Naš ples pred kordonom policije je svako protumačio na svoj način, gledajući ga kroz svoju prizmu…
Šta smo mi htjeli poručiti?
Htjeli smo da ti momci ispred nas, svi ostali koji su stidljivo gledali sa strane i svi do kojih dođu video i fotografije vide jedan drugi svijet. Svijet na koji možda nijesu navikli.
Kreativnost, susret u zagrljaju, podršku, inspiraciju, istraživanje sebe i drugoga – stvarno važne stvari na koje većina gleda kao na manje važne stvari. Da osjete da ples nije nešto što neki tamo rade tek kada završe ono “ozbiljno”, ono “bitnije”.
Tango čuva i predstavlja ozbiljno važne stvari koje su svima nama nasušno potrebne. I žandarmu i LGBT aktivisti i antivakseru i antiglobalisti… Svima koji su tog dana imali svoja okupljanja. I svim slučajnim prolaznicima koji su se te subote teže kretali gradom.
To nije bilo zauzimanje strane u nekom sukobu. Čak ni prkos prema sistemu u klasičnom smislu. Bilo je to predstavljanje nečeg “trećeg” – transcedencija poretka u kojem žive ovaj i ovakav sistem, kao i većina odgovora i prkosa koji mu upućuju izazove.
Promjena igre. Promjena pravila igre.
Provokacija? Da. Ali nježna provokacija. Poziv da svi razmisle o tome šta bi bilo kada ulice ne bi bile zagušene, bučne arterije uznemirenog grada u kojem većina juri ne znajući tačno zašto i đe, već mjesto na kojem se živi naša čarobnost, sve ono što mi kao ljudska bića možemo biti.
Provokacija poretku. Provokacija konzumerizmu koji rađa duhovno lijenje ljude podložne svim vidovima manipulacije. Provokacija netrpeljivosti. Provokacija zavađenosti. Nježna provokacija. Provokacija koja ne rađa neku drugu stranu ili mržnju neke druge strane.
Na kraju je krenuo aplauz, a jedan od okupljenih je uzviknuo:”Tako je! Muškarac i žena, a ne dva muškarca!”
Ja sam jednako glasno odgovorio svima:”Nije to bila naša poruka. Došli smo da pozovemo momke na novi upis!”
Naravno da nijesmo imali očekivanje da se neko od policajaca pridruži novoj početnoj grupi. Upis je bio šala ali i simbol! Simbol nove prilike koja se iznova ponavlja – prilike da se uđe kroz vrata iza kojih ostaje stari svijet lažno važnih stvari, nerazumijevanja i razdvojenosti.
Htjeli smo da pokažemo mjesto na kojem se možemo sresti, a ne mjesto na kojem se treba razdvojiti. Mjesto na kojem bi se svi mogli zagrliti ako bi se više bavili onim što nas spaja i što nam je svima zajedničko, a ne isključivo svim onim u čemu se razlikujemo. Mjesto na kojem ljudi različitih svjetonazora (p)ostaju “samo” ljudi. Malo li je biti samo čovjek?
Pozvali smo u zagrljaj i zajedništvo, a ne na otuđenost i mržnju prema drugome i nepoznatome. Ko god bio taj drugi i ko god nam bio nepoznat.
Darko Dožić
Pogledajte i video:
https://www.facebook.com/222418931149910/posts/4554253394633087/
