Kao let bijeli uz gorske strane
tu narasta spomenik herojima,
u šumi, na rijeci, što bjehu neznane
do našeg zamaha što provali njima.
Nek uraste i lom i kamene bore,
gdje Sutjeska cijepa dno, brda dijeli,
neka je viši od vrha Zelengore,
koji se visoko pod oblakom bijeli!
Uski su nam do tebe za hodočašće
naši lomni i daleki drumovi,
slični luku duge šireći se — rašće
po njima glasovi kao rječni šumovi
Jele i borovi, s vrhom poput koplja,
k tebi se svijaju do tvrdine zvonke,
što se diže nebu punom zvjezdanog snoplja
kao zublje zračne za potomke.
Mirko Banjević
