Odigrao se ovaj dramolet u jednom od sjevernih gubernijskih gradova, što ima oko četrdeset tisuća stanovnika; da od prljave željezničke stanice ne odzvanja piska parostroja, čovjek bi i dan-današnji očekivao Čičikova da se pojavi sa dna ulice sa svojom poznatom trojkom. Drveni plotovi, naherene petrolejke, telefonski stupovi sa tustim gavranovima na žici, pravi ruski bidermajer, sa drvenim kolonama na portalu jednokatnica i šarenim cvjetićima na zavjesama od prozora. U hotelu Ermitaž, ancienrežimski, nikolajevski kelner, s bijelom pregačom i mekanim servilnim kretnjama, tumači strancima, kako je taj gubernijski grad bio rezidencija Ivana Groznog i kako je sredovječni ženski manastir preudešen danas za klub konjaničke pukovnije, koja se u revolucionarnim ratovima odlikovala od Perma na Uralu i Semipalatinska do Arhangeljska i Varšave. Dugi dosadni drvoredi između snježnih zameta, crvene cigle novogradnje električne centrale, a u dubokom koritu zamrznute rijeke vide se seljaci gdje lome zelene ploče leda, natovarujući ga na saonice. U riječnom koritu preko bijelog ledenog ogledala vijugavi saonici, izlizani i požutjeli od konjske mokraće; lijevo i desno od te bizarne ceste u ledu miruju zamrznuti, crni, nakatranisani šlepovi i parobrodi, puše se mali čađavi dimnjaci, i ti blijedi okomiti pramenovi dima rađaju iluziju, kao da su brodovi pod parom i kao da će krenuti svakog trenutka.
Doputovali smo u ovaj daleki sjeverni gubernijski grad u pratnji gospodina Karla Diefenbacha, generalnog direktora i šefa i glavnog akcionara eksportne kuće »Karl Diefenbach A. Ge.« u Hamburgu. Gospodin krupan, ružičaste kože, svijetle masti, s plavim, prosjedim, vodoravnočetkasto podrezanim engleskim brkom, sa neobično svijetlim, tvrdo ispeglanim plastronom, s afektirano čistim tvrdim okovratnikom i manšetama, generalni direktor Diefenbach u svojoj šezdesetoj godini obožava tri fetiša: bitku kod Sedana, admirala von Tirpitza i, na kraju, anginu pectoris.
Gospodin iz Hamburga, čiji se imetak cijeni na desetak milijuna maraka, šef međunarodne firme, koja vlastitim brodovima eksportira drvenu građu za Indiju, Levant i Sredozemno more, kupio je od ruskog veletrgovačkog trusta »Goseks« za sezonu 1925—26 fantastičnu količinu standarda drvene građe, u vrijednosti od mnogo milijuna zlatnih maraka, pak se čovjek logično odlučio da vidi tu svoju vlastitu robu prije proljetnog ukrcavanja s namjerom, da u Moskvi eventualno signira novu partiju već obrađene građe i da tako poslije ovog izleta inkasira nove profite.
Gospodin Karl Diefenbach, koji je u vagonu listao ilustriranom popularnom brošurom o Flettnerovom Rotoru, zanosno citirajući von Liliencrona, bio je čovjek po svom duhovnom horizontu zapravo bezazlen. Čudio se trajno naivno najjednostavnijim obratima misli, kad se ne bi podudarale s onim što je on smatrao neoborivim svetinjama. Kad treba i ne treba, on je citirao svog dragog von Liliencrona, a trebalo ga je vidjeti kako izgovara pojedine stihove tog svog von Liliencrona, pak da se čovjek uvjeri, kako analfabetizam nije baš uvijek najveća smetnja ljudske pameti i kako je današnja međunarodna situacija trajno ugrožena mnogo većim opasnostima od analfabetizma.
Weit der Schwadron war ich voraus geritten, und hielt im Nebel, horchend, auf dem Hiigel. Kommandoruf, vom Winde abgeschnitten, venvorren klang Geklirr von Ross und Biigel.
