Nemogućnost ljubavi i mogućnost smisla:
O apsolutnoj kontingenciji nužnosti
Piše: Patrik Weiss
Ljubav je nemoguća upravo zato jer je smisao moguć. Pad u ljubav je rasprostiranje, odnosno rez na margini rasprostiranja iz sebe u sebe ( raz i po mještenosti) kao nikada već uvijek dodirivanja. Prava ljubav dodirujući ( u padu ) sebe razvlašćuje ( ega kao smisla ) samo da bi se ovlastila u razvlaštenosti za ponovnu mogućnost razvlaštenja – razvlaštenja kao principa njena „smisla“.
Pojednostavljeno: ljubav kao pad i stoga u padu sebe poništava, tj. poništava svoju mogućnost ponovne emergencije jednom se aktualiziravši. Ljubav, dogodivši se u padu razvlašćuje se; Tu – bitka kao Ega, odnosno Tu – bitkovog Ega koji je i koji sam nastupa kao smisao. ( Prvobitno su Ljubav i Ego povezani sve dok se ne dogodi pad, odnosno aktualiziranje Ljubavi ).
S obzirom da „smisao“ Ljubavi ( razvlaštenje od Ega koji je uvijek već i – sam svoj – smisao ) i „smisao“ smisla Ega ( koji je zapravo želja za ostajanjem pri i sa Ljubavi ) proturječe jedan drugome ( nakon pada ), događa se ništenje oba smisla koji ipak ostaju zarobljeni u formi „smisla“, odnosno koji mogu funkcionirati još samo kao unutarnji smisao ( jedan Ljubavi drugi Ega ).
S padom u Ljubav događa se raspad prijašnjeg ( iako Virtualnog ) zajedništva Ljubavi i Smisla. Samim padom, lišavajući se upravo tog Virtualnog intrinzičnog Smisla kao povezanosti Ljubavi i Ega, otvara ( se ) horizont u kojem nastupa ( to emerge, eng. ) događanje „istinskog“ Smisla ( Tu – bitka ).
Sam „rezultat“ čina Pada, u potpunosti stoji u opoziciji prema intuitivnom zaključku da ne može nastati ikakav „istinskiji“ Smisao, ako se prvobitno Padom: napušta da bi se sebe našlo samo zbog novih napuštanja. To izgleda kao da označava principijelni i „primordijalni“ nedostatak smisla. No, s obzirom da je „novonastali“ „istinski“ Smisao ( svršeni ) događaj Ljubavi, tada moramo biti u mogućnosti vidjeti da on nastaje isto tamo gdje se i ostvaruje „smisao“ Ljubavi, a to je u rasprostiranju – u rezu na margini. Dodirivanje ( u svojoj biti kao samo svoje ostvarenje i isto tako kao prepreka samoga sebe ) iznjedrava / iznosi jednaku istinu, tj. jednak „smisao“ Smisla kao što je i „smisao“ Ljubavi – napuštanje samoga sebe da bi se samoga sebe našlo isključivo radi novih napuštanja.
Događanje Ljubavi i Smisla su jednaki, no ne i identični. Zapravo, oni ( događanja ) se veličanstveno mnogo razlikuju. S obzirom da je Ljubav tvoritelj Smisla, ona je finitudalna. Ona stremi vječnom ponavljanju iako ga ne ostvaruje, kao što je slučaj kod Smisla.
Ako pitamo: koliko puta Smisao može odlazit samo da bi se ponovno (pro) našao, a koliko pak puta Ljubav može nalaziti sebe samu, odnosno koliko je puta moguće pasti u ljubav; odgovor na pitanje postaje jednostavan.
S obzirom da Pad postaje početna točka događanja Smisla, nemoguće je ponovno Pasti. U Ljubav se pada samo jednom. Tu, Ljubav bivstvuje kao singularnost, a upravo iz tog razloga ona se ne može dva puta ponoviti; – kao Jedno ona je sama sebi beskonačno bliska, ali ujedno i beskonačno daleka i stoga se ne može nikada ponovno sabirati ( sabrati ) u sebe. U svom događanju ona se događa jednom jer jeste jedno.
Ono što nam preostaje nije ne ostvarenje Ljubavi i stoga Smisla, već nužno ostvarenje Smisla.
Ljubav je kontingencija, a Smisao Nužnost.
Ljubav kao Jedno ( kao singularnost ) je pukotina između tj. u kontinuitetu ( kontinuiteta ) – i – diskontinuiteta. Smješten u istoj pukotini, kao posljedica dodirivanja reza ( Ljubavi ), Smisao u svom obliku, koji se pokazuje kao krajnja granica iskustva ljudskoga života, tj. kao istina; nije niti transcendencija, niti imanencija.
