44
Poput zvijeri izgubljene u prirodnim ljepotama, nigdje ne nalaziš mir. Ponor koji se otvara između duše i osjetila izjednačuje sudbinu i kaznu. Svaka te žudnja muči. U apsolutnu ništavilu oko bi stvorilo livade, uho zvukove, nos mirise, dodir užitke, jer želje kuju svijet koji um neprestano opovrgava. Duša kaže ništavilo kad osjetila kažu sladostrašće.
Izjeda te bol dok se tvoja žudnja opija svijetom. Uzalud u mislima odbacuješ njegovu arhitekturu, strast je i dalje podupire. Žudnja izlučuje svijet, a razum uzalud nastoji slojem nestvarnosti zaogrnuti postojanje što ga tkaju osjetila.
Kad neumoljivo zaroniš u ništavilo, ne osjećaš li da ono jest, da diše, podrhtava i previre? Prokletstvo bitka nije manje od prokletstva ne-bitka. Kakav ćeš spokoj naći prepustiš li se jednom ili se zavadiš s drugim? U duši i osjetilima odmjeravaju se jednake snage. Nećeš pronaći luku u kojoj bi se skrasio. Želiš umrijeti! No je li u priželjkivanju smrti ikada bilo više besmrtnosti, a u ideji da se sa svime svrši više beskraja?
I ja ću postati strvina, kao i svi vi, drugovi u lakoumnosti, ali nikakav grobni kamen neće pritiskati srce koje nije umrlo u ognju. Beživotni će se udovi odmarati u vječnome prebivalištu, ali nikakav grob neće biti ćelija duše, te začudnosti što zemlju spaja s nebom.
Smrt je tamnica ponosa, ali je nemoćna kad vatra topi njezine lokote. Upravo će strasti čovjeku otvoriti vrata što se zatvaraju pred trenucima života.
Tko u sebi ne osjeća snagu što prekapa po srcima uspavanim na grobljima vremena, tko se ne osjeća poput Ijestava kojima silaze prokled anđeli ili se penju tjeskobe osuđenih na stapanje sa spokojem plavetne pustoši, taj se i prije izlaska iz majčine utrobe pričestio kao rob smrti.
Budi cvijet u čijoj stabljici čami umorna munja. ČeznutIjivo slušaj mračne melodije i u svojim nevinim tminama bdij nad oporavkom demona. Glazbom naruši sunčevu čast i postojanost, dovuci ga do nečasne duše, njegovu toplinu pretvori u uništenje, neka okrene zrake prema samome sebi i uvidi da je lažljivije od srca.
45
Smrtnice imaju samo dvije ruke. Nadaju se da će te njima ščepati. Sapću ti riječi namijenjene bilo kojem srcu, povremeno te obasiplju milovanjima, a ti ležiš, grozničav i budan, poput krhotine duše ovoga svijeta. One bolje od nas znaju da su ljubavne laži jedina glazura postojanja u beskonačnoj nestvarnosti. Preko svake mjere pretjeruju u ucjenjivanju života što im ga je podarila priroda. A mi padamo u zamku i kaljamo beskraj kojega nismo bili dostojni. Svijet u tebi oplakuje prekid vjcčnosti, dok te žene koje njime kroče izluđuju. Kako pomiriti tako bolan sukob ?
Mrziš postajanje i voliš ga. Vječnost je, baš kao i vrijeme, čas grijeh čas iskupljenje. Uz tijelo sanjaš temelje svijeta, a u njihovoj sjeni blizinu prolazna pijanstva.
Ne možeš se ograničiti. Kojim bi se međašima mogao opasati kad te zvučni lahori nose dalje od izvora granice – smrti?
Dok te nagrizaju otpor sudbine i napukline duha, obavija te melodija ograničenja. Više nemaš izlaza. Prijete ti svi svršeci i umrijet ćeš svim smrtima.