Oduševljeni recitator ove poezije, rezervni ritmajstor sa gvozdenim krstom drugoga stepena, čiju rozetu nije ponio na ovaj svoj poslovni put iz osjećaja takta, jer je to visoko odlikovanje zaradio u sukobu s ruskim oružjem oko Mazurskih jezera, kretao se veoma samosvijesno u raznim oblastima duha kao što to čine generalni direktori, koji nisu svijesni opasnosti tih suptilnih pustolovina. Znao je za ekspresionizam, za Schonberga i za Labanovu plesnu školu, a bio je uglavnom orijentiran na izgradnju njemačke trgovačke i ratne flote, na način, koji se u političkom rječniku vulgarno zove Tirpitz-fašistički. Objašnjavao mi je detaljno kako u Hamburgu ne može pobijediti Komuna, pošto je grad Hamburg sapet sa tri solidna, dobro organizirana agrarna crveno-bijelo-crna pojasa, a gdje su seljaci dobri gospodari, tu nema mjesta političkim avanturama. Govorio je o »kolosalnom« von Tirpitzu, kao genijalnom organizatoru njemačke flote, kod koga bi svi engleski admirali zajedno trebalo da uče kao šegrti.
— Dvadeset tisuća njemačkih pomorskih oficira pod von Tirpitzom pretvorilo se u stopostotni granit onog pojma koji se zove njemački Pflichtgefiihl, tu tipičnu njemačku svijest o »osjećaju dužnosti«, koja je Englezima i Amerikancima, nažalost, nepoznata. Ovi Anglosasi ginu u ratu zbog profita, a ne iz uvjerenja. To je prvo, a zatim von Tirpitz jedini je admiral svjetskoga rata, koji je ostao nepobijeđen,
— Pa molim vas, gdje se nalazi danas ta slavna von Tirpitzova flota, kad je taj vaš von Tirpitz kao »kolosalni« admiral jedini ostao nepobijeđen, zapitao sam gospodina Diefenbacha, osjetivši u njegovoj negaciji evidentnih historijskih činjenica enervantnu snagu otpora, koji produžuje borbu s jakom voljom da pobijedi, premda je potonuo.
— Kako, gdje se nalazi flota von Tirpitza, iznenadio se gospodin Diefenbach mom pitanju. — Ostala je nepobijeđena, to je poznato svakom djetetu…
— Pitam vas, gospodine, gdje se danas nalazi ta nepobjediva flota vašeg admirala? Gdje plovi? Po kojim morima, pod kakvom zastavom?
— Potopljena je. Njemački mornari sami su je potopili, i to je opće poznato. Zašto to pitate? Zar niste čuli za njemačku tragediju u Scapa Flowu?
— Vrlo dobro! Ta Tirpitzova flota nalazi se danas osam stotina metara ispod morske površine, a engleski admirali plove istodobno po svim oceanima! I ti bi engleski admirali imali, po vama, da uče kod vašeg »kolosalnog« von Tirpitza kao šegrti? O, gospodine generalni! Gdje vam je pamet? Doista divan admiral, čija se flota nalazi na dnu morskom, taj može da služi uzorom kako valja pobjeđivati…
U takvim paradoksalnim okvirima otprilike odvijao se naš razgovor sa gospodinom iz Hamburga čitave prošle noći u vagonu, gdje je on zanosno tumačio, kako je socijalizam u Njemačkoj već ostvaren i kako tamo njima nikakve socijalne revolucije ne treba.
— U Njemačkoj se bogataši smatraju samo privremenim upraviteljima imetka, a imetak je de facto nacionalan. Ovo, što se sada zbiva u Rusiji, to smo mi imali već za Friedricha Velikoga. Stepen društvene svijesti kod nas bio je na većoj visini od ruskog već u vrijeme pruskih kraljeva. Posjeći jedno stablo iz javnog drvoreda, ili razbiti staklo, uopće poremetiti bilo kakvu sitnicu u javnom redu, to je kod nas prosto nezamislivo. Kad negdje visi tabla da je nešto »verboten«, onda je »verboten«, a ne kao u ovoj zemlji, gdje baš nitko ne poštuje, da li je nešto »verboten« ili nije,
— Čast visokom stepenu društvene svijesti kod Nijemaca, gospodine generalni, ali ne znam da li vam je poznato, Marx definira stepen društvene svijesti na jedan posvema drugi način,
— Marx je bio Židov!