Upravo je istina ljudskog postojanja egsistencija (iz- za- državanje (raz) tegnutosti, napetosti) između čežnje za ljubavlju i patnje manifestirane kao očaj pred onim znanim ( našeg ) postojanja – da smo osuđeni na beskonačno događanje Smisla, koji nam se nužno pokazuje kao Besmisao zbog fakticiteta života kao već uvijek uronjenosti u smrt. Znajući da smo osuđeni na smrt dok nam se kao jedini “smisao – esencijalni supstancijat “” pojavljuje vječno događanje Smisla, s obzirom da je ljubav onemogućena samom mogućnošću sebe same ( tj. kao sama mogućnost ) događanja Smisla, kod čovjeka se jasno javlja osjećaj besmislenosti. Za čovjeka besmisao kao apsolutno čovjekovo stanje ( apsolutno u smislu spoznaje vlastite granice koja uopće ne može da se ikada potvrdi niti kao transcendentna niti kao imanentna granica ) stoga se javlja, ne kao preostatak ( jer besmisao ne može biti niti čisti nihil – to je smrt; ali niti negacija, jer je to već uvijek Smisao ukazan kao besmisao), već nužno, jedino i neosporno – kao tjeskoba.
Ali s obzirom da je, ne intuitivno, već neposredno svaki Tu – bitak iskusio Ljubav, čovjek se mora, ali ne može izmiriti s time da je ljubavno biće, biće sposobno ljubavi, ali je ( je ) navlastito lišeno.
Ljubav je tada svojevrsna analogija realnom. Doduše, ona nije nemoguća za simbolizirati i nije da se opire simbolizaciji. Ljubav strši, iskače, ponaša se kao rana i izraslina; – u vidu nerazumijevanja, odnosno u vidu ne mogućnosti mišljenja same Ljubavi iz razloga što ne znamo kako misliti ono iskušeno kao stvar po sebi koja se direktnom percepcijom na svojevrstan način odjednom ( kao da ) briše i počinje pojavljivati ( priviđati – to appear, eng. ). Jednom iskušena kao Singularnost i kao stvar po sebi, Ljubav se kao takva briše i postaje nedodirljiv obris same sebe – iako se ( i to je dostupno znanju ) i dalje nastavljajući događati/zbivati.
U našem odnosno ovom: ovdje – tu ” tematoriju” možemo tvrditi tezu suprotnu onoj Meillassoux-ovoj o apsolutnoj nužnosti kontingencije razvijenoj u knjizi „Nakon konačnosti“. Upravo zato jer se Ljubav svakome ipak – nekako – uvijek – uvijek nepredvidljivo dogodi; mi tvrdimo da se ne radi o apsolutnoj nužnosti kontingencije, već o apsolutnoj kontingenciji nužnosti ( koju čovjek proživljava kao tjeskobu ).
NAPOMENA:
Iako se Meillassouxova teza odnosi na ono što bi mogli nazvati Apsolutnom, ili da se preciznije izrazimo – na „filozofiju prirode i povijesti“, naša apsolutna kontingencija nužnosti ne ide u pravcu da se odnosi na „filozofiju prirode“ i da uopće pokušava „dešifrirati“, kako bi se Jaspers izrazio Šifre Apsoluta, već joj je cilj da isključivo obasja istinu fenomena biti čovjekom.
ZAVRŠNE NAPOMENE:
I, ako se čini kao da prije Pada, ne postoji ništa osim možda samog ispražnjenoga Tu – bitka; da je prije Pada praznina, bezdan, to je tako zbog toga što je Pad u svojoj biti postajanje ( becoming, eng. ) Smisla. Prije Pada upravo nema niti same Ljubavi ( jer Pad u ljubav je već zapravo samo događanje Ljubavi), ali nema niti Smisla niti svega ostalog kao bitno čovjekovog. Upravo prije pada i nema čovjeka kao čovjeka. Prije pada možemo govoriti još samo o Tu – bitku; i to kao o nečemu što čak niti nije i ne znači zapravo biti Tu, već biti „negdje“ „drugdje“.
ISTINSKI EPILOG:
U filozofiji već neko vrijeme nedostaje snage, odvažnosti, bljeskova. Nedostaje istine. Ali evo, sada napokon pokazuje svoje lice pred nama, a mi i dalje strepimo pred njenom dijaboličnom grimasom. Bez obzira na strahove, nama više nije dozvoljeno da vodimo bitke okrenutih leđa. Sve naše molitve su razbacane nebom, satrane do u najmanje komadiće. Izgubili smo pravo da naše molitve budu uslišane. Pogledajmo! Pogledajmo joj to ružno lice. Pred nas je napokon stupila istina. Dakako jedna tužna i strahovita istina, no istine već takve jedino i jesu. Ne oklijevajmo. Ne drhtimo, ne cvokoćimo! Tek sada je imamo. Tek sada zaplačimo nad našom gorkom pobjedom.
