La classe operaia va in paradise, igrani, 1971
REŽIJA: Elio Petri
ULOGE:
Gian
Maria Volonté (Lulu Massa),
Mariangela Melato,
Gino
Pernice,
Salvo Randone
SCENARIJ:
Elio
Petri,
Ugo Pirro
FOTOGRAFIJA:
Luigi
Kuvellier
SADRŽAJ:
Film
je nagrađen Zlatnom palmom na filmskom festivalu u Cannesu 1972.
godine, a bavi se problemima radnika zaposlenih u industriji. Glavni
lik je Lulu Massa, brz i marljiv radnik koji visokom produktivnošću
podiže normu rada ostalima. Kada mu se jednog dana dogodi nesreća
na poslu te ostane bez prsta, biva privremeno otpušten. Tijekom
oporavka radikalno mijenja stavove i po povratku na posao nastoji
organizirati radnike u sindikat.
BOJA, 125 MINUTA
http://kinotuskanac.hr/movie/radnicka-klasa-ide-u-raj
La classe operai van in paradiso (sh. Radnička klasa ide u raj) je italijanski igrani film snimljen 1971. godine u režiji Elija Petrija. Po žanru je drama, a protagonist, koga tumači Gian Maria Volontè je radnik u jednoj tvornici koji poslušno izvršava naloge poslodavaca, i ne osjeća solidarnost prema drugim radnicima sve do trenutka kada doživi nesreću u kojoj mu je stradao jedan prst. Radnja prikazuje kako ga taj događaj, iako bez ozbiljnijih posljedica, natjera da se uz pomoć sindikata počne boriti za svoja prava.
Kao i mnogi Petrijevi filmovi iz tog doba, i Radnička klasa je imala snažnu notu političke angažiranosti, te je nastojala kroz sudbinu pojedinca dati prikaz ideoloških i klasnih sukoba u tadašnjoj Italiji. Kritičarima je, međutim, daleko više pažnje privukao način na koji je Petri pokazivao dehumanizaciju u suvremenoj industriji, odnosno prikaz kako protagonist postaje dio stroja. Radnička klasa je sljedeće godine prikazana na Kanskom festivalu gdje je podijelila Zlatnu palmu sa filmom Slučaj Mattei. Zbog sličnosti stila i teme, ovaj film se često naziva drugim dijelom Petrijeve “trilogije neuroze” koje čine prethodne godine snimljena Istraga nad besprijekornim građaninom i Vlasništvo više nije krađa iz 1973. godine.