Gospodina iz Hamburga, kao glavna reprezentativna ličnost, pratio je šef »Goseksa«, Pjotr Konstantinovič Andrejevski, koji je tri godine proživio u Sibiru još kao student, a zatim se dao u profesionalne revolucionare.
U revolucionarnim ratovima zauzimao je gradove od Jekaterinburga do Odese, a sada upravlja državnim trustom »Goseks« i zauzima jednu od važnih partijskih pozicija, kao što je stajao sa baterijama u kiši granata na isto tako važnim partijskim pozicijama.
— Jednostavnije bi bilo boriti se s browningom u ruci, govorio mi je Pjotr Konstantinovič o neprilikama i o brigama, koje se javljaju s lijeva i s desna na tom tegobnom putu, na kome se ljudska svijest otima zakonu historijske tromosti.
— Nije to mala stvar, rađa se novo društvo, na novim osnovama, tumbaju se svi ustaljeni pojmovi privatnog prava i vlasništva. U ratu borilo se za pobjedu oružjem, đemarkacije bile su jasne: ili si za Sovjete ili za Wrangela, ali danas napast sa sviju strana vreba čovjeka, sama iskušenja lijevo i desno, a džepovi su ipak džepovi, i obično prazni, materijalna odgovornost veća nego u ratu, a tu su danas baleti, tu karte, tu konji, a svi smo pod kožom krvavi! Eto, prije tri nedjelje ustrijelio mi se jedan intimni drug, čovjek koji je svojih petnaest najboljih godina žrtvovao za partijsku stvar! A ustrijelio se zbog novaca! Bio je šef banke, pak žene, karte, inostranstvo, devize, šampanjac, tres!
S Pjotrom Konstantinovičem Andrejevskim doputovao sam u daleku nekadanju rezidenciju Ivana Groznog kao neka vrsta pratnje gospodina Diefenbacha, u ulozi izletišnog priživaljščika, koji se pridružio ovoj ekskurziji da vidi rusku provinciju, tu staru, napamet poznatu temu svih ruskih beletrističkih varijacija. Čitavog dana pregledavali smo pilane i obrađenu drvenu građu, a dan je, po rasporedu, trebao da završi svečanom večerom u stanu glavnog knjigovođe »Goseksove« filijale »Crveni sjever«, gospodina Aleksejeva.
Diefenbach kretao se od jedne partije svoje građe do druge kao zasopljeni morž u ribarnici, zbunjen što će prije da smota u svoju drobinu. Ne bi se moglo reći da je bio sitničav. Stari rutiner, on bi jednim pogledom procijenio asortiman čitavog štosa, a samo od vremena na vrijeme, ležernom, više kao duhovitodobroćudnom primjedbom, on bi ukazao na ovu ili onu gredu da je tu i tamo defektna ili »da nije baš idealno prepiljena«, ali, u onoj faraonski nepreglednoj gomili ruske borovine, to nije izgledalo kao zanovijetanje, već više kao neka vrsta protokolarne konstatacije.
Dan je bio težak i naporan, a pred nama stajala je isto tako teška i naporna noć, da u saonicama prevladamo razmak od pedesetak kilometara, preko šuma i zamrznutih jezera do novog kompleksa pilana, koje isto tako obrađuju za gospodina Diefenbacha masu drvene građe, u količini od nekoliko desetaka tisuća tona.
Večera kod glavnog knjigovođe »Goseksove« filijale, gospodina Aleksejeva, koja nam je stigla u revire tek poslije podne kao iznenadna dobra vijest, nagovještavajući same dobre stvari (bit će topla soba, a bit će i čaja i kavijara), pretvorila se stjecajem okolnosti u čitavu malu dramu. Da bi se objasnio scenski zaplet u domu glavnog knjigovođe Aleksejeva, bit će potrebno da se prikaže sveukupna situacija, važna za razumijevanje društvenih relacija između gospodina iz Hamburga i glavnog »Goseksovog« knjigovođe, gospodina Aleksejeva.
