Ljubav prema ljudima koja niče iz patnje liči na mudrost koja izvire iz nesreće. U oba slučaja, korijeni su truli, a izvor zagađen. Samo ljubav prema ljudima, prirodna i spontana, kao rezultat dara prirode i neodoljivog zanosa, može da oplodi i duše drugih i saopšti toplu i vedru intimnost. Ako je rezultat patnje, ljubav skriva previše suza i uzdaha da ne bi dijelila zrake gorke jasnoće, u kojoj crne tačke prljaju čistotu ljubavi. Odviše je lišavanja, odviše muka i nemira da bi ova ljubav bila išta drugo do beskonačna blagost. Praštaš sve, dopuštaš sve, pravdaš sve. No, da li je to ljubav? A kako da još voliš kad nijesi ničemu privržen? Ljubav prema ljudima iz patnje je praznina te ljudske duše, između svega i ničega, kroz nju je svijet nekako ušao u tebe i pritiska te nezavisno od svakog otpora. Treba li se još čuditi što se neki bave sportom, vulgarnošću, umjetnošću i seksusalnošću samo da bi zaboravili?
Koliko me nervnih ćelija košta svaka ćelija, svaka misao? To je prvo pitanje koje treba da postavi sebi svaki egzistencijalni i organski mislilac.
Ja nemam ideje, već opsesije. Ideje može imati svako. One nijesu nikoga uništile.
Nedostatak svih ljudi je što čekaju da žive, jer nemaju hrabrosti svakoga trenutka. Zašto ne bismo stavili u svaki trenutak toliko strasti i toliko topline, tako da svaki trenutak postane apsolut, vječnost? Svi učimo da živimo pošto nemamo ništa više da očekujemo, a kad čekamo, ne možemo ništa da naučimo, jer ne živimo u konkretnoj i živoj sadašnjosti, već u bezbojnoj i dalekoj budućnosti. Trebalo bi da ništa ne čekamo osim neposrednih sugestija trenutaka, da čekamo a da nemamo svijest o vremenu. Spas može biti samo u ponovnom osvajanju neposrednosti. Jer, čovjek je biće koje je izgubilo neposrednost. Zbog toga je indirektna životinja.
Emil Sioran
Krik beznađa
