornost. Zato što je hljeb bez motike jedina ideologija u državi u kojoj se živi bez poštenja. U kojoj se diči poštenjem, a stidi se od motike. U kojoj je svaki pošteni rad ruglo i zastiđe, a svaki lopovluk ukras i vrlina…
Ako ima hljeba bez motike, onda mora biti svega bez svega. Zato je hljeb bez motike bolji nego motika bez hljeba. Zato je život bez časti bolji nego život bez života. Zato je prazna glava na ramenima bolja nego puna glava na panju. Zato je bolje biti panj nego drvo koje se pod teretom nesojluka ruši…
Zato mogu tamburati i prangijati do mile volje. Zato mogu lagati i šišnjariti koliko im se hoće. Jer su shvatili da su podanici shvatili. A podanici su shvatili da ima hljeba bez motike i da je motika završila svoje. Jednom zasvagda. I da se nikada više neće spojiti ni motika sa hljebom ni kuka sa motikom..
Živimo u rijaliti logoru. U vječnoj gladi nasićenih, u vječnom nenasitu vječno gladnih, u vječnom carstvu u kojem se hljeb zarađuje podaništvom, a pogača preko hljeba razbojništvom.