Čitav kompleks pilana u rejonu »Crveni sjever« (nazvan danas imenom revolucionara osamdesetih godina prošloga stoljeća Stjepana Halturina, koji je bio obješen u Odesi) bio je do Oktobarske revolucije vlasništvo staroga Nikolaja Aleksejeva, veleindustrijalca i trgovca drvenom građom, jednog od najjačih gavana ne samo u čitavoj guberniji nego na sjeveru između Pićera i Vjatke. Stanovali su Aleksejevi u Petrogradu u svom hotel particulieru, i, dolazeći ovamo u te daleke revire na finskoj granici, gdje je stari Aleksejev počeo da pili drvo devedesetih godina, svraćala bi djeca od vremena na vrijeme, kao na neku vrstu izleta, u stoljetne prašume. Kada su vulkani oktobarskih dana odnijeli aleksejevske šume, najstariji sin Pavel Nikolajevič, čovjek skroman i pristojan, pomirio se sa sudbinom i kao stručnjak, koji vlada poslom, uspio je da se probije do relativno visokog mjesta glavnog knjigovođe u bivšem svom poduzeću.
Gospodin iz Hamburga bio je do rata godine četrnaeste jedna od najboljih mušterija firme Aleksejev. Stari Aleksejev kumovao je najstarijoj kćerci gospodina Diefenbacha, Alisi, danas učenici Labanove plesne škole, a gospodin Diefenbach prisustvovao je lično svečanom ceremonijalu kod krštenja maloga Aljoše Pavloviča Aleksejeva, najstarijega dečkića Pavla Nikolajeviča, koji je umro od tifusa za vrijeme Revolucije.
Gospodin Diefenbach bio je s familijom Aleksejevih vezan osim poslovne i nekom intimnijom vezom, i on je, nekako prije samog rata godine 1914, proputovao sve ove goleme šumske komplekse Aleksejevih, kada se živjelo na svijetu doista bezbrižno, kao da život i nije drugo nego neka vrsita piknika na sunčanim proplancima finskih prašuma, između jedne golf-partije i jadne baletne premijere u petrogradskoj Carskoj operi. Po ovim desecima hiljada jutara šuma i jezera gospodin Diefenbach je lovio lov i bio po tim pilanama, šumskim postavima i lugarnicama dobro poznat gost. Minulo je, eto, punih dvanaest godina od posljednjeg izleta gospodina Diefenbacha u ove revire, pak je put u daleke predjele, sa kojima je povezan tolikom masom intimnih uspomena, za gospodina Diefemlbacba bio neka vrsta perverznog iznenađenja. Do jučer još, kad smo krenuli iz Moskve, gospodin liz Hamburga nije imao pojma da će vršiti reviziju svoje ispiljene robe, u revirima aleksejevskih šuma, a večeras, kad je sa svima nama pozvan kod jedinog autentičnog i legitimnog predstavnika firme Aleksejev, on se sasvim zbunio. On prije svega dolazi u prijateljsku kuću bez poklona i bez cvijeća, a zatim on trguje aleksejevsklim daskama kao da se ništa nije desilo, jer »poslovi su poslovi«, to je, dakako, osnovno pravilo u ratu, jer je opet rat — rat, i da se dogodilo obratno, da je kojim slučajem rat izgubio gospodin iz Hamburga, ni Aleksejeva ne bi imali u tom pogledu nikakvih skrupula. Revolucija je revolucija.
Stan glavnoga knjigovođe »Gosaksa« Pavla Nikolajeviča bio je u jednoj blatnoj uličici u centru, u prvome spratu trošne, više od toga, moglo bi se reći, ruševne i prljave kućerine, neke vrste javne zgrade s magazinima u prizemlju i širokim hodnicima, popločenima ciglom, pod lukovima svodova još iz vremena Ivana Groznog. Ljetnikovac Aleksejevih i sa terasom i s labudovima, usred golemog parka pod stoljetnim švedskim jelama, danas je dječji dom, dok njihov sadašnji stan u ovoj antipatičnoj kućenini predstavlja dramatski završnu fazu u dugotrajnoj borbi za vlastiti krov, što ga je Pavel Niikolajevič izvojštio kod stambenih vlasti naročitim zalaganjem za uspostavu bivših međunarodnih veza firme Aleksejev. Jedna od tih adresa, koju je Pavel Nikolajevič izigrao kao svoju najbolju kartu, bila je adresa Karla Diefenbacha, gospodina iz Hamburga.