Postoji li staza na kojoj nisi bio ranjen? Srce ti kuca u bolesnu vremenu. Prepoznaješ se u trenucima i trenuci te prepoznaju. Budućnost je beskrajno trnje. Izvori života su prIjavi, a u zdencima duše voda je crna i ustajala. Kako bi ondje udomio um? Duh i vrijeme smrde. Siroče prirode i samoga sebe, iudost ti je krov sigurniji od smrti u svijetu koji u razumu ne pronalazi utočište.
Strastveno voljeti život, a zatim od samoga sebe tražiti milost zbog bezgranične odsutnosti što ju je iznjedrila tvoja praznina, taj bijedni vrdar ništavila koji sije ljubičice i gnoj..
Čovjck je polje apsurda, na kojemu korov nije manje sjajan i plodan od usjeva. A sred svih tih apsurda uzdiže se ponajveći: on je senzualan svetac.
46
Niz glavu mi klizi smrt. Kap po kap. U prostoru bez obala nemam se gdje skriti. Nemam izbora. Cijedi se s neba, drsko silazi u oblacima ne-bitka, podrivajući okomito i uzaludno povjerenje.
Zar ću sebi grob kopati u prostranstvima? To je njezin posao. Zašto da je preduhitrim? Ionako mi ga je već iskopala u duši. Već dugo u njemu ležim. Bdijem nad njom zajedno s crvima.
Tvar po kojoj gazim mrtvački je pokrov. Omata mi se oko stopala i kad rukama pokušam dosegnuti svodove serafimskoga ravnodušja, sputava me i ne da mi da uzletim.
Za mene postoje samo silazni putovi. Gležnjevi su mi istrunuli u talogu vječnosti, dok je vrijeme što još dašće u meni prošlo grobljima, a u trenucima kojima se ponosim dišu pokojnici.
47
Mučim se pod kapom nebeskom. Duša svodi nebo na dušu. Kamo god pogiedam, vidim sebe.
Strah je most između žudnje i bitka. Kakvu ravnotežu mogu u njemu zateći? Sadašnjost se odvojila od vremena, a vrijeme povraća trenutke baš kao što bolesnik povraća sadržaj svoje utrobe. Sada, sada, sve što je sada zlo je; ono što je biio i što će biti imaginaran je lijek za iscrpljujuću bol.
Prokletstvo je tvoj ležaj. Sunce obasjava noćno utočište za ohole prosjake. Svoju oholost povjeri vječnome Nikada, ugasi žeđ krvlju koja te još drži među onima koji se nazivaju bićima. Pretvori srce u kalež posljednjega gutljaja prije negoli te prostor koji se prometnuo u bodež osvoji osmijehom.
Strgni lance bijesa; prestani lajati za Bogom. Zar mu svojom žuči želiš priskrbiti još jednu aureolu, otrovnim mu ekstazama osnažiti oholost? Prepusti ga vlastitoj sudbini. Sam će se, baš kao i ti, odvesti u propast. Truliji je od ikoga. Nisu li zvijezde krijesnice njegova raspada? Kao crv, bez strvine, bez posla, koji unatrag pjeva psalam žudnje za smrću, vučeš se obzorima bez obzora. Sam.
Usamljeniji od vražje pljuvačke.
Od svih proklet, kopaj sebi grob u prokletstvu, pravi sebi lijes od suza i mrtvački pokrov od ludila.
Kad bi barem mogao iznaći riječi za molitvu od koje bi zadrhtale i razbjesnile se kosti pokojnika, od kojih bi im čeljust zaklepetala u ritmu podzemne vječnosti! No ne iznalaziš ih i ne možeš ih iznaći. Nijemi se otrov širi patnjama glasa. Tek srce zvonjavom oglašava pogreb misli.
48
Beskrajni dani, kako vas dokinuti? Više ne mogu podnijeti tugu vaše sreće. Još manje mogu poći prema drugim danima, pod drugim nebeskim svodovima. Pariško nebo, pod tobom bih htio umrijeti! Poznajem tvoju propast: više nemam želja.
