Kopenhagen
Prvo sam bila tužna što uopšte dolazim. Prvih nekoliko dana sam šetala okolo sa potpunim „baš mi je svejedno kad on nije tu“ stavom. Odvikavanje od spavanja udvoje je kao skidanje sa kafe ili cigara ili viskija ili… Oporavak ne prija. Međutim, nakon ovoliko rastanaka, utvrdila sam ponešto o procesu: treba mi sedam do deset dana, da raspakujem torbu, da šetam, da mu pišem, da počnem da čitam neku knjigu, da rasprostrem minđuše po novoj polici. Posle mi bude dobro. Zanimljivo, zabavno. Odnese me grad. A on i ja pređemo sasvim na chat, znamo da ćemo se vidjeti uskoro (uskoro= nepoznat broj mjeseci + neizvjestan broj dana) i budemo razumni. Funkcioniše godinama, predivno je.
Dakle, Kopenhagen. Noć pred dolazak uganula sam nogu, pa je moja uzvišena tuga zbog rastanka dobila sasvim prizemnu, fizičku, neprijatnu protivtežu. Tako sam prvih nedjelju dana provela šepajući od hostela do hostela, kroz centralne, „mostovske“ četvrti Vestebro i Norebro. Tražila sam sobu – a čini se da početkom septembra pola Evrope traži smještaj u Kopenhagenu. Stanodavni su pričali kako ne mogu da podnesu to što im se na oglas za sobicu u obližnjem selu javlja par stotina ljudi, a nesrećni stanari razmišljali da li je bolje da za praznu prostoriju „3 sa 3“ na šestom spratu u zgradi bez lifta plaćaju 500 eura mjesečno ili da se vrate odakle su došli, mani studiranje po Skandinaviji. U međuvremenu, jedan hostel je u jednoj sobi smjestio 32 ljudi – i još sam dobro prošla, jer su u sobi do bila posložena 64 kreveta. Kad bih morala tom mjestu da napišem preporuku, ipak ne bi bila loša – momci sa recepcije su puštali dobru muziku, pa smo noći provodili u lobiju, zalijepljeni za kompjutere, progoneći stanodavce po Internetu uz Arctic Monkeys svirku u pozadini. Drugi hostel je poplavljen u sred noći: budi me žamor, i sa onog kreveta „na sprat“ gledam kako moje patike isplovljavaju ka hodniku. Kamere i kompjuteri koji su zanoćili na podu mahom su uništeni; naknade štete nije bilo. Za utjehu smo od osoblja dobili neke bombone, i lekciju o poplavama, poroznim podlogama i klimatskim promjenama: „Zapamtite da se u Kopenhagenu ne može živjeti u podrumu“. Danima nakon toga nosila sam okolo smočenu knjigu pjesama Milene Marković, zamotanu u neku kesu, taman tako da nije mogla ni da se raspadne ni da se osuši. Neko džepno izdanje Matije Bećkovića izmaklo je potopu.
Sobe nije bilo na vidiku, pa je privezak za ključeve bio besposlen. Ušla sam u autobus jednom i platila kartu preko 3 eura, i odlučila da to više ne radim – osim ako baš moram. Hodanje po gradu počelo je da uzima previše vremena i snage. Nije bilo druge, morala sam da nađem bicikl. To sa biciklima u Kopenhagenu je zbilja čudno, taj prvi susret: pogledam oko sebe, i prvo vidim da se sve i svi kreću na dva točka. Balansiraju korpe, male stolove, velike bukete cvijeća, gitare – jednom sam vidjela čovjeka u odijelu, vozi bicikl i nosi kontrabas! Guraju djecu u povećoj drvenoj korpi postavljenoj ispred, ili ih vuku u školu na manjem biciklu dodatom iza. Voze i dok šetaju psa: kuče trči pored svog čovjeka brzinom od oko 20 km/h. Milina. Tako sam se u jednom od mojih privremenih prenoćišta raspitala o prodavnicama polovnih bicikala, pogledala šta se nudi i na kraju pazarila kod jednog starog Iračanina na Jagtvej bulevaru. Podesio je svijetla i sjedište i predložio da ga vratim njemu prije nego odem iz Kopenhagena – otkupiće ga po nižoj cijeni, i ostaviti da čeka neku novu studentkinju. Sa biciklom sam dobila i malu bravu, pričvršćenu pozadi: kad je zaključana, točak se ne može okretati. To je, izgleda, uglavnom dovoljno za zaštitu od krađe – po čitavom gradu bicikli stoje po ulicama tako, sami, nevezani za šipke, bandere, drveće. Ponekad i više dana, ako ih vlasnici ostave na željezničkoj stanici i odu na put. Krađa, kažu, ima – i nijesu ni rijetke, ali se izgleda dešavaju ako je brava loša a bicikl dobar, vrijedan rizika. Elem, napokon sam ključ te bravice stavila na onaj privezak i čekala da vidim kako će se u mom slučaju završiti okršaj između beskućnih studenata i grada Kopenhagena, čijim odličnim univerzitetima užasno fale spavaonice.
Na kraju je presudio neko ko poznaje nekog. Izvjesni Danac, prijatelj prijatelja, sa – kako sam kasnije saznala – zanimljivim interesovanjem za noviju crnogorsku istoriju (čovjek zna ko je Momir Bulatović, recimo), raspitivao se kod poznanika i nekako ubijedio jednog od njih da mi ustupi svoju sobu za čitanje. Živim, dakle, pri obali mora, u maloj danskoj biblioteci sa velikim prozorima. Naspram police sa knjigama stoji slikarsko platno koje prikazuje, ne baš jasno, neku seksualnu aktivnost. „To je tata slikao kad je bio mlad“ – kaže mi cimer-stanodavac. „Sad se bavi kuvanjem, ima restoran u luci, blizu Male Sirene. Pazi da ne oštetiš sliku, upao bih u dugove da joj se nešto desi.“ Cimer, inače, pravi hljeb od lješnika, picu od karfiola i alkoholna pića po potrebi. Nije moglo zanimljivije.
Konačno, da po novoj polici poređam minđuše.