Našli smo se na fantastičnoj pozornici, sa tragovima gavanskog makartovskog interieura: bogati sagovi, divani, bakreni oklopi, prazne metalne krletke za papige, a sve osvijetljeno čađavom, petrolejkom i voštanicama koje se dime zloslutno kao buktinje na nekom kobnom, vihrovitom pogrebu. Čitava soba, sve stijene i sve stražnje daske okrenutih ormara, kasirane tkaninom i sagovima, bile su tapetirane uokvirenim fotografijama raznih veličina. Četvorinice, sasvim sićušne, uokvirene pedalj širokom banovinom, bojadisane minijature na slonovoj kosti, paraleilogrami, okomiti i vodoravni, zlatnouokvirene elipse s girlandama i stiliziranom lovorikom, obiteljski ansambli goispođa i gospode u idolamama, u cilindrima, u balsikim haljinama, u aristokratskoj ruskoj gali, marabu, svila, dragulji i peterburški interieuri, divni dani Kriima i Carskog Sela, zbogom, doviđenja na svetog Nikada.
Preletio sam pogledam sve te fotografije peterburških interieura: bogato, luksuriozno, arivistički. Lusteri, fabrički Loui’s Quinze, punjeni medvjedi s ogromnim srebrnim zdjelama u šapama, masivni ruski boljarski Louis-Philippe. A sad smo se u onom uzahinom, ormarima pregrađenom prostoru stisli nas trinaestorica.
Sjedio je tu gospodin iz Hamburga, a do njega Aleksej Nikolajevič, Aljoša, mlađi brat kućedomaćina, čija žena leži u babinjama i koji se tu pojavio u znak naročite počasti i simpatije za gospodina iz Hamburga, starog znanca i prijatelja njihova roditeljskog doma. Uz Aljošu Nikoilajeviča sjedio je šef »Goseksa« Pjotr Konstantinovič Andrejevski, do Pjotra Konstantinoviča Jevgenije Georgijavič Bertenzon, glavni šef-inženjer kombinata »Crveni sjever«, a do inženjera Bortenzona, na lijevom krilu stola, šef pilane »Stjepan Halturin« tavarišč Vasiljev, na čiju smo pilanu trebali još večeras da pođemo.
Na čelu stola briljirala je kućedomaćica Ana Ignjatijevna, a na drugoj strani, vis-a-vis svoje supruge, sjedio je kućedomaćin Pavel Nikolajevič. Do Pavla Nikolajeviča, jedan do drugoga, tri člana partije kao delegati trusta »Crveni sjever« i čovjek, koga su svi zvali »tovarišč bulgater«, a koji nije do kraja progovorio ni jedne jedine riječi. Trinaesti (posljednji kod stola), na gornjem uglu, između tavarišča Vasiljeva i »tavarišča bulgatera«, bio je Kuzima, potrkivalo i kamerdiner, za koga nije bilo posebno servirano i koji je dirigirao sluškinjom Surom, trčao po mineralnu vodu, natakao votku, glodao po koji batačić rjabčika; pravi Kuzma na kraju stola, prišipetlja i bluna, poimalo klaun, a pomalo i idiot od kuzena. Demenltia praecox, što da se radi, kad ga Gospodin neće uzeti k sebi na oblake… Tolike je đavo odnio, a ovaj albin s pastelnoplavim, vodnjikavim očima, eto, ostao je živ na teret familije u brodolomu.