Imao sam ih i previše, a godine što sam ih proveo lutajući pod tvojom čeznutljivom zaštitom odvajaju me od onoga što sam trebao postati. Budućnost se gasi u očima koje su te promatrale daleko od vremena.
Nisam te ponizio sanjajući druge domovine niti sam se spustio tako nisko da ekstazu tražim u svojim korijenima ili čežnjama krvi. U njezinu su brbotu zanijemili narodi zgrbljeni od pluga, i nikakav jauk opanka ne ometa glazbu tvojih oblaka što plove kao daplešu menuet dvojbe. U tvoje sam nedomovinstvo unio ponos svojih lutanja, a njoj se očaj, ta himna protiv vremena, zaogrnuo krvavom aureolom.
Život je vječna melankolija. To je, čini mi se, posljednji šapat tvoga učenja. Jesi li ikad upoznao vjernijeg učenika od mene? Iako je sudbina odredila da se ugasim drugdje, upravo ću pod tobom umrijeti. Moj će posljednji pogled biti upućen tebi. A ti ćeš mi odgovoriti, barjače svih sutona, dahom mi blažeći kraj.
49
Poput čovjeka koji je preživio strašnu epidemiju koja mu je oduzela voljene i prijatelje, prolaziš kroz sate obasjavajući ih svojom kužnom elegancijom.
I poput orgulja koje same sviraju na ruševinama kakve katedrale, akordi tvojega srca odjekuju prazninom svemira.
Beskraj nema sebi sličnih; on se prostire njihovom odsutnošču.
Kozmički zjap zaboravlja varavu vječnost grudi na kojima se gruša nejasan uzdah neostvarenja. S gašenjem svijeta gasi se i Ijubav, a s njom i služavke svijeta. Drhtaji katastrofe prolaze bivšim ljubavima, a s usana koje su nekoć skupljale životni dah curi med pomiješan sa žuči.
… Zašto nisam uronio čelo u mekoću tijela i zašto nisam uvaljao misli u sladak znoj tvari? Zašto svoj san bez domovine nisam zauvijek polegao u mondena boravišta bitka začarana vremenom? Uzdisao sam za vječnošću, a žena je bila tu. Jadan beskraj udvoje! Ponos ubija prolazne draži.
S mostova, na kojima žudnja iščekuje prijateljice najveće laži, vidim još samo obale nestvarnosti, između kojih sam podigao smiješan šator satkan od uzaludnih glasova, sve dok se neke milostive vode ne uzburkaju i ne unište mi glazbu i njezin neizmjeran besmisao.
50
Svoju sam dušu potrošio ni za što. Koji je od meni sličnih – ili koja – zaslužio njezin žar? Odsad ću pepelom posipati tuđa proljeća. Sebe ću pak zakopati u pepeo srca i ljubavi.
Ostali su mi još samo osjeti i ideje. Jer ostao sam izvan sebe. Neka nijedan osjećaj više ne resi pustinju bića koja me okružuju, neka se ugase zvijezde za koje sam mislio da ih vidim u njihovim očima, neka umre nebo na dnu strasti! Neka pakao navali na Ideal, neka stenješ pod njegovim nogama, smiješni i tužni putniče, koji si od krvi spravljao vještičje napitke i vjenčićima krunio ništavilo!
Potrošio si zanos drhtaja na koje nitko nije odgovorio, kojima se nitko nije nasmiješio. Uroni glavu u uplakanu prirodu, zdrobi je plačnom tvari, ubij svoju budućnost u besanim noćima uzdaha. Ćelavim vremenom klizi odsutnost svijeta i od blijeda života ostaje još samo mukao jauk, šćućuren u zapećku misli.
Izlaziš iz sebe stubama kobna buđenja sve do Grada ispunjena glasnim povjetarcima i kobnim aluzijama. I ravnodušno se pitaš: Gdje da se utopim? U Seini ili u Glazbi?
Emil Sioran
Brevijar poraženih
prevela Vanda Mikšić