Supruga Pavla Nilkolajeviča, Ana Ignjatijevna, otmjena mlada dama od trideset godina, s dubokim promuklim altom i skupocjenim starinskim nakitom, bila je žena lijepa, jedva primjetljivo kozičava; njene kremom i puderom zalijepljene pjegice na obrazima davale su toj neobično živoj pojavi izvjestan akcenat apartnog šarma. Diskretno napuklim glasom i živim temperamentnim kretnjama Ana Ignjatijevna odavala je svoju neobuzdanu i neukroćenu narav; njene žarko narumenjene usne, što su se od crne kave pričinjale požutjelimna, kao prsti nikotinista, prigušen glas pun suza, velike, tamne, blistavo upaljene oči, sve je to na Ani Igmjatijevnoj treperilo skladno, a istodobno i arogantno, kao što već jesu drage i bezobzirne mlade bogate žene, luksuriozne kao gospodski hrtovi. Elegancija Ane Ignjatijevne, upravo više, sjenka njene elegancije na ovoj spiritističkoj seansi, na kojoj nije došlo i do dramatskog sazivanja duhova, kretala se na početku sa jako naglašenim prezirom, kakav se buni u velikim glumicama kad imaju da igraju pred drugostepenom publikom, a osjećalo se da pod onom umornom i vješto dotjeranom maskom polumrtve boginje, pod svjetlucavim i ružičastoblijedim sedefom lakiranih nokata, tinja masa sakrivenih mačjih nagona, koji se javljaju u violentnom grčenju prstiju i nervoznom grickanjiu donje usnice. Od svoga supruga Pavla Nikolajeviča ta žena bila je po svome karakteru nesravnjivo jača; blijedi, slabokrvni, crvenokosi neurastenik na drugoj strani stala bacao bi na nju pasji plahe poglede, pune blagosti, panike i kao nekog bespomoćno slaboumnog smiješka, osjenjenog sakrivenom unutarnjom vibracijom punom strave, s kakvom se pelivani kreću na cirkuskom konopcu, gdje jedan krivi korak može da znači katastrofu.
Dvorila nas je šesnaestogodišnja djevojčica Sura. U tonu i načinu, kojim je Ana Ignjatijevna upravljala Surom, osjećala se neprikrivena viša ironija spram te mizerije od blesave Sure, koja tako nespretno maše tim sosovima i to uvijek sve obratno, desno mjesto lijevo; etiketa, forme, uljudnost, dril posluge, servis u smislu dobrih starih običaja, kakvog sve to ima smisla danas, kad je sve ovo đavolska panihida, kad ovi barbari tu gunđaju vječnaja pamjat nad njenim vlastitom grobom, a ona ima da servira večeru svojim vlastitim grobarima. Kakav i sve to ima smisao danas, kad taj damast za dvadeset i četiri osobe, s ogromnim monogramima koji simboliziraju njeno ime, kad to srebro, taj kristal, taj porculan, kad sve to stoji u ovom kabinetu voštanih kipova, u odvratnom panoptikumu s ovim gorilama, među ovim smiješnim ormarima, u ovoj trgovini bijede i propasti, pred ovom vandalskom družinom, kakva se tu skupila večeras kod njena stola.
Još taj nepoznati i nesimpatični bradati žurnalist iz inostranstva, i taj sumnjivi gospodin iz Hamburga, koja kriminalno bestidno trguje s ovim provalnicima (a pojavio se s manšetama i tvrdom kragnom, kao da se na večeru dolazi u lovačkom dresu, u čizmama), ta dva zapadnjaka nisu još ono posljednje što čovjeka može zadesiti na ovome svijetu. I taj šef državnog eksporta, taj Pjotr Konstantinovič Andrejevtski, čovjek iz moskovskog centra, on jeste doduše komunist, ali intelektualac, peterburški advokat i na kraju ipak — komunistički general i slavna historijska ličnost, ali ovi bijednici tu na desnom krilu, koji oblizuju svoje noževe i sjeckaju meso na kašu a hrane se kašikom kao prosijaci, kako dolaze oni do toga da sjede kod njena stola, kada ih nitko živ nije pozvao? Tatari, tirani, koji je perverzno ponizuju i muče već godinama.
Miroslav Krleža
nastaviće se
Izlet u Rusiju
